“Globalno zatopljenje pa globalno zatopljenje.” mrmlja Adam listajući novine. “Razglaba se o toj vremenskoj šaradi majčice prirode kao da je jedina što si ju je dosad priuštila.”
“Da?” nezainteresirano će supruga Eva razvlačeći tijesto za savijaču od jabuka.
“A slušaj što ovdje piše, čitam samo najzanimljivije: Dakle, posljednja u toj plejadi, tzv. ledenog doba, što si ga je guštala od 13. do 19. stoljeća, bilježi zaleđivanje europskog Sjevernog mora u svim smjerovima. Pa dok je pristanak brodovima Islandu bio u cijelosti onemogućen, dotle su se Eskimi, s druge strane, preko arktičke ledene kore, sa svojim kajacima, čak šest puta iskrcali u Škotskoj! Štoviše, 1780. godine zaledila se i čitava njujorška luka tako da su ljudi pješice mogli od Manhattana do Staten Islanda!”
“Da? A što piše za naše krajeve?”
“Pa ne pišu o svakom selu, a i nije poenta u tome, Eva. Želi se reći da kao što poslije kiše dolazi sunce tako nakon ledenog doba možemo očekivati samo dugo toplo ljeto. Točnije, globalno zatopljenje, o kojemu ti govorim, što će zahvatiti čitavu zemaljsku kuglu s najopakijim vrućinama, kako predviđaju, na potezu od Berlina do Brazila i od Pekinga do Bostona, odnosno, s najočitijim smanjenjima ledenjaka od Himalaje do Alpa i na području od Aljaske do Sibira.”
“Pa nas ni tu nema?!”
“Imaj strpljenja, Eva, nisam završio! Ponavljam ti da čitam samo najzanimljivije dijelove, a slijedeći kaže da će topljenje ledenjaka poremetiti riječne tokove te će se podići razina oceana za dodatnih osamnaest do pedeset i devet centimetara, što pak će već do 2100. g. osjetiti stotine milijuna ljudi ili cijelih četrdeset posto zemaljskog stanovništva.” završio je Adam s obrvom u zraku.
“A što je s ostalih šezdeset posto?”
“To su znanstvene hipoteze s kojima se još uvijek ne može u javnost.”
“Zašto? Pa narod mora znati što ga čeka; mora se pripremiti.”
“Slažem se, Eva, no riječ je o 2100-toj godini, kada ćemo nas dvoje već i u vječnim lovištima biti starosjedioci.”
“Pa zašto onda razgovaramo o tome?”
“Zato što su možda i priče o globalnom zatopljenju samo mogući vjetar u leđa bleferima, žmukljarima i ostalim prevarantima spremnima da se pozivom na tu vremensku inačicu već sada, poput lešinara, obruše na lakovjerni svijet.”
“Glupost. Pa kako bi to moglo proći kad već danas svaka kuća ima sve što čovjeku ljeti treba: i hladnjak, i klima uređaj, i sunčane naočale, i šešire sa širokim obodom… U tom se smislu fakat više nema što izmisliti.”
“E, moja Eva, baš si ti naivna. Ma tebi bi prvoj uvalili eskimsku kuću na struju ili sojenicu pod vodom, odnosno, podzemnu kuću, u vidu nekadašnjeg trapa, spremišta za mrkvu i krumpir, samo, dakako, arhitektonski, modernoga dizajna!”
“Oh, pa na toj stvari bi me možda i mogli dobiti, ali, ja, na sreću, nemam lovu za moderni dizajn.” kratko će Eva uguravši tepsiju sa savijačom u pećnicu. “Ja se samo nekako nadam da bismo mi, koji smo već prošli i sito, i rešeto, poput, rata, pretvorbe društvenog vlasništva, gubitka posla, pljački svakojake vrste, morali kod Boga, barem u ovom slučaju, imati nekakav popust.”
“O čemu drobiš, Eva? O kakvom popustu trabunjaš, i to ni manje ni više nego kod Boga? Kao da ti je dotični prvi susjed ili čuči ispod prozora.” gotovo ljutito će Adam, konačno podigavši glavu s novina.
“Nije važno gdje je, važno će biti da nas ubaci u onih šezdeset posto.” objasni Eva ubacivši istom u smeće i dvije najlonske vrećice.
“Kamo si sad bacila te vrećice, Eva?” najednom će, Adam, ljutito.
“Kako, kamo? Tamo kamo ih baca i sav normalan svijet.” uzvratila je Eva, naoko smireno.
“Mi smo normalan svijet, Eva, mi, koji rabimo eko vreće za sve vrste otpada, a ti si upravo ovoga časa one dvije frknula u opće umjesto u PVC.” Adam će, već opasno povišena tona.
“Slušaj, Adame!” krenula je i Eva, također za oktavu više. “Tvoje smeće i eko vreće ubit će me i prije i lakše nego globalno zatopljenje. Pa zar ti ne vidiš, čovječe, da ja drugo i ne radim nego samo sortiram i odlažem otpad, zavlačim ruke u to prokletstvo modernoga doba nakon čega ih perem da mi se na dlanovima već i koža ljušti?!
“Ne cendraj, Eva, imaš Niveu, a što se ostalog tiče, ti, i tebi slični, uistinu ćete dokrajčiti majčicu prirodu. Sami smo si skuhali i globalno zatopljenje i ledeno doba, a ako ne vjeruješ, slušaj, nastavi Adam, spuštajući ton uz još jedan novinski citat: “(…) svojom najvećom uspješnicom, civilizacijom, čovjek je onečistio prirodu preko svake mjere te omogućivši pojavu efekta staklenika i ozonskih rupa omogućio i zatopljenje Zemlje preko normale!”
“Uzalud čitaš. Trošiš riječi na 2100. – tu dok mene zanima današnjica i ev. bliskla budućnost, ukoliko je se uz ovakvu sadašnjicu uopće dočekam. Gledano pak iz tog ugla, sve smeće od danas, ide u opće. Razumiješ?” Eva će puno smirenije, ali odlučnije nego ikad.
“Ma što je s tobom ženo, jesi li ti poludjela ili… ”
“Nisam poludjela nego se, zapravo, svake godine iznova sve više veselim vrućini, kakva kod ljeti vlada. Nema grijanja, nema zimske odjeće i obuće, nema masne hrane, nego sve nešto sitno, na lešo pa uz vodu s ledom i računi padnu na nulu. A ako nam Bog da, da nam uz tu, predviđajuću globalnu, s vremenom rodi i egzotično voće i povrće pa i oko nas, kao u rajskom vrtu izrastu i banane, i kivi, i ananasi, i avokada, i papaje, i kokosovi orasi, istom će i naša potrošačka košarica konačno doći na zelenu granu. A što je najvažnije tada će i pitanje smeća postati bespredmetno. Ostat će samo eko što će se u obliku komposta vraćati majčici prirodi i tako, eto, svi zadovoljni.”
“Majmunska posla, Eva”, zajapurio se Adam uzvraćajući joj, “nema šanse da civilizirani čovjek današnjice, posežući za tim tvojim plodovima rajskoga vrta, krene poput majmuna pentrati se po drveću i za doručak, i za ručak i za večeru.”
“A zašto ne? Pa zar ti stvarno misliš da bi netko, dok si ti na drvetu, stao uz njega kako bi odozdo zirkao u tvoju, od vrućine razgolićenu guzicu?!” ljutito će Eva zavirujući u pećnicu.
“Nije riječ o mojoj guzici, Eva, ja od sebe ionako ne bih pravio majmuna. Riječ je o tvojoj!” još ljuće će Adam. “Ne želim da nikoji majmun zaviruje ispod tvoje suknje!”
“A, ljubomora? Znači, u tome je stvar?! No, ne brini, Adame”, nastavi Eva krajnje pomirljivim tonom, “važnija od moje guzice je majčica priroda. Ne treba ju potezati ni za rukav, a kamoli za nos. Mislim da joj je već pun kufer vazda novih civilizacijskih uspješnica u koje zasigurno spada i ova s EKO smećem.“
“Ne lupetaj, Eva, radije pogledaj u pećnicu da ti se savijača ne prepeče.” gotovo uvrijeđeno uzvrati Adam.
“Ne brini ti za savijaču, to je moja briga, ti radije usmjeri pogled prema mogućoj budućnosti u kojoj bi majčica priroda, sita majmunskih poslova postojeće civilizacije, mogla okrenuti kormilo čak i za 360 stupnjeva.”
„I? Što želiš reći?“
„Želim reći da za razliku od postojeće civilizacije, u kojoj je od majmuna postao čovjek, sada bi, u izokrenutoj, mogao od čovjeka postati majmun, spram čega bi, za našu majčicu prirodu, i ovo tvoje, Eko smeće i ev. ledeno doba sa ili bez globalnog zatopljenja bile samo njene, šale male.”