UZ 25. STUDENOGA – MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA
“DOTRGJENE REČI”, PJESMA IZ POETSKE ZBIRKE “KIPECI BOGEČKI”, 2009.
Šušljam i z ovim i onim, no misel je misel i né ji se moči samo tak otrči. Fputi čoveka i kam mu je več né volja, kak je mene moja, k réčima ke so od zdonja, kak i mrtev čovek, pospravljene v večnu tišinu.
Novo je vréme i novi su ljudi i makar so negda kak luč ftirale življenju pota denes se praf saki s čuđavljenjem spitavlje kaj nek bi rekla tota, v imenu: vojka, jarmec, dropta, štublek, riflja, rudo, flake, koleslin, birka, cemešter, šaraklin, strugonjka, veternica, mlatilka, trlica za len… i išče je kaj-kaj teju, z vremenom pregaženih i za navék dotrgjenih réči.
Denes, dokač ih povedam, samo zmišljuvanja radi, vlečeju na stare, več pozabljene memljive slike, a ne da bi zvonile kak ih je negda bilo čulo, gda so se preganjale prék vusnica i jezika, kopitale se tak živo, tak živleče v svojemu življenju.
____________________________
Manje poznate međimurske riječi: dotrgjene – one koje više ne postoje / šušljam – prtljam / fpoti – uputi / ftirale – utirale / s čuđavljernjem – s čuđenjem / vojka – ular / jarmec – jaram / dropta – mrvica / štubljek – glineni vrč za mlijeko, riflja – pomagalo za ručno ribanje veša / rudo – drvena osovina kola za vuču / flake – tekstilna roba / koleslin – laka konjska kočija / birka – ovčica / cemešter – crkvenjak / šaraklin – metalni žarač za vartu / strugonjka – plitka drvena posuda / veternica – drveni stroj za odvajanje pleve od zrna / mlatilka – palica za mlaćenje žita i sl. / trlica za len – naprava za čišćenje konoplje / preganjale – jurile jedna za drugom / kopitale – kotrljale / živleče – živo.
“ON, MOJ OTAC”, PJESMA IZ RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”
Na današnji dan, 1917., rodio se moj tata.
Volio je biti uz nas, sa zadovoljstvom, na usluzi, ako bi zatrebalo. I većinom bez velikih riječi, većinom samo govorom pogleda.
No i takav govor bio je britak, izravan i iskren, uvijek samo prijateljski i dobronamjeran pa ili hoćeš ili nećeš.
I zato danas, kao da i nije otišao, osjećam da je tu, negdje, sveprisutan u onom svom svijetlo sivom mantilu i za ljeto, i za zimu, za kakvim se i danas okrenem ne bi li u njem ugledala Njega.
Duše zatvorene poput škrinje, skrivene osjećaje otkrivao bi samo Njegov neuhvatljivi pogled, uperen u samo Njemu znane izgubljene svjetove otkud se rađale sve one zadivljujuće priče i pjesme, sačuvane samo za brata i mene kojima nas je uspavljivao.
“STUDEN KOJU NE VOLIM”, PJESMA IZ RUKOPISA “PROLJEĆE, LJETO, JESEN, ZIMA, U SLICI I STIHOVIMA”
Ne volim kad studen vjetar golim granjem njiše, a još manje kad mrzlim dahom po ledenom oknu riše.
I ne volim dok zima kenjka i stolovat neće pa mi na prag umjesto snijega suho lišće meće.
A najviše ne volim vrijeme u kojem mi skije čame – dok ulaštene snijeg čekaju sred podrumske tame.
“LJUBAV”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA, “NITI, SPONE, RELACIJE”
Kažu da je ljubav zanos, eksplozija osjećaja, ustoličen tron na stazi ekstaze.
Kažu da je Bogom dana, poput, one, bezvremenske, Romea i Julije i s usana nesklonjivog tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.
Kažu da je pouzdana, mirna luka u zatonu, da joj bura prijeti, koliko i vodi u omanjoj čaši.
Kažu, čak, i da je vječna, no kud s vremenom nestane da s ljubavnog trona skliznu i strast, i zanos, i zaljubljenost, s usana, pak, i zadnji tračak tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.