Dajem ruku u vatru da na svijetu ne postoji čovjek koji se barem jednom u životu nije našao na mrtvoj točki, u slijepoj ulici, pred zidom kamo ga stjera život pa odluči da i prije nego mu je suđeno spremi vlastito tijelo u kovčeg i poput pisma u kuverti pošalje ga na vječnu adresu – na drugi svijet.
Sličnost kuverte i kovčega na ovom primjeru je gotovo neizbježna – obje su drvenog podrijetla, a i zatvaranje im je gotovo identično: ne ide bez slinjenja, pljuvačkom ili suzama, onom ili onima, u njima, ionako je svejedno.
S druge strane sva je sreća da živimo u vrijeme interneta, koji se i meni, jednom, kad sam se i sama našla pred spomenutim zidom, nametnuo kao neizostavna adresa za iznalaženje odgovora na pitanje kako riješiti vlastitu životnu nedoumicu. Internetski forum, naime, provjerena je adresa na kojoj nema pitanja bez odgovora. Dakle, ako je znao odgovor i na pitanje kakvog je okusa gurmanska kava po imenu Rari, spravljena od samljevenog izmeta posebne vrste mačaka, što se u londonskim trgovinama prodaje čak za petsto kuna po šalici, a znali su i da se nesretna žena iz Los Angelesa zbog ozljede rožnice, kada joj je svojedobno, prilikom navlačenja tanga gaćica odlomljeni plastični dio doletio ravno u oko konačno obeštetila kod proizvođača tangica, Victoria’s Secreta, nije bilo sumnje da neće odgovoriti i na moje pitanje spiritus movensa.
Naravno da značenje pojma nije sporno, no za pokretanja duha ponovnim zaokretom od onog zida u daljnji život meni je trebalo nešto više, puno plastičnije, opipljivije, konkretnije…
I što je najvažnije nisam bila jedina. Ovo pitanje pokazalo se toliko zanimljivim da je gotovo zagušilo internetsku mrežu. Iznjedrilo je i brojne slučajeve te svakojaka rješenja, izbacilo još jedan, novi termin suicidalne frazeologije, tzv. “reciprocitetni suicid”, nešto u stilu eutanazije ali na principu ja tebi ti meni, što baš i nisam razumjela, u svakom slučaju neosporno je bilo da se tema pokazala dovoljno zanimljivom da joj se posveti koja riječ više.
Ponajprije u smislu upozorenja. Naime, osoba pred onim zidom, dakle, suicidalac, mora biti dvjesto posto siguran u što se upušta. Razlika između metka, omče, otrovnog napitaka, utapanja, rezanja žila, gušenja, trovanja plinom, skakanja sa sigurne visine itd., istaknuo je forum, ogromna je, a što postaje nevažnim samo ako se suicid ostvari – ako se postigne željena svrha da te više nema. Neophodno znanje o svemu tome i ovdje je od krucijalne važnosti: nestručnost ili neoprez nerijetko dovedu čovjeka do sasvim suprotne situacije, nastavka života, ali u stanju kakvo ne bi poželio ni najljućem neprijatelju. Anketa, provedena u tom smislu, na prvo mjesto najgoreg načina suicida izbacila je skakanje s visine. Pozivom na znanost, na činjenicu da za tijelo prepušteno sili gravitacije povratka nema, pa budući da ne postoji protu gravitacijska sila, kod ovog načina najgorim postaje mogućnost usputne želje za odustajanjem. Jer, povratak u rikverc, kao što je rečeno, nije moguć, pa biva što biti mora – tijelo završava na tlu, uglavnom spremno za posmrtni ispraćaj.
U tom smislu nije zaboravljena ni reinkarnacija. Vjerovanje, dakle, da će čovjek koji si u ovom životu oduzme život, u novom životu biti kažnjen pa će se roditi s određenim fizičkim defektom, biti će slijep, gluh, invalidan, mentalno zaostao i tome slično. No oponenti su odmah skočili tvrdnjom da je čovjek današnjice i tome doskočio: izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika, da će se nakon vlastitog suicida osobno oglasiti forumašima i dati im odgovore na sva pitanja vezana za vlastito iskustvo uspješnog stavljanja točke na “i”, iskupljen je i loša karma ga više ne može stići! A smirujući strasti oponiranja najkompetentnijima za davanje suda o čitavoj ovoj problematici proglašeni su povratnici s drugoga svijeta, kojih navodno ima (nikakva fikcija i imaginacija!), no previše su samozatajni da bi se do njih uopće moglo doći.
U svakom slučaju, debata, daleko šira od izložene potvrdila je totalnu nesređenost i ovog dijela ljudskog života te pokrenula inicijativu i za njegovo formalno-pravno uređivanje. Temeljni akt uređivanja bila bi tzv. Platforma etičnosti suicida, s detaljnim objašnjenjem svakog pojma predmetne tabu teme te ciljem postavljanja etičnog okvira za oduzimanje vlastitog života. Dakle, više ne bi bilo moguće da si svaka “šuša” oduzme život kada joj se ćefne*, još manje na način na koji joj se ćefnulo!*
Išlo se zapravo još i dalje pa je odlučeno da u povjerenstvo za izradu Nacrta uđe dvoje najagilnijih, dvoje s najvećim brojem lajkova ostvarenih u predmetnoj debati, a čime je u našu korist presudio broj lajkova dobivenih po pitanju oproštajnog pisma.
Naime, zahvaljujući našoj argumentaciji, forum je oproštajno pismo proglasio nekom vrstom moralne obveze, osobito kada je suicid učinjen iz naoko nevidljivog razloga. Nedužne se time oslobađa grižnje savjesti, a i potkresalo bi se neizbrušene jezike kako si ne bi nakon suicida ispirali usta pričama u smislu da je bilo samo pitanje vremena kada će dotična, samozatajna, introvertno-depresivno-suicidalna duša, Bog nek joj duši ‘prosti, otići Bogu na ispovijed.
No iako je sve krenulo pravim smjerom ni ova očekivanja nisu se ispunila. Takvi smo ljudi, a konkretni krivci smo bili nas dvoje. On i ja, povjerenici. Prtili smo se, inače, maksimalno, nismo spavali, ni dangubili, štoviše, u cilju smanjenja troškova prijevoza s kave na kavu, radom na Nacrtu Platforme, u konačnici smo završili u zajedničkom stanu i zato nam ni samima nije jasno kako nam se usput mogla potkrasti i ona, vriskica.
A kad pak je došla, automatski je ušla u prvi plan. Roditeljstvo kojem smo otad posvećeni ne dopušta ni trenutak skretanja pozornosti na nešto drugo, pa što se spiritus movensa tiče nemamo srca forumašima reći da je u pitanju možda prodavanje magle, obmana, farizejstvo, čista zamjena teza.
Bi li se, naime, našu vriskicu moglo nazvati pokretačem duha ili bi to bilo ono što je do nje dovelo, u svakom slučaju, što duže gledamo u taj njen nevini dječje pogled sve više se pitamo: čemu žurba za biti mrtav kad je za tu stvar pred čovjekom ionako čitava vječnost?!
_______________________________
* ćefnuti od ćef, tur. – volja, prohtjev, ugoda