UZ DAN – 30. OBLJETNICE PROGRAMA PROMICANJA DOJENJA U RH

Čast mi je bila prisustvovati današnjem svečanom obilježavanju 30 godina Programa promicanja dojenja u RH, održanog u hotelu Internacional u Zagrebu, u organizaciji UNICEFA i Ministarstva zdravstva RH. Lijepo je bilo ponovo sresti pionire ove Unicefove inicijative iz 1991. godine, kojoj se Hrvatska priključila 1995., a kojima i sama pripadam te brojne nove kroz minule godine stasale entuzijaste, poklonike istog programa. Tom prigodom uručena su i priznanja o obnovi statusa „Rodilišta prijatelji djece“, OB Varaždin, OB Čakovec, OB Gospić i OB Šibensko – kninske županije. Priznanje OB Čakovec primio je ravnatelj bolnice, Igor Šegović, dr. med. spec. pedijatrije, subspec. dječje gastroenterologije te najzaslužnije za njega, prim. mr. sc. Marije Hegeduš Jungvirth dr. med. te voditeljica Odjela neonatologije čakovečke bolnice, Bernarda Medlobi Vinković, dr. med., uži specijalist neonatologije. Na slikama uzvanici iz Čakovca uz čakovčanku Izv. prof. dr. sc. Anitu Pavičić Bošnjak, dr. med. među gotovo stotinjak pristiglih iz svih krajeva Hrvatske.

“IZBJEGLIČKA ENKLAVA” – UZ DAN IZBJEGLICA, 20. LIPNJA

Izbjeglička enklava čergari svijetom. Iz dana u dan bez šatora i kotača, trase i puta, luta s nadom da će stići do mjesta, daleko od rodnog, što pere ruke od čovječnosti, suživota i života u miru, i od djece koja umiru od gladi. Bez žaljenja i stajanja, životom od danas do sutra izbjeglička enklava na krilima milostinje, empatije, suosjećanja, prevaljuje granice – niz morsko bespuće, od žice do žice…

UZ 22. 04. – DAN PLANETE ZEMLJE ILI MEĐUNARODNI DAN MAJKE ZEMLJE, “ŠALE MALE”, IZ RUKOPISA KRATKIH PRIČA, “GLAVOM, BEZ OBZIRA”

“Globalno zatopljenje pa globalno zatopljenje.” mrmlja Adam listajući novine. “Razglaba se o toj vremenskoj šaradi majčice prirode kao da je jedina što si ju je dosad priuštila.”

“Da?” nezainteresirano će supruga Eva razvlačeći tijesto za savijaču od jabuka.

“A slušaj što ovdje piše, čitam samo najzanimljivije: Dakle, posljednja u toj plejadi, tzv. ledenog doba, što si ga je guštala od 13. do 19. stoljeća, bilježi zaleđivanje europskog Sjevernog mora u svim smjerovima. Pa dok je pristanak brodovima Islandu bio u cijelosti onemogućen, dotle su se Eskimi, s druge strane, preko arktičke ledene kore, sa svojim kajacima, čak šest puta iskrcali u Škotskoj! Štoviše, 1780. godine zaledila se i čitava njujorška luka tako da su ljudi pješice mogli od Manhattana do Staten Islanda!”

“Da? A što piše za naše krajeve?”

“Pa ne pišu o svakom selu, a i nije poenta u tome, Eva. Želi se reći da kao što poslije kiše dolazi sunce tako nakon ledenog doba možemo očekivati samo dugo toplo ljeto. Točnije, globalno zatopljenje, o kojemu ti govorim, što će zahvatiti čitavu zemaljsku kuglu s najopakijim vrućinama, kako predviđaju,  na potezu od Berlina do Brazila i od Pekinga do Bostona, odnosno, s najočitijim smanjenjima ledenjaka od Himalaje do Alpa i na području od Aljaske do Sibira.”

“Pa nas ni tu nema?!”

“Imaj strpljenja, Eva, nisam završio! Ponavljam ti da čitam samo najzanimljivije dijelove, a slijedeći kaže da će topljenje ledenjaka poremetiti riječne tokove te će se podići razina oceana za dodatnih osamnaest do pedeset i devet centimetara, što pak će već do 2100. g. osjetiti stotine milijuna ljudi ili cijelih četrdeset posto zemaljskog stanovništva.” završio je Adam s obrvom u zraku.

“A što je s ostalih šezdeset posto?”

“To su znanstvene hipoteze s kojima se još uvijek ne može u javnost.”

“Zašto? Pa narod mora znati što ga čeka; mora se pripremiti.”

“Slažem se, Eva, no riječ je o 2100-toj godini, kada ćemo nas dvoje već i u vječnim lovištima biti starosjedioci.”

“Pa zašto onda razgovaramo o tome?”

“Zato što su možda i priče o globalnom zatopljenju samo mogući vjetar u leđa bleferima, žmukljarima i ostalim prevarantima spremnima da se pozivom na tu vremensku inačicu već sada, poput lešinara, obruše na lakovjerni svijet.”

“Glupost. Pa kako bi to moglo proći kad već danas svaka kuća ima sve što čovjeku ljeti treba: i hladnjak, i klima uređaj, i sunčane naočale, i šešire sa širokim obodom… U tom se smislu fakat više nema što izmisliti.”

“E, moja Eva, baš si ti naivna. Ma tebi bi prvoj uvalili eskimsku kuću na struju ili sojenicu pod vodom, odnosno, podzemnu kuću, u vidu nekadašnjeg trapa, spremišta za mrkvu i krumpir, samo, dakako, arhitektonski,  modernoga dizajna!”

“Oh, pa na toj stvari bi me možda i mogli dobiti, ali, ja, na sreću, nemam lovu za moderni dizajn.” kratko će Eva uguravši tepsiju sa savijačom u pećnicu. “Ja se samo nekako nadam da bismo mi, koji smo već prošli i sito, i rešeto, poput, rata, pretvorbe društvenog vlasništva, gubitka posla, pljački svakojake vrste, morali kod Boga, barem u ovom slučaju, imati nekakav popust.”

“O čemu drobiš, Eva? O kakvom popustu trabunjaš, i to ni manje ni više nego kod Boga? Kao da ti je dotični prvi susjed ili čuči ispod prozora.” gotovo ljutito će Adam, konačno podigavši glavu s novina.

“Nije važno gdje je, važno će biti da nas ubaci u onih šezdeset posto.” objasni Eva ubacivši istom u smeće i dvije najlonske vrećice.

“Kamo si sad bacila te vrećice, Eva?” najednom će, Adam, ljutito.

“Kako, kamo? Tamo kamo ih baca i sav normalan svijet.” uzvratila je Eva, naoko smireno.

“Mi smo normalan svijet, Eva, mi, koji rabimo eko vreće za sve vrste otpada, a ti si upravo ovoga časa one dvije frknula u opće umjesto u PVC.” Adam će, već opasno povišena tona.

“Slušaj, Adame!” krenula je i Eva, također za oktavu više. “Tvoje smeće i eko vreće ubit će me i prije i lakše nego globalno zatopljenje. Pa zar ti ne vidiš, čovječe, da ja drugo i ne radim nego samo sortiram i odlažem otpad, zavlačim ruke u to prokletstvo modernoga doba nakon čega ih perem da mi se na dlanovima već i koža ljušti?!

“Ne cendraj, Eva, imaš Niveu, a što se ostalog tiče, ti, i tebi slični, uistinu ćete dokrajčiti majčicu prirodu. Sami smo si skuhali i globalno zatopljenje i ledeno doba, a ako ne vjeruješ, slušaj, nastavi Adam, spuštajući ton uz još jedan novinski citat: “(…) svojom najvećom uspješnicom, civilizacijom, čovjek je onečistio prirodu preko svake mjere te omogućivši pojavu efekta staklenika i ozonskih rupa omogućio i zatopljenje Zemlje preko normale!”

“Uzalud čitaš. Trošiš riječi na 2100. – tu dok mene zanima današnjica i ev. bliskla budućnost, ukoliko je se uz ovakvu sadašnjicu uopće dočekam. Gledano pak iz tog ugla, sve smeće od danas, ide u opće. Razumiješ?” Eva će puno smirenije, ali odlučnije nego ikad.

“Ma što je s tobom ženo, jesi li ti poludjela ili… ”

“Nisam poludjela nego se, zapravo, svake godine iznova sve više veselim vrućini, kakva kod ljeti vlada. Nema grijanja, nema zimske odjeće i obuće, nema masne hrane, nego sve nešto sitno, na lešo pa uz vodu s ledom i računi padnu na nulu. A ako nam Bog da, da nam uz tu, predviđajuću globalnu, s vremenom rodi i egzotično voće i povrće pa i oko nas, kao u rajskom vrtu izrastu i banane, i kivi, i ananasi, i avokada, i papaje, i kokosovi orasi, istom će i naša potrošačka košarica konačno doći na zelenu granu. A što je najvažnije  tada će i pitanje smeća postati bespredmetno. Ostat će samo eko što će se u obliku komposta vraćati majčici prirodi i tako, eto, svi zadovoljni.”

“Majmunska posla, Eva”, zajapurio se Adam uzvraćajući joj, “nema šanse da civilizirani čovjek današnjice, posežući za tim tvojim plodovima rajskoga vrta, krene poput majmuna pentrati se po drveću i za doručak, i za ručak i za večeru.”

“A zašto ne? Pa zar ti stvarno misliš da bi netko, dok si ti na drvetu, stao uz njega kako bi odozdo zirkao u tvoju, od vrućine razgolićenu guzicu?!” ljutito će Eva zavirujući u pećnicu.

“Nije riječ o mojoj guzici, Eva, ja od sebe ionako ne bih pravio majmuna. Riječ je o tvojoj!” još ljuće će Adam. “Ne želim da nikoji majmun zaviruje ispod tvoje suknje!”

“A, ljubomora? Znači, u tome je stvar?! No, ne brini, Adame”, nastavi Eva krajnje pomirljivim tonom, “važnija od moje guzice je majčica priroda. Ne treba ju potezati ni za rukav, a kamoli za nos. Mislim da joj je već pun kufer vazda novih civilizacijskih uspješnica u koje zasigurno spada i ova s EKO smećem.“

“Ne lupetaj, Eva, radije pogledaj u pećnicu da ti se savijača ne prepeče.” gotovo uvrijeđeno uzvrati Adam.

