Pokušavam otkriti neku novu životnu snagu, neku novu svjetlost, neku vječniju vječnost od proklamiranog vječnog života, lakšu premosnicu između sve duže prošlosti i sve kraće budućnosti, na tom putu čovječjeg života, gdje stvoren ljubavnim žarom i nošen životnom vjetrometinom ne može uzmaći neizbježnom cilju k kojem, ma kakva bila jednako vodi – mjestu bez povratka.
Pjesma “Zidar” iz poetske zbirke “Čovjek s tristo zvanja”, Comex d.o.o. Čakovec, 1994., razveselila je i učenike 1. a, 1. b., 2. a. i 2. b. razreda I. OŠ Čakovec u Čakovcu na netom održanom književnom susretu s autoricom, u lipnju 2022. Knjiga je u cijelosti predstavljena na ovoj www stranici pod Objavljeni naslovi.
Tek par fotografija s jučerašnjeg književnog susreta u I. OŠ Čakovec s učenicima poslijepodnevne smjene 1. a i 1. b. te 2. a. i 2. b. razreda. Ovog puta su na susretu, pred svojim prijateljima iz razreda, mali program izveli i moji unuci Paula i Vedran. 🥰 Hvala učiteljicama Aniti Vadas, Draženki Rob, Vesni Horvat i Aleksandri Pospišil!
Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš i zavlačiš mi se u nosnice, tjerajući me sa smetlišta na kojem ja, kao, tvoj teren uzurpiram.
I ne možeš ti meni, muho, da ja lažem kad kažem kako ću se otamo zauvijek maknuti, kako tom smradu više nikada ni prismrdjeti neću, jer ja to ne kažem tek tako, već u vjeri, ufajući se u bolje sutra i nadu varljivu rad’ koje nažalost i opet dođem čim trbuhu ponovo zagusti.
A ne krivim ja tebe, muho, što ni ti ne štuješ izborano lice i staračke kosti, što ne vrednuješ pamet vremenom potrošenu, što te ni brige za dušu životom napaćenu, što bi i sama da može iz svoje kože makar i k mjestu koje čovjeku danas još jedino garantira dostojanstvo.
No, i odlazak pod zemlju košta, muho, i zato nemoj, ti, meni, o dostojanstvu.
Šutke ću
kao i obično
i o rafalnoj paljbi njegovih pijanih psovki
i o njenim nečujnim koracima
što bosih nogu ili u debelim čarapama lete po zraku
kako me
mičući se pred njegovim mahnitim udarcima ne bi probudila.
Šutke ću
kao i obično
i o lažnim optužbama nevinih stepenica na ulazu
za njene
nakon ovakvih noći
uvijek svježe modrice na licu.
Šutke ću
kao i obično
i o svojim snovima –
danu u kojem ću je konačno moći zaštititi –
isprsiti se za nju pred njim
i kao u sanji odvesti je u svoju čarobnu šumu
gdje sve majke pred očevima poput mojega
ostaju zaštićene neprobojnim zavjesama vatrenih kopriva.
Šutke ću
kao i obično
i o svojim suzama na jastuku –
manje će je boljeti ako će vjerovati da sam ga pomokrio
nego li dozna da više ni preda mnom ne mora skrivati istinu –
ne bih da ju tom spoznajom još više rastužim
jer ona je – moja mama.
U pušačkom dimu slogan:
„s cigaretom nisi sam“
stog pušač u duši
dimom guši
i sebe
i sve oko sebe
usmrćuje zrak i tijelo
i ne mari za počelo
da osoba je drugog reda
sa zabranom ulaska
u prostore uljuđene
pa ga muče samo cijene –
van serijska poskupljenja
za prepune pepeljare
za gomile opušaka
za dim u vjetar
i dosadna upozorenja:
na kutiji zmijska guja-
da!
pušenje ubija
no nikotin i opija
pa mu se tijelo daje
da nek traje dokle traje
ta borba do istrebljenja
s pobjednikom – porokom.