by admin | velj 23, 2023 | Blog, Poezija, Uz dan... |
Svijet gleda, statistika bilježi, a i danas vrijedi ona da su u laži kratke noge.
Govorim o lažima što smo ih se naslušali na posljednjem godišnjem govoru u parlamentu “branitelja” nacije i tradicionalnih vrijednosti, kojemu vlastiti narod neka vjeruje, nije zabranjeno, no svijet ne može.
Pljunuo mu je u lice upravo toga časa u tom parlamentu osporivši sve dotad potpisane sporazume, a pred godišnjicu agresije na miran susjedski narod, genocidom i egzodusom neviđenima na europskom tlu od II. svjetskog rata usudio se ustvrditi: „… oni su počeli rat, a mi smo koristili silu da ga spriječimo.“
Ne shvaća “branitelj” nacije da sam sebe lovi u laži: govori u prošlom vremenu, a rat još uvijek traje, govori o sili u korist sprječavanja rata koju će još i pojačati novim naoružanjem i učiniti sve za pobjedu i samodostatnost nacije… (?!)
„O čemu priča?“ govori muk među zaleđenim zastupnicima oba doma, no nitko ni da pisne na upravo izrečen: govor apsurda, nacističku retoriku, očiglednu zamjenu teza, iskrivljenu filozofiju, pomućenost uma, licemjerstvo, nečovječnost, ili što već, makar samo i na izgovorene laži kojima, kako mu i samo tijelo govorilo – ni sam ne vjeruje.
Razumijem situaciju: pa nešto mora reći, to je ipak godišnje obraćanje naciji, a postojeća zbilja mu uistinu ne ide na ruku: poginulih na tuđem teritoriju je i previše a pobjede još uvijek nema, a i kako zaobići apsolutizam naspram mira i demokracije, tih jedinih postulata novoga doba, kojima mu valja izbjeći – bijegom od svijeta u svoju carsku samodostatnost.
Razumijem i zastupnike: govor njihovih mumificiranih lica nije odavao vjeru i nadu u bolje sutra, a rad ruku, pak, gromoglasnim strahopljeskom svjedočio je o vremenu: nije za igru – Sibir nije daleko.
by admin | velj 14, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
(Iz rukopisa “Priče za naj dječje uho”)
Ovo nije bajka, ovo je istinita priča iz jedne od dolina tirolskih Alpa kroz koju i danas prolaze dvije neobične željezničke pruge.
Dolazeći iz različitih pravaca prolaze kroz dolinu k zajedničkom željezničkom čvorištu odakle svaka nastavljala dalje, svojim putem. Njihovu sudbinu dijele i sve željezničke kompozicije dok jureći po njima stvaraju zadivljujuću sliku “zaljubljenih” vlakova.
Poljubac vlakova ni u kom smislu nije poželjan, a ovdje nije ni moguć o čemu svjedoči i neponovljivo dražesna slika “zaljubljenih” vlakova što se ukazivala se i toga dana, toga ljeta, kada su tračnicama kroz dolinu hitale dvije jednako šarene željezničke kompozicije.
Svaka sa svojom gomilom vagona i nebrojeno otvorenih prozora načičkanih glavama brojnih putnika vijugale su kroz dolinu da se s okolnih padina činilo kako tračnicama voze tek dvije brajde, prepune debelih grozdova, netom skliznule s padina brijega.
Vjetar, što ga je zahuktalo kretanje vagona stvaralo putem imao je i tada posebnu čar. Putnicima je mrsio kose, a prozorskim zavjesama vitlao žustro kao da želi pozdraviti sve živo u dolini. Nalik pozdravima putnika. Mahali su gotovo bez prestanka, baš kao i Ona i On, zadivljeni svaki svojim, usput uočenim ukrasom doline, svaki u svom vlaku, svaki uz okno jednog od prozora svog vagona.
I sami zaokupljeni ljepotom doline i zanosnom vožnjom “zaljubljenih” vlakova u jednom trenutku su opazili i jedno drugo. Uz smijeh počeli su si mahati, usmjeravati jedno drugom pogled na zanimljivosti i osobitosti krajolika u prolazu. A i oboje bi zavriskalo poput djeteta na toboganu kad bi se njihovi vlakovi iza krivine približili. Jer oboma im se tada činilo da će im se u prolazu i lica dodirnuti. Iščekujući pak taj trenutak čvrsto su pridržavali svoje neobuzdane kose i razigrane zavjese vagona sve dok se najednom oba vlaka nisu zaustavila. U pitanju je bilo stajanje zbog skretnica, no zaustavila se najednom i ona usputna ljepota pa i njihovi pogledi najednom zastali te ostali prikovani: Njegov na Njenom, a Njezin na Njegovom licu.
Našli su se, naime, sučelice jedno drugom gotovo poput odraza u ogledalu i toliko blizu da su se toga časa doista mogli i poljubiti. Ali nisu. Smijući se, samo su, kao po dogovoru, krenuli uglas svaki sa svojim ushićenjem, no s jednakim čuđenjem. Ona i On, naime, govorili su posve različitim jezicima, ne razumijevajući jedno drugo niti u jednoj jedinoj riječi! Nerazumijevanje, čuđenje, zbunjenost, njen talijanski, njegov hrvatski, nova provala smijeha kad su u pokušaju razbijanja jezične barijere krenuli lamatati i glavom, i rukama sve dok se, u tom djeličku vremena zaustavljenih vlakova ipak nisu našli na nekakvom, “šepavom” engleskom jeziku.
Šepav-ne šepav ipak je poslužio svrsi. I u tih desetak minuta, koliko su vlakovi stajali, uz gestikuliranje rukama te smijući se gotovo do suza, uspjeli su doznati jedno o drugom i kako se koji zove, i kamo putuje, čak su se sporazumjeli i oko brojeva telefona, odnosno, mobitela. Razmijeniti će si ih na glavnom peronu željezničkog čvorišta, čim u uđu u njega, gdje će se naći čim siđu s vlakova. A onda su vlakovi opet krenuli. Opet je krenula i njihova vesela igra pa su se Ona i On opet smijali, opet mahali jedno drugom pružajući si ruke kad bi vlakovi usporili.
Zaneseni, nisu ni primijetili da su već na odredištu, da su već i u samu stanicu željezničkog čvorišta ušli te da im je ostalo još samo toliko vremena da pokupe svoje stvari i napuste svoje “zaljubljene” vlakove. Putnika je bilo more, no oni su se ipak našli prema dogovoru. A budući da su putovanje mogli nastaviti i kasnijim vlakovima to su odlučili ostati još malo zajedno. Prošetat će gradom, popiti čaj, pojesti kolač i još razmijeniti poneku riječ. Naravno, na šepavom engleskom, a što im više opće nije smetalo. Naprotiv, zabavljalo ih je otkrivanje značenja nepoznatih riječi, a i uživali su u novom načinu sporazumijevanja. Štoviše, uspjeli su dogovoriti i nastavak prijateljstva uz obaveznu “paralelku“: Ona će početi učiti hrvatski, a On talijanski.
Ljubav na prvi pogled? Moguće. Uglavnom, i danas, sa svoje troje djece, sretno žive upravo na jednom od onih brojnih zelenih brežuljčića ponad doline. U sjećanje na svoju ljubav odlučili su nastavak života provesti na mjestu s kojeg pogled i danas puca na “zaljubljene” vlakove. A i sporazumijevaju se sad već s lakoćom, čak na tri jezika, kao i njihova djeca.
Naravno da ih nitko nije tjerao učiti, možda su mogli i dalje i na onom, šepavom engleskom. No ljubav je htjela da sve bude baš ovako kako i jest, a kad ljubav nešto hoće, onda se to i može. Za nju nikada nikome ništa nije teško.
by admin | velj 12, 2023 | Blog, Proza, Uncategorized |
“O gospode, opet kratka!” izgovaram s uzdahom skidajući s interneta najnoviji književni natječaj. Drugih i nema pa se i ja rukovodim onim: daj što daš, dakle, kad nema vina dobra je i voda. I nije da navijam za priču razvučenu poput žvakaće gume, kao Zagorkine, na dvanaest tisuća stranica, ili Krležine, u pet tomova, na primjer. No, ruku na srce, danas, kad nam se život usitnio kao ribanac, roman i slične književne vrste već u startu opako mirišu na naftalin. Čovjek budućnosti, a za koju se i roman prti, odlazeći raketom na posao sigurno neće posegnuti za pričom što naoko niti sa sudnjim danom ne završava. Uzet će nešto kratko, pitko, nešto u stilu haiku ili zabavnijeg žanra, čak trivijalnog tipa, poput onog: „Ružo moja bijela, što si plava – ko zelena trava.“
I, ne kažem, zvuči kao sprdanje, no voljela bih ja vidjeti kako bi Zagorka danas svu tematiku i dramatiku svojih priča, sa svim povijesnim konotacijama te vremenskom i inom dimenzijom predočila minimalistički, u samo devet tisuća znakova, uključujući i praznine. Ili recimo Krležu kojemu samo jedna rečenica traži čitavu stranicu, a današnji natječaji traže cijelu priču u jednoj kartici?!
I nastavljajući za onom, uvodnom, daj što daš, ipak se okrenem i tom natječaju. Možda se finale upriliči na nekom atraktivnom mjestu, u boemskom ozračju, poput vinskoga podruma, najbolje uz more, mada ne treba cjepidlačiti, može i na kontinentu, što pak uz dodatnu siću keša mora i meni biti dovoljna motivacija za posegnuti i za tom, najnovijom “šaradom” proznog minimalizma.
***
“Pa što je s tobom, ženo, zašto se ne javljaš?” prijekorno će prijateljica mobitelom.
“Isključila sam roaming, ne želim bankrotirati.”
“Opet si negdje, vani?”
“Aha. Čak preko četiri granice.”
“U Azerbajdžanu, možda? Jedino još tamo nisi bila.”
“Ne sprdaj se, bilo je jako primamljivo.”
“Opet, kratka?”
“Sve znaš.”
“Slutim da si, za promjenu, ovog puta dobila i nagradu.”
“Nisam, no unatoč ulasku u najuži izbor, sve sam otkazala, i to na licu mjesta.”
“A lice mjesta je?”
“Podgorica.”
“Podgorica?! Misliš na crnogorsku?”
“Pa za drugu ni ja nisam čula.”
“Pa kaj si morala u Podgoricu da bi otkazala sudjelovanje?”
“Previdjela sam je.”
“Što si previdjela? Podgoricu, Budvu, Sveti Stefan, Lovćen, možda čak i samoga reinkarniranog Njegoša, a sve je na jednom mjestu, reklo bi se pod nosom.”
“Previdjela sam činjenicu da u Podgoricu ne smijem!”
“Da? Zar si u Podgorici persona non grata?”
“Moglo bi se i tako reći, u svakom slučaju nije mi bilo uputno izlagati se u njoj ni najmanjem publicitetu.”
“A otkad ti ne želiš publicitet?”
“Nisam rekla da ga ne želim, samo mi nije bilo uputno producirati se.”
“Zašto? Netko te ganja? Možda s puškom? Ha, ha, ha, ha! Kalašnjikov ili bombaš, samoubojica?”
“Ne seri, i ne ceri se, nije za zezanje.”
“Uopće se ne zezam, današnji je terorizam ravan čudu tehnike pa bi ti možda i dobro došao u vidu teme za novu kratku.”
“Dobro, samo se ti lijepo zabavljaj sprdanjem na moj račun, a i ne slutiš kako je bilo biti u mojoj koži.”
“No, dobro, daj konačno na sunce s tim kaj si zakuhala.”
“Pobjegla sam čovjeku gotovo ispred oltara.”
“Pa to želim čuti! Nov podatak! Netko te je u Podgorici zaprosio?”
Nije bilo jučer, još manje u Podgorici, zato sam već i zaboravila.”
“Čekaj, ti si već zaboravila, a, on, kao, još pamti?!”
“Upravo tako. On je Crnogorac, a njima ti je čast ne samo na prvih deset mjesta već bi se i o jedanaestom dalo raspravljati.”
“No, dobro, Crnogorac je, čast mu je i na jedanaestom mjestu, i?”
“I bio je interpretator naših, bumo rekli, laureatskih stihova. No srećom je predstavljanje bilo u mračnom vinskom pa sam uspjela zbrisati prije nego me je opazio.”
“A zakaj te je došla trta ak te nije opazio?”
“Pa nisam rekla kaj me je došla trta nek da mi ni bilo svejedno. Trebala si ga samo čuti kako izgovara stihove, kroz suze, a samo pravi plaču, ako nisi znala.”
“A kak si vidjela kaj se je rascmoljil ak je u vinskom bilo mračno?”
“Ne govorim o stihovima iz vinskog, nego o onima iz studentskog stacionara!”
“Oh, pa tako reci! Oltar je znači bio u studentskom?”
“Nije, a i ne pratiš me. Posve si izvan vremenske dimenzije.”
“OK, prosvijetli me.” “Oltara nema, izrečen je figurativno, a u stacionaru smo vadili mandule.”
“O, Isuse! Pa ni ti, znači, nemaš mandule? Ha, ha, ha! Pa to je za crknut’!”
“A kaj se ceriš? Tebi je znači smiješno kaj ja nemam mandule?”
“Ma kaj god, pa nemam ih ni ja, no to je, ženo, vijest iz prošlog stoljeća!”
“U mom slučaju dogodilo se puno kasnije i to za studentskih dana, kada smo se i upoznali.” “I on je studirao pravo?”
“Ne, bio je pametniji, otišao je na stomatologiju.”
“Ne kužim poentu.”
“Već tada je vladao s dovoljno fiziologije i anatomije za uspješan studij.”
“Prevedi.”
“Nemam što prevesti. Nakon operacije smo morali svaki dan ispiti vrč s dvije litre nekog ljekovitog čaja za brže zacjeljivanje rane. A uliti u sebe, gutanjem, preko žive rane, dvije litre, makar i takvog, ljekovitog, bilo je jednako dvjema tisućama uboda nožem. Koliko gutljaja, toliko uboda. I dok bismo se mi, ostali, gotovo pola dana uglavnom prešetavali svaki sa svojim vrčem u ruci, ne ispivši ga niti do polovice, dotle je dotični sve rješavao u dva gutljaja. Otvorio bi usta i nalijevao, nalijevao, nalijevao, ponavljam samo dva puta, dakle, dvije litre i samo dva uboda!”
“Uj, ti jarca, koja fiziologija i anatomija!”
“Ne budi sarkastična, danas se možda tako i čini, ali toga časa, uz naše lelujanje s onim neispijenim vrčem njegovo je ispijanje bilo čista fantastika.”
“I ti si pala na tu fantastiku?”
“A, što ćeš: mladost – ludost. Osim toga upravo tada me je i zaprosio.”
“Slutim da je bilo uz bratovo dopuštenje.”
“Tako je, I s buketom cvijeća. To je kultura.”
“I ti si mu se odmah obećala?”
“Ali sam i zbrisala.”
“A, tek sada kužim! Oltarska simbolika, a on častokrvan pa ni danas nikako da proguta uvredu.”
“Možda više i nije tako, no nisam htjela riskirati.”
“A suze, klizav teren, zato pazi kaj se ne posklizneš još jednom.”
“Ne brini. Čula si kaj sam zbrisala, a padam samo ako padne avion.“
“Zar si već u zraku?”
“Aha, vraćam se.”
“A što je s kratkom?”
“I ona je na putu. Već sam je poslala na drugi natječaj.”
“Aleluja.”
“A vi ste možda još u kafiću? Čujem nekakvu galamu oko tebe.”
“Aha, svi smo ovdje.”
“E, pa dobro, onda me pričekajte. Već ionako slijećemo, a vidim i taksi. Naruči mi zato jednu produženu, bez mlijeka i šećera, taman će stići kad i ja.”
Sanjam neku novu svjetlost,