Svijet gleda, statistika bilježi, a i danas vrijedi ona da su u laži kratke noge.
Govorim o lažima što smo ih se naslušali na posljednjem godišnjem govoru u parlamentu “branitelja” nacije i tradicionalnih vrijednosti, kojemu vlastiti narod neka vjeruje, nije zabranjeno, no svijet ne može.
Pljunuo mu je u lice upravo toga časa u tom parlamentu osporivši sve dotad potpisane sporazume, a pred godišnjicu agresije na miran susjedski narod, genocidom i egzodusom neviđenima na europskom tlu od II. svjetskog rata usudio se ustvrditi: „… oni su počeli rat, a mi smo koristili silu da ga spriječimo.“
Ne shvaća “branitelj” nacije da sam sebe lovi u laži: govori u prošlom vremenu, a rat još uvijek traje, govori o sili u korist sprječavanja rata koju će još i pojačati novim naoružanjem i učiniti sve za pobjedu i samodostatnost nacije… (?!)
„O čemu priča?“ govori muk među zaleđenim zastupnicima oba doma, no nitko ni da pisne na upravo izrečen: govor apsurda, nacističku retoriku, očiglednu zamjenu teza, iskrivljenu filozofiju, pomućenost uma, licemjerstvo, nečovječnost, ili što već, makar samo i na izgovorene laži kojima, kako mu i samo tijelo govorilo – ni sam ne vjeruje.
Razumijem situaciju: pa nešto mora reći, to je ipak godišnje obraćanje naciji, a postojeća zbilja mu uistinu ne ide na ruku: poginulih na tuđem teritoriju je i previše a pobjede još uvijek nema, a i kako zaobići apsolutizam naspram mira i demokracije, tih jedinih postulata novoga doba, kojima mu valja izbjeći – bijegom od svijeta u svoju carsku samodostatnost.
Razumijem i zastupnike: govor njihovih mumificiranih lica nije odavao vjeru i nadu u bolje sutra, a rad ruku, pak, gromoglasnim strahopljeskom svjedočio je o vremenu: nije za igru – Sibir nije daleko.