“Ne brini ti za savijaču, to je moja briga, ti radije usmjeri pogled prema mogućoj budućnosti u kojoj bi majčica priroda, sita majmunskih poslova postojeće civilizacije, mogla okrenuti kormilo čak i za 360 stupnjeva.”

„I? Što želiš reći?“

„Želim reći da za razliku od postojeće civilizacije, u kojoj je od majmuna postao čovjek, sada bi, u izokrenutoj, mogao od čovjeka postati majmun, spram čega bi, za našu majčicu prirodu, i ovo tvoje, Eko smeće i ev. ledeno doba sa ili bez globalnog zatopljenja bile samo njene, šale male.”

 

 

 

 

 

“PRIGODNA, OSMOMARTOVSKA” IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI SPONE RELACIJE”

Sanjam neku novu svjetlost,
dosad nepoznatu,
što bi osnažila čovjeka novim elanom
kako bi i opet smjelo,
dignute glave i ozarena lica
mogao naprijed.
A moralo bi se pojaviti
to,
nepoznato,
i popuniti praznine
za čovjekom i životom
nestalima na stratištu luđačkih ratnih pohoda,
za zdravom zemljom i nezagađenom atmosferom
dirigiranih profitom ili ljudskim nemarom,
za razumnom toplinom sunca
koja neće otopiti grenlandske sante
i potopiti i ono malo što u slavu na stari Zemaljski sjaj
još ostalo, kako bi i Zemlja mogla opstati.
A mogla bi, ako ju konačno preuzme ženska ruka –
razmišljam tako na današnji dan,
dan žena,
bez kojih ionako ne bi moglo biti svijeta
i u ime čega neka je stoga i ovaj današnji sretan
najprije nama,
ženama,
a potom i svijetu, što nas ima
dok nas ima.

UZ 24. VELJAČE, GODIŠNJICU AGRESIJE RUSIJE NA UKRAJINU, “BRANITELJ” NACIJE

Svijet gleda, statistika bilježi, a i danas vrijedi ona da su u laži kratke noge.

Govorim o lažima što smo ih se naslušali na posljednjem godišnjem govoru u parlamentu “branitelja” nacije i tradicionalnih vrijednosti, kojemu vlastiti narod neka vjeruje, nije zabranjeno, no svijet ne može.

Pljunuo mu je u lice upravo toga časa u tom parlamentu osporivši sve dotad potpisane sporazume, a pred godišnjicu agresije na miran susjedski narod, genocidom i egzodusom neviđenima na europskom tlu od II. svjetskog rata usudio se ustvrditi: „… oni su počeli rat, a mi smo koristili silu da ga spriječimo.“

Ne shvaća “branitelj” nacije da sam sebe lovi u laži: govori u prošlom vremenu, a rat još uvijek traje, govori o sili u korist sprječavanja rata koju će još i pojačati novim naoružanjem i učiniti sve za pobjedu i samodostatnost nacije… (?!)

„O čemu priča?“ govori muk među zaleđenim zastupnicima oba doma, no nitko ni da pisne na upravo izrečen: govor apsurda, nacističku retoriku, očiglednu zamjenu teza, iskrivljenu filozofiju, pomućenost uma, licemjerstvo, nečovječnost, ili što već, makar samo i na izgovorene laži kojima, kako mu i samo tijelo govorilo – ni sam ne vjeruje.

Razumijem situaciju: pa nešto mora reći, to je ipak godišnje obraćanje naciji, a postojeća zbilja mu uistinu ne ide na ruku: poginulih na tuđem teritoriju je i previše a pobjede još uvijek nema, a i kako zaobići apsolutizam naspram mira i demokracije, tih jedinih postulata novoga doba, kojima mu valja izbjeći – bijegom od svijeta u svoju carsku samodostatnost.

Razumijem i zastupnike: govor njihovih mumificiranih lica nije odavao vjeru i nadu u bolje sutra, a rad ruku, pak, gromoglasnim strahopljeskom svjedočio je o vremenu: nije za igru – Sibir nije daleko.

 

 

 

UZ POSLJEDNJI DAN 2022., “PLAŠT NOĆI” IZ ZBIRKE “POETSKI FLEŠBEK, 2019.

Još jedan dan će nepovratno sa scene

još jedna noć će prekriti grad

još jednom će tmina uskočiti u zjene

na djelu još jedan nebeski sklad.

 

Dnevne vreve već odavna nema

iz mrkle krošnje javlja se ćuk

ulična svjetiljka treperavo drijema

u uhu vrišti ponoćni muk.

 

A iza okna u postelji za dvoje

ljubavnu strast skriva intima

ustreptala tijela pričaju svoje

zanos

ekstaza

ljubavna plima…

 

No ni ta noć budućnost nema

uzalud i ljubav

i intima

i strast

sunce na obzoru –

ekstaza drijema

plašt noći gubi i posljednju tmast.