by admin | lip 2, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
U ovu priču ne treba sumnjati. Doznala sam je od ptice Kukavice i njenog prijatelja Vrapca. Vrabac nije shvaćao zbog čega Kukavica i njeni prijatelji, Kos, Slavuj, Čvorak, Lastavica, Roda, neki Labudovi i još mnogi drugi svake jeseni sele u toplije krajeve. Zašto idu na tako dalek put, navodno najčešće prema jugu i istim putem se vraćaju u proljeće.
„Kako, zašto? Pa zbog zime. Nejaka ptica se ne može zaštiti od hladnoće, a i gdje neka pronađe hranu kad snijeg prekrije zemlju. Problem je i voda. Hladnoća zaledi svaki potok!“ odgovorila je Kukavica i s jednakom čuđenjem zapitala Vrapca o njegovim prijateljima koji čitavu godinu ostaju u istom kraju.
„Zar se vi ne bojite zime? Zar je moguće da ste vi, Vrapci, Svrake, Fazani, Galebovi, Sive Vrane, Sivi Ćukovi, Čavke, Grlice Gugutke, Velike Sjenice, Divlje Patke i još mnoge druge ptice stanarice, hrabriji od nas, ptica selica, pa se ne bojite ni hladnoće no gladi ni žeđi…“
„Ma nije stvar u tome, Kukavice. Naši preci su nam pokazali i naučili nas kako pobijediti zimu. Nije baš lako, ali je puno lakše nego svake godine ići na onoliki put na kojem uginu mnoge ptice.“ odgovorio je Vrabac.
„Da, to je istina. Uginu čak i od umora. A u čemu je onda vaša tajna? Što su to vaši preci smislili?“
„Ma, nema tu tajne, Kukavice. U pitanju je otkriće, a i ono je bilo sasvim slučajno.“
„Da?“
„Dogodilo se, zapravo, prije mnogo, mnogo godina kada se je zima pojavila iznenadila, udarila na zemlju kao grom iz vedra neba. Ptice se još nisu počele ni spremati za put u toplije krajeve, a zemlje se već našla pod debelim slojem snijega. Zemlju se znači više nije vidjelo, a zbog rojeva snježnih pahulja u zraku se nije vidjelo ni prst pred nosom, a kamoli put prema jugu.“
„Strašno. I što je onda bilo?“ znatiželjno će Kukavica.
„Što? Užasnute ptičice stavile su glave skupa, stisnule se u gomilu da zajedničkim snagama nađu rješenje. Vijećale su i vijećale, ali rješenja nije bilo.“
„I?“
„Dogodilo se, međutim, nešto drugo. Znaš da perje čudesno grije i da je pticama u sredini gomile zakratko postajalo toliko vruće da su se morale izaći iz gomile kako bi se rashladile. Pristizale su i druge, gomila je postajala sve veća i veća, a mijenjajući si mjesta, ulazeći u gomilu i izlazeći iz nje, ptice su neprekidno gacale po snijegu što se pod njihovim toplim nožicama topio brzinom da im zakratko od snijega više nije prijetila nikakva opasnost. Hladeći se izvan kruga kljucale bi zemlju pod otopljenim snijegom, a i napijali se vode iz otopljenog. Trajalo je to dan, dva tri i zapravo je bilo baš dobro. Konačno su sve bile na jednoj gomili i nije bilo važno kojega je koja roda, bile su sretne da su zakratko zajedno zacvrkutale uglas. Čudesan ptičji cvrkut nalik proljetnom probudio je visibabe pa i one puno prije nego prijašnjih godina digle glave. A kad je zima vidjela glave visibaba ponad snijega zapovjedila je snijegu da zatvori svoje snježne škrinje.“
„I što je onda bilo?“ sa zanimanjem će Kukavica.
„Pa jedino što je i moglo biti. Umjesto da ptice krenu na jug, krenula je zima na suprotnu stranu svijeta.“ uzvratio je Vrabac.
„Ptice su, znači, pobijedile zimu i umjesto selica postale stanarice. Hm, morat ću ispričati mojