by admin | srp 19, 2023 | Blog, Poezija |
Stihom na sliku iz poetske zbirke “Pjesme iz Apsurdistana”, 2019.
MUHA I DOSTOJANSTVO
Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš te zavlačeći mi se u nosnice tjeraš me sa smetlišta na kojem ja kao tvoj teren uzurpiram.I ne možeš ti meni, muho,da ja lažem kad kažem kako ću se otamo zauvijek maknuti, kako tom smradu više nikada ni prismrdjeti neću, jer ja to ne kažem tek tako – već u vjeri – ufajući se u bolje sutra i nadu varljivu rad’ koje nažalost i opet dođemčim trbuhu ponovo zagusti. A ne zamjeram ja tebi, muho, što ni ti ne štuješ izborano lice i staračke kosti, što ne vrednuješ pamet vremenom potrošenu, što te ni brige za dušu životom napaćenu, a što bi i sama da može iz svoje kože pa makar i k mjestu na kojem se čovjeku, danas, još jedino garantira dostojanstvo. I odlazak pod zemlju košta, muho, i zato nemoj ti, meni, o dostojanstvu.
_________________________________________________
Objavljeno u Zborniku radova XIV. recitala suvremenog hrvatskog pjesništva Senje i meteori, 2006.
LEPTIR-MAŠNA OKO VRATA
Leptir–mašna oko vrata, a u džepu niti groša oblak se pred suncem – vremena možda i nisu loša. A ne tražim puno, kažem, i već vidim se na sceni: klaun sam, metresa, car, borac s bikom u areni. Leptir–mašna oko vrata, život vrti me u krugu, sreća zove nek ju zgrabim, il’ priliku nek čekam drugu, pa ja skačem, ja se lomim, dižem moral, dražim vjeru, suze, smijeh, ples krabulja – stvarno nema mjeru. Leptir–mašna oko vratau reveru crven ruža – daj, sudbino, prošeći malo, možda more šansu pruža. I bacam mu crven ružu nek pučinom morskom šeće, noć s obzora što se valja možda stiže s više sreće.
______________________________________________
Objavljeno u zbirci radova 7. Međunarodnog pjesničkog festivala “More na dlanu – stihovi šapuću školjci”, 2018.
by admin | srp 8, 2023 | Blog, Poezija |
Zaključat ću vrata, makar su uvijek zaključana, da u kuću ne uđe vrijeme. Zaključat ću vrata makar su uvijek zaključana da iz kuće ne izađu mir, dječji smijeh, sjećanja i radosti trenutka, da ne izvjetri miris kolača u pećnici… Zaključat ću vrata čak dva i više puta iako znam da i prolaznost i nemila vijest ulaze i kroz zaključana.
by admin | lip 29, 2023 | Blog, Poezija, Uz dan... |
Izbjeglička enklava čergari svijetom. Iz dana u dan bez šatora i kotača, trase i puta, luta s nadom da će stići do mjesta, daleko od rodnog, što pere ruke od čovječnosti, suživota i života u miru, i od djece koja umiru od gladi. Bez žaljenja i stajanja, životom od danas do sutra izbjeglička enklava na krilima milostinje, empatije, suosjećanja, prevaljuje granice – niz morsko bespuće, od žice do žice…
by admin | lip 19, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Tražeći svijet ne tako davnog vremena, zapamćen po ljubavi i empatiji, zavirujem s onu stranu ogledala, gdje današnji, ogrezao u kriminal, ovisnost i dekadenciju, već odavna slavi svoju opstojnost. I pitajući se, čime, ipak, onostrano plijeni, odnosno, na čemu ovostrano gubi svoje moralne bitke zavirujem iza ogledala gdje, spotičući se o nepoštenje i okrutnost duše i uzmičući sarkazmu nedobrodošlice ponizno ispod glasa pitam: … a gdje je ljubav, gdje su poštenje, poštivanje i praštanje, gdje su pamet, razum i moral? No riječi mi u vjetar pa uvučena u vlastita ramena, iz vizure makova zrna, mirnoćom od nijemosti do poniznosti, promatram kako se ti, gubitnici, ili možda, ipak, dobitnici (?) nabacuju, kao fritzbijem, ključevima budućnosti moje i mog pokoljenja.
by admin | lip 9, 2023 | Blog, Mudre misli, aforizmi, izreke, poslovice..., Proza, Uncategorized |
JA, PISAC / Pišem, brišem, brišem, pišem – tko mi je kriv kad sam veliki kritičar.
NAROD / Ne bih o kvalifikaciji naroda, no fakat je da ga se striže odmalena.
NEKULTURA / Nekulturno je ući bez kucanja, no smrt si i to dopušta.
ZIMA / Možda padne snijeg – volim bijelo.
LJUBAV / Voljeli smo se kao u bajci i potrošili je prije onog, do kraja života.
PITANJE S RAZLOGOm / Hoće li se kotači vremena ikada istrošiti, poderati se, izlizati ili se makar samo zamoriti pa da i vrijeme jednom konačno stane te i čovjek vječnim postane te konačno, jednom zauvijek, prestane zauvijek odlaziti?
by admin | lip 2, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
U ovu priču ne treba sumnjati. Doznala sam je od ptice Kukavice i njenog prijatelja Vrapca. Vrabac nije shvaćao zbog čega Kukavica i njeni prijatelji, Kos, Slavuj, Čvorak, Lastavica, Roda, neki Labudovi i još mnogi drugi svake jeseni sele u toplije krajeve. Zašto idu na tako dalek put, navodno najčešće prema jugu i istim putem se vraćaju u proljeće.
„Kako, zašto? Pa zbog zime. Nejaka ptica se ne može zaštiti od hladnoće, a i gdje neka pronađe hranu kad snijeg prekrije zemlju. Problem je i voda. Hladnoća zaledi svaki potok!“ odgovorila je Kukavica i s jednakom čuđenjem zapitala Vrapca o njegovim prijateljima koji čitavu godinu ostaju u istom kraju.
„Zar se vi ne bojite zime? Zar je moguće da ste vi, Vrapci, Svrake, Fazani, Galebovi, Sive Vrane, Sivi Ćukovi, Čavke, Grlice Gugutke, Velike Sjenice, Divlje Patke i još mnoge druge ptice stanarice, hrabriji od nas, ptica selica, pa se ne bojite ni hladnoće no gladi ni žeđi…“
„Ma nije stvar u tome, Kukavice. Naši preci su nam pokazali i naučili nas kako pobijediti zimu. Nije baš lako, ali je puno lakše nego svake godine ići na onoliki put na kojem uginu mnoge ptice.“ odgovorio je Vrabac.
„Da, to je istina. Uginu čak i od umora. A u čemu je onda vaša tajna? Što su to vaši preci smislili?“
„Ma, nema tu tajne, Kukavice. U pitanju je otkriće, a i ono je bilo sasvim slučajno.“
„Da?“
„Dogodilo se, zapravo, prije mnogo, mnogo godina kada se je zima pojavila iznenadila, udarila na zemlju kao grom iz vedra neba. Ptice se još nisu počele ni spremati za put u toplije krajeve, a zemlje se već našla pod debelim slojem snijega. Zemlju se znači više nije vidjelo, a zbog rojeva snježnih pahulja u zraku se nije vidjelo ni prst pred nosom, a kamoli put prema jugu.“
„Strašno. I što je onda bilo?“ znatiželjno će Kukavica.
„Što? Užasnute ptičice stavile su glave skupa, stisnule se u gomilu da zajedničkim snagama nađu rješenje. Vijećale su i vijećale, ali rješenja nije bilo.“
„I?“
„Dogodilo se, međutim, nešto drugo. Znaš da perje čudesno grije i da je pticama u sredini gomile zakratko postajalo toliko vruće da su se morale izaći iz gomile kako bi se rashladile. Pristizale su i druge, gomila je postajala sve veća i veća, a mijenjajući si mjesta, ulazeći u gomilu i izlazeći iz nje, ptice su neprekidno gacale po snijegu što se pod njihovim toplim nožicama topio brzinom da im zakratko od snijega više nije prijetila nikakva opasnost. Hladeći se izvan kruga kljucale bi zemlju pod otopljenim snijegom, a i napijali se vode iz otopljenog. Trajalo je to dan, dva tri i zapravo je bilo baš dobro. Konačno su sve bile na jednoj gomili i nije bilo važno kojega je koja roda, bile su sretne da su zakratko zajedno zacvrkutale uglas. Čudesan ptičji cvrkut nalik proljetnom probudio je visibabe pa i one puno prije nego prijašnjih godina digle glave. A kad je zima vidjela glave visibaba ponad snijega zapovjedila je snijegu da zatvori svoje snježne škrinje.“
„I što je onda bilo?“ sa zanimanjem će Kukavica.
„Pa jedino što je i moglo biti. Umjesto da ptice krenu na jug, krenula je zima na suprotnu stranu svijeta.“ uzvratio je Vrabac.
„Ptice su, znači, pobijedile zimu i umjesto selica postale stanarice. Hm, morat ću ispričati mojima pa vam se druge godine i mi pridružimo. Postanemo ptice stanarice.“
