by admin | velj 8, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Stiglo nas je neko neveselo doba pa zaredalo s ispraćanjem dragih ljudi, a uz osobnu uhitila i sezonska kronika pa guše i tlak, i kašalj, i alergije, a i viroza puše za vratom kao što zima vani prijeti vijavicom. S rupčićem u ruci tupo zurim kroz prozor pa iako snježna bjelina samo o ciča zimi svjedoči ja svejednako piljim u taj bijeli žar nadajući se ugledati izgubljenu svjetlost. Ne znam kako izgleda, a i teško ju je definirati, no s duše valja sprati čemer-trnje i čovjeka ponovo postaviti na noge. I nije to nada, nije ni želja još manje nalog, no ta, svjetlost, kako ju ovdje nazivam svakako mora doći, naprosto se mora pojaviti baš kao što poslije kiše uvijek nanovo izroni sunce da s orošene zemlje spere mokri trag.
by admin | sij 31, 2023 | Blog, Dječji blok, Poezija, Uncategorized |
VRIJEME / Ne možeš ga sustići, ne mozeš ga prestići, ne možeš ga zauzdati, ne mozeš mu za uho dati – neuhvatljivo i nedostižno vrijeme živi bezbrižno.
DAN – NOĆ / Svjetlost gasne, pada tama, učas svagdje noćni muk, s neba zvijezda nježno iskri – u krošnjama sove huk. I već nigdje nikog nema, opustjela polja, puti, suncokret u zemlju gleda, snenog cvrčka pjesma šuti. Noć je opet svila veo opet krećem putem snova nebu opet reći ću hvala za dan što prođe, za jutra nova.
Stihovi iz tematskog rukopisa za djecu PROLJEĆE, LJETO, JESEN, ZIMA U SLICI I STIHOVIMA.
by admin | sij 23, 2023 | Blog, Kajkavština, Poezija, Uncategorized |
Preplitka je pamet za odteklo vreme,
za čuvanje ‘braza cele vojske ljudstva
i fnogih zgodovina od bogzna gda,
bogzna s kim i zakaj.
Spreluknjav se spomen
pak kak črez sito
curiju slike
i starih coklji
i zacofutani conjki
i žuljnjate roke
i zdelana tela
i bogatstvo reči
več do kraja potepeno.
A čos i dalje othalja
i zato je treba čim prejdi splesti
povesmo pretekloga življenja
gda denes več niti lena
nit’ kodelje nega
za potku
na ku bi se natrukav makar falačec skupnoga
išče nepozabljenoga
ali meglenom klopku
v zodnji čos otrgjenoga pretekloga življenja.
by admin | sij 17, 2023 | Blog, Mudre misli, aforizmi, izreke, poslovice..., Uncategorized |
„Njegovu knjigu nije lako čitati. To ni recenzentima nije pošlo za rukom.“ kaže srpski aforističar Aleksandar Baljak „za sebe“, no njemu recenzenti i ne trebaju. Čitatelji su u tom smislu najmjerodavniji pa se ja ispričavam ostalima aforističarima što njega najčešće i predstavljam. „Za neke aforizme žalim što ih ja nisam napisao, ali nikad nije kasno.“ kaže najbolji, a da uistinu nije kasno potvrđuje brojnost objavljenih zbirki i osvojenih nagrada. Najduhovitiji na račun svog, srpskog naroda, no iz njegove prebogate riznice predstavljam desetak onih za koje ne možemo reći da se ne tiču i nas.
„Biraćemo ih dok im ne dosadi, ne mogu ni oni večno.“
„Na političkoj klackalici prevagnuo je narod. I ostao dole.“
„Toliko su nam redovi zbijeni da pojedinci nemaju šta da traže među nama.“
„Brbljive ribe karijeru nastavljaju u konzervi.“
„Glave prosto lete koliko je misao slobodna.“
„Putevi nam se razilaze, sudar je neizbežan.“
„Pre trke bio je favorit, a posle opet konj.“
„Na sastanku niko nije govorio u vetar, sve je uneto u zapisnik.“
„Bog i batina, kakav sjajan primer udruženog rada!“
„Oni koji žive od danas do sutra treba još samo malo da se strpe.“
„Naša najbolja satira nastala je u ružnim vremenima, a za savremenu dolaze bolji dani.“
by admin | sij 12, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Imao je dvije žene, samo dvije, kleo se je, kad istina po čaršiji puče kao ljutim bičem.
Ni sam nije znao kako, tek našao ih obje putem, od posla do kuće pa kako mu baš obadvije zapele za oko to ih obje i prigrlio te pazio i mazio gdje najzgodnije im bijaše svaku, kako reče na intimnoj adresi – u njezinu stanu.
I objema baš u svemu zahvaćao istom mjerom: uredio im i stanove – po istoj šabloni čak jednako ih i ukrasi –krupnom mačkom riđe boje iz istoga legla da mu se kod obje čini kao da je u rođenom domu.
Na ruku mu i porod bio – sinovi na obje strane, oba čudo od djeteta, kao jaje jajetu i oboje pljunut otac, radi čega im i obje majke i jednako ime dale – po brižnome ocu.
I vozali se tako dani i godina već treća prošla kad se braća, trogodišnjaci, sreli u obližnjem parku – svaki već na svom biciklu, istobojnom i iste marke i svaki uz svoju mater, s riđom mačkom ispod ruke.
I igrala se tako djeca – navlas isti ko blizanci pa i majke ruke splele, sretne što se ipak srele kad već dosad nisu, premda ih je dijelila tek jedna kraća tramvajska il’ nešto duža autobusna.
I, naravno, riječ po riječ, hvaleći se jedna drugoj došle i do zaručnika – oca sina jedinoga bez zamjerke s obje strane i bezglasne riječi jer u obje zaručnik, fakat „komad“ – lijep ko slika baš kao na originalu ili možda na kopiji što i nije bilo važno kada obje navlas iste istog časa iskočile iz oba novčanika.
I gotovo je sreća bila da se baš u isto vrijeme, nedaleko, na trećoj adresi, bavio sa novim stanom – sređivao ga po šabloni da mu i u njemu bude kao što je navikao, kao u rođenom domu.
Nije bilo bez razloga – dijete nije mačji kašalj, a evo ga, već na putu – baš sudbinski, opet sin rekli im na ultrazvuku, i to onog istog dana kad istina ova puče i kada u onom leglu (o koje li božje sreće!) svijet ugleda još jedno mače – navlas iste majčine, duge dlake, riđe boje.
