by admin | ruj 10, 2023 | Blog, Proza, Uncategorized |
Baš zato što me se ne pita – razmišljam. Paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke pa ih znanost svrstava u svejede, odnosno, sveždere. Postoje i biljojedi i mesojedi, što ovdje i nije važno, važno da se tu distinkciju mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju iznimno važnom za budućnost, dakle, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca – bez sportskih patika i pribora za likovni – važu koliko i sami osnovnoškolci. U što će im izrasti nejake kralježnice pod tim teretom svakako je zanemarivo u odnosu na potrebu da naši budući Tesle i Einsteinovci budu spremni za novi doprinos znanosti. Sreća je da u to ne spada i etika za koje znanje osnovnoškolac treba dozoriti – strpjeti se do srednje škole pa mu do tad barem kralježnica ostaje manje opterećena. Plaši me budućnost i zbog jabuke. Upravo sam uzela jednu u ruku pa vijećam je li dovoljno oguliti joj koru ili i koru najprije treba oprati – preporuka je soda bikarbonom, isključivo apotekarskom, za razliku od onih što smo ih nekad jeli netom ubranih s grane ili uzetih ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju. Nebrigu za zdravlje, možda baš zbog tih jabuka, potvrđuje postojeće stanje. Na color dopler retinalnih arterija – nije važno ako ne znate što je to – se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine; nešto manje, tek godinu dana, čeka se na holter i UZV srca, što će reći da nama, Međimurcima, nema budućnosti. Retinalne su nam, dakle, katastrofa, srce pred izdisajem pa ne čude liste čekanja kad na njih dnevno atakira svih nas 112. tisuća koliko nas ima. Nisu teorija zavjere ni viseći gradovi, TV ih predstavlja kao obećanu zemlju budućnosti u kojoj ljudi grabe ulicama gazeći po zraku levitacijskim korakom. Dakle, nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima – u visećim gradovima više neće biti vozikanja automobilima, neće se zagađivati zrak…
Naravno da je primjera još koliko ti srce želi, no za mene je već i predstavljeno dovoljno da zaključim kako bi me ipak najviše veselila ona, stara budućnost. Bez putinovske i uz nekadašnja seoska dvorišta puna paunova i kokoši te ostalog pernatog blaga – nebitno spadaju li u biljojede, mesojede ili svejede.
by admin | kol 21, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Iz poetske zbirke “PJESME IZ APSURDISTANA”, 2019.
Nova vremena
nova scena
i
sve se mijenja.
Zato danas ni na naličju poštenja
ne sjede kao nekoć lopovi i džepari
i ostali predstavnici društvenog ološa –
vremena dakle nisu loša –
danas su i na tim pozicijama menadžeri –
gospoda bijelih ovratnika
osebujna njuha za financijski inženjering
politiku
narko–biznis
i poslove reketa –
biznis što cvjeta otkad je svijeta
pa tako i u nas
danas
zrcali obrazima
u jarku izgubljenih dokaza.
Na mjestu bez revizija
nalaza
izvješća
svjedoka
na mjestu pravde s ocjenom od oka
jer nije riječ o kriminalu stoke sitnoga zuba
niti o plaćanju nerada iza rešetaka –
a bila je to nekoć sramotna budžetska tlaka
neopravdan namet za ondašnji lopovluk –
iz današnjeg ugla
kukavni nestašluk sitnih vucibatina
i ostalog probisvijeta
s tadašnjeg naličja poštenja.
No
kao što rekoh
nova vremena
nova scena
i
sve se mijenja…
by admin | kol 4, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Tko je taj meštar igre zlokobnih moći, taj neprikosnoveni umješač s likom sveca ili obrazom đavla, ta nevidljivost u imenu Boga, sudbine ili sreće, dobre ili loše karme pred kojom čovjek milostivo sklopa ruke za što manje lude mudrosti ili mudre ludosti kojom ga obasipa?
Tko je taj djelitelj ključeva budućnosti da pred čovjekom čas bokori mirisavog cvijeća, čas trnje i kamenje, nerijetko s bezdanom beznađa što ljudski život vezuje u čvor?
Tko je ipak ta skrivena Providnost čijom voljom neki zauvijek ostaju s uzdahom i izdahom na strujnom krugu, na životnom prostoru niti za milimetar prostranijem od vlastite postelje, na kotačima umjesto vlastitog koraka, s vidom ili sluhom kao grobnom tminom ili tišinom, nerijetko i uz misao što iako blistavija i od iskre sunca ostaje uzletom tek unutar vlastite moždane kore?
Zato i pitanje: tko je taj meštar igre zlokobnih moći kojemu bi se čovjek i za samo trunku čovječnosti više nerijetko i kalvarijski na krvavim koljenima zaputio?
by admin | lip 19, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Tražeći svijet ne tako davnog vremena, zapamćen po ljubavi i empatiji, zavirujem s onu stranu ogledala, gdje današnji, ogrezao u kriminal, ovisnost i dekadenciju, već odavna slavi svoju opstojnost. I pitajući se, čime, ipak, onostrano plijeni, odnosno, na čemu ovostrano gubi svoje moralne bitke zavirujem iza ogledala gdje, spotičući se o nepoštenje i okrutnost duše i uzmičući sarkazmu nedobrodošlice ponizno ispod glasa pitam: … a gdje je ljubav, gdje su poštenje, poštivanje i praštanje, gdje su pamet, razum i moral? No riječi mi u vjetar pa uvučena u vlastita ramena, iz vizure makova zrna, mirnoćom od nijemosti do poniznosti, promatram kako se ti, gubitnici, ili možda, ipak, dobitnici (?) nabacuju, kao fritzbijem, ključevima budućnosti moje i mog pokoljenja.
by admin | lip 9, 2023 | Blog, Mudre misli, aforizmi, izreke, poslovice..., Proza, Uncategorized |

JA, PISAC / Pišem, brišem, brišem, pišem – tko mi je kriv kad sam veliki kritičar.
NAROD / Ne bih o kvalifikaciji naroda, no fakat je da ga se striže odmalena.
NEKULTURA / Nekulturno je ući bez kucanja, no smrt si i to dopušta.
ZIMA / Možda padne snijeg – volim bijelo.
LJUBAV / Voljeli smo se kao u bajci i potrošili je prije onog, do kraja života.
PITANJE S RAZLOGOm / Hoće li se kotači vremena ikada istrošiti, poderati se, izlizati ili se makar samo zamoriti pa da i vrijeme jednom konačno stane te i čovjek vječnim postane te konačno, jednom zauvijek, prestane zauvijek odlaziti?
by admin | lip 2, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
U ovu priču ne treba sumnjati. Doznala sam je od ptice Kukavice i njenog prijatelja Vrapca. Vrabac nije shvaćao zbog čega Kukavica i njeni prijatelji, Kos, Slavuj, Čvorak, Lastavica, Roda, neki Labudovi i još mnogi drugi svake jeseni sele u toplije krajeve. Zašto idu na tako dalek put, navodno najčešće prema jugu i istim putem se vraćaju u proljeće.
„Kako, zašto? Pa zbog zime. Nejaka ptica se ne može zaštiti od hladnoće, a i gdje neka pronađe hranu kad snijeg prekrije zemlju. Problem je i voda. Hladnoća zaledi svaki potok!“ odgovorila je Kukavica i s jednakom čuđenjem zapitala Vrapca o njegovim prijateljima koji čitavu godinu ostaju u istom kraju.
„Zar se vi ne bojite zime? Zar je moguće da ste vi, Vrapci, Svrake, Fazani, Galebovi, Sive Vrane, Sivi Ćukovi, Čavke, Grlice Gugutke, Velike Sjenice, Divlje Patke i još mnoge druge ptice stanarice, hrabriji od nas, ptica selica, pa se ne bojite ni hladnoće no gladi ni žeđi…“
„Ma nije stvar u tome, Kukavice. Naši preci su nam pokazali i naučili nas kako pobijediti zimu. Nije baš lako, ali je puno lakše nego svake godine ići na onoliki put na kojem uginu mnoge ptice.“ odgovorio je Vrabac.
„Da, to je istina. Uginu čak i od umora. A u čemu je onda vaša tajna? Što su to vaši preci smislili?“
„Ma, nema tu tajne, Kukavice. U pitanju je otkriće, a i ono je bilo sasvim slučajno.“
„Da?“
„Dogodilo se, zapravo, prije mnogo, mnogo godina kada se je zima pojavila iznenadila, udarila na zemlju kao grom iz vedra neba. Ptice se još nisu počele ni spremati za put u toplije krajeve, a zemlje se već našla pod debelim slojem snijega. Zemlju se znači više nije vidjelo, a zbog rojeva snježnih pahulja u zraku se nije vidjelo ni prst pred nosom, a kamoli put prema jugu.“
„Strašno. I što je onda bilo?“ znatiželjno će Kukavica.
„Što? Užasnute ptičice stavile su glave skupa, stisnule se u gomilu da zajedničkim snagama nađu rješenje. Vijećale su i vijećale, ali rješenja nije bilo.“
„I?“
„Dogodilo se, međutim, nešto drugo. Znaš da perje čudesno grije i da je pticama u sredini gomile zakratko postajalo toliko vruće da su se morale izaći iz gomile kako bi se rashladile. Pristizale su i druge, gomila je postajala sve veća i veća, a mijenjajući si mjesta, ulazeći u gomilu i izlazeći iz nje, ptice su neprekidno gacale po snijegu što se pod njihovim toplim nožicama topio brzinom da im zakratko od snijega više nije prijetila nikakva opasnost. Hladeći se izvan kruga kljucale bi zemlju pod otopljenim snijegom, a i napijali se vode iz otopljenog. Trajalo je to dan, dva tri i zapravo je bilo baš dobro. Konačno su sve bile na jednoj gomili i nije bilo važno kojega je koja roda, bile su sretne da su zakratko zajedno zacvrkutale uglas. Čudesan ptičji cvrkut nalik proljetnom probudio je visibabe pa i one puno prije nego prijašnjih godina digle glave. A kad je zima vidjela glave visibaba ponad snijega zapovjedila je snijegu da zatvori svoje snježne škrinje.“
„I što je onda bilo?“ sa zanimanjem će Kukavica.
„Pa jedino što je i moglo biti. Umjesto da ptice krenu na jug, krenula je zima na suprotnu stranu svijeta.“ uzvratio je Vrabac.
„Ptice su, znači, pobijedile zimu i umjesto selica postale stanarice. Hm, morat ću ispričati mojima pa vam se druge godine i mi pridružimo. Postanemo ptice stanarice.“