STIHOM NA SLIKU
Stihom na sliku iz poetske zbirke “Pjesme iz Apsurdistana”, 2019.
MUHA I DOSTOJANSTVO
Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš te zavlačeći mi se u nosnice tjeraš me sa smetlišta na kojem ja kao tvoj teren uzurpiram.I ne možeš ti meni, muho,da ja lažem kad kažem kako ću se otamo zauvijek maknuti, kako tom smradu više nikada ni prismrdjeti neću, jer ja to ne kažem tek tako – već u vjeri – ufajući se u bolje sutra i nadu varljivu rad’ koje nažalost i opet dođemčim trbuhu ponovo zagusti. A ne zamjeram ja tebi, muho, što ni ti ne štuješ izborano lice i staračke kosti, što ne vrednuješ pamet vremenom potrošenu, što te ni brige za dušu životom napaćenu, a što bi i sama da može iz svoje kože pa makar i k mjestu na kojem se čovjeku, danas, još jedino garantira dostojanstvo. I odlazak pod zemlju košta, muho, i zato nemoj ti, meni, o dostojanstvu.
_________________________________________________
Objavljeno u Zborniku radova XIV. recitala suvremenog hrvatskog pjesništva Senje i meteori, 2006.
LEPTIR-MAŠNA OKO VRATA
Leptir–mašna oko vrata, a u džepu niti groša oblak se pred suncem – vremena možda i nisu loša. A ne tražim puno, kažem, i već vidim se na sceni: klaun sam, metresa, car, borac s bikom u areni. Leptir–mašna oko vrata, život vrti me u krugu, sreća zove nek ju zgrabim, il’ priliku nek čekam drugu, pa ja skačem, ja se lomim, dižem moral, dražim vjeru, suze, smijeh, ples krabulja – stvarno nema mjeru. Leptir–mašna oko vratau reveru crven ruža – daj, sudbino, prošeći malo, možda more šansu pruža. I bacam mu crven ružu nek pučinom morskom šeće, noć s obzora što se valja možda stiže s više sreće.
______________________________________________
Objavljeno u zbirci radova 7. Međunarodnog pjesničkog festivala “More na dlanu – stihovi šapuću školjci”, 2018.
Zaključat ću vrata, makar su uvijek zaključana, da u kuću ne uđe vrijeme. Zaključat ću vrata makar su uvijek zaključana da iz kuće ne izađu mir, dječji smijeh, sjećanja i radosti trenutka, da ne izvjetri miris kolača u pećnici… Zaključat ću vrata čak dva i više puta iako znam da i prolaznost i nemila vijest ulaze i kroz zaključana.
Izbjeglička enklava čergari svijetom. Iz dana u dan bez šatora i kotača, trase i puta, luta s nadom da će stići do mjesta, daleko od rodnog, što pere ruke od čovječnosti, suživota i života u miru, i od djece koja umiru od gladi. Bez žaljenja i stajanja, životom od danas do sutra izbjeglička enklava na krilima milostinje, empatije, suosjećanja, prevaljuje granice – niz morsko bespuće, od žice do žice…
Tražeći svijet ne tako davnog vremena, zapamćen po ljubavi i empatiji, zavirujem s onu stranu ogledala, gdje današnji, ogrezao u kriminal, ovisnost i dekadenciju, već odavna slavi svoju opstojnost. I pitajući se, čime, ipak, onostrano plijeni, odnosno, na čemu ovostrano gubi svoje moralne bitke zavirujem iza ogledala gdje, spotičući se o nepoštenje i okrutnost duše i uzmičući sarkazmu nedobrodošlice ponizno ispod glasa pitam: … a gdje je ljubav, gdje su poštenje, poštivanje i praštanje, gdje su pamet, razum i moral? No riječi mi u vjetar pa uvučena u vlastita ramena, iz vizure makova zrna, mirnoćom od nijemosti do poniznosti, promatram kako se ti, gubitnici, ili možda, ipak, dobitnici (?) nabacuju, kao fritzbijem, ključevima budućnosti moje i mog pokoljenja.