Sanjam neku novu svjetlost,
dosad nepoznatu,
što bi osnažila čovjeka novim elanom
kako bi i opet smjelo,
dignute glave i ozarena lica
mogao naprijed.
A moralo bi se pojaviti
to,
nepoznato,
i popuniti praznine
za čovjekom i životom
nestalima na stratištu luđačkih ratnih pohoda,
za zdravom zemljom i nezagađenom atmosferom
dirigiranih profitom ili ljudskim nemarom,
za razumnom toplinom sunca
koja neće otopiti grenlandske sante
i potopiti i ono malo što u slavu na stari Zemaljski sjaj
još ostalo, kako bi i Zemlja mogla opstati.
A mogla bi, ako ju konačno preuzme ženska ruka –
razmišljam tako na današnji dan,
dan žena,
bez kojih ionako ne bi moglo biti svijeta
i u ime čega neka je stoga i ovaj današnji sretan
najprije nama,
ženama,
a potom i svijetu, što nas ima
dok nas ima.