MRAK ILI TAMA

Mrak ili tama
pomrčina ili tmina
sitne razlike ne mijenjaju suštinu –
crno je crno.
Običan mrak je stanje bez svjetla
u noćima bez mjesečeva sjaja
na ulici kad redukcija pogasi uličnu rasvjetu
u samotnim kućama u kojima više nema tko upaliti svjetlo
u podrumu
u ormaru
u bunkeru
i sličnom utočištu nemilosti i straha.
Tmina ili tama je mrak s respektom:
za život bez ljubavi ili voljenog bića
za život s tugom
patnjom
u svađi ili pod prijetnjama,
za život sa sjećanjem na nevoljene padove i bjegove
na lažna obećanja i jalova očekivanja
na pogled u zid
u rešetke
u mrak
osobito u besanu noć
kad sklopljene ruke mole za bar još jedan jutarnji osvit.

UBIJA ME

 

Ubija me vrijeme –

dan bez sunca i sunce kad žari

kad kiša lijeva

kao i snijeg kada ne sustaje

no ipak me najviše ubija vjetar:

nemušt mu huk

ni nalik zavijanju košave

u krošnjama jablanova iz moje ulice

što ih danas zamijenili soliteri.

 

Ubija me i hodanje –

i uzbrdo

i nizbrdo

i utabanim stazama

i divljim putovima

i u patikama ili obući koja ne žulja –

ne prolazi niti terapijska šetnja.

 

Ubija me i nemoć –

kad su trgovine zatvorene

kad trebam zubara a on je na godišnjem

ili doktora a lista čekanja nikad kraća od godinu dana

kad nenajavljeno nestane struja

pa mi dizana pogača u pećnici spadne na lepinju.

 

Ubija me i gužva –

na cesti

u autobusu

na tržnici

u redu pred blagajnom

na pješačkom prijelazu

na bilo kakvom skupu

ne sanjam je ni u krevetu..

 

Ubijaju me i lašci

kriminalci, pokvarenjaci i spletkari

demagozi, sebičnjaci, političari

najmanje pušači –

samo oni truju samo sebe.

 

Ubijaju me –

i staračka šutnja i mladalačka buka

osobito nedostatak vlastite čangrizavosti

pa nisam dosadno zanovijetalo

što bi već odavna slistilo sve što me ubija

nego si dopuštam da su mi živci

i danas ugođeni poput violinskih

te u svako doba spremni da se po njima svira.

LJUBAV

 

Bili smo djeca i bio si moja prva ljubav, u vrijeme kada tu riječ još nismo poznavali, kada su za nas postojali samo pogledi i osmijesi te slučajni dodir ruku kada bi u igri konačno i nas dopala ruka u ruci. Bilo je to vrijeme kada nismo ni sanjali da bih ti mogla napisati stih, jednom u budućnosti kad bismo možda prošli jedno pokraj drugog i ne prepoznavši se, a danas ipak sretni što nije bio samo san, što je ta ljubav i za nas već postojala te i do danas ostala nezaboravljena.

 

 

 

SUSRET

Srest ćemo se
opet jednom
tamo
negdje
nakon svega
kako svete knjige kažu.
No kako se prepoznati
bez lica
bez tijela
samo duša
a i ona
tko zna koliko
prepoznata ostala.
Nismo mogli –
dok se moglo
nismo stigli
ili nam se nije dalo
a možda su i same duše
zatvarale vrata pred svojom nutrinom
pa ostale neprepoznate
za taj susret
kojem se nadam
opet jednom
nakon svega

OGRANIČENI ROK

Daleko je od primjerenog, no kao što povijest kaže, možda je doista potrebno da rat izbije, bukne, razvije barjak svakih 30 do 50 godina; da neovisno o bilateralnim razlozima jednostavno nastupi potreba da se zahukta neki novi razvoj, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se razbije učmalu svakodnevicu te se u to ime potakne adrenalin, rastjera ljudstvo – pokrene migraciju raspršenoga stada kako bi miješanjem na nekim novim „pašnjacima“ stasale neke nove generacije, pomirljivije od prethodnih, te poučene proteklim postali bolji ljudi makar i opet samo na ograničeni rok od 30 do 50 godina.

PJESNIK I SLIKAR

PJESNIK I SLIKAR

 

Pjesnik i slikar

kao lice i naličje jedne iste slike

pred praznim papirom odnosno štafelajem traže inspiraciju.

 

Gura im se u to ime svakodnevica

najslikovitija u crtićima za najmlađe

u kojima na nekim novim livadama

neki novi ratnici stvaraju neke nove bojišnice

pa neke nove pčele umjesto slađahnog meda

prave nove medom optočene metke i bombe

a neki novi mravi

u travi

umjesto u borbi za hranu

bruse ticala

za međusobnu bitku na daljinski.

 

I ne spore ni pjesnik ni slikar

da adrenalin mora i kod najmlađih prostrujati

no zar se već i kod te nevinosti

mora do razine gotovosti

pitaju se oba

dok guslajući po svom  papiru odnosno štafelaju

stvaraju svaki svoju sliku nekog boljeg života

ni nalik lansiranima putem crtića za najmlađe.