MRAK ILI TAMA



Ubija me vrijeme –
dan bez sunca i sunce kad žari
kad kiša lijeva
kao i snijeg kada ne sustaje
no ipak me najviše ubija vjetar:
nemušt mu huk
ni nalik zavijanju košave
u krošnjama jablanova iz moje ulice
što ih danas zamijenili soliteri.
Ubija me i hodanje –
i uzbrdo
i nizbrdo
i utabanim stazama
i divljim putovima
i u patikama ili obući koja ne žulja –
ne prolazi niti terapijska šetnja.
Ubija me i nemoć –
kad su trgovine zatvorene
kad trebam zubara a on je na godišnjem
ili doktora a lista čekanja nikad kraća od godinu dana
kad nenajavljeno nestane struja
pa mi dizana pogača u pećnici spadne na lepinju.
Ubija me i gužva –
na cesti
u autobusu
na tržnici
u redu pred blagajnom
na pješačkom prijelazu
na bilo kakvom skupu
ne sanjam je ni u krevetu..
Ubijaju me i lašci
kriminalci, pokvarenjaci i spletkari
demagozi, sebičnjaci, političari
najmanje pušači –
samo oni truju samo sebe.
Ubijaju me –
i staračka šutnja i mladalačka buka
osobito nedostatak vlastite čangrizavosti
pa nisam dosadno zanovijetalo
što bi već odavna slistilo sve što me ubija
nego si dopuštam da su mi živci
i danas ugođeni poput violinskih
te u svako doba spremni da se po njima svira.
Bili smo djeca i bio si moja prva ljubav, u vrijeme kada tu riječ još nismo poznavali, kada su za nas postojali samo pogledi i osmijesi te slučajni dodir ruku kada bi u igri konačno i nas dopala ruka u ruci. Bilo je to vrijeme kada nismo ni sanjali da bih ti mogla napisati stih, jednom u budućnosti kad bismo možda prošli jedno pokraj drugog i ne prepoznavši se, a danas ipak sretni što nije bio samo san, što je ta ljubav i za nas već postojala te i do danas ostala nezaboravljena.
Srest ćemo se
Daleko je od primjerenog, no kao što povijest kaže, možda je doista potrebno da rat izbije, bukne, razvije barjak svakih 30 do 50 godina; da neovisno o bilateralnim razlozima jednostavno nastupi potreba da se zahukta neki novi razvoj, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se razbije učmalu svakodnevicu te se u to ime potakne adrenalin, rastjera ljudstvo – pokrene migraciju raspršenoga stada kako bi miješanjem na nekim novim „pašnjacima“ stasale neke nove generacije, pomirljivije od prethodnih, te poučene proteklim postali bolji ljudi makar i opet samo na ograničeni rok od 30 do 50 godina.
PJESNIK I SLIKAR
Pjesnik i slikar
kao lice i naličje jedne iste slike
pred praznim papirom odnosno štafelajem traže inspiraciju.
Gura im se u to ime svakodnevica
najslikovitija u crtićima za najmlađe
u kojima na nekim novim livadama
neki novi ratnici stvaraju neke nove bojišnice
pa neke nove pčele umjesto slađahnog meda
prave nove medom optočene metke i bombe
a neki novi mravi
u travi
umjesto u borbi za hranu
bruse ticala
za međusobnu bitku na daljinski.
I ne spore ni pjesnik ni slikar
da adrenalin mora i kod najmlađih prostrujati
no zar se već i kod te nevinosti
mora do razine gotovosti
pitaju se oba
dok guslajući po svom papiru odnosno štafelaju
stvaraju svaki svoju sliku nekog boljeg života
ni nalik lansiranima putem crtića za najmlađe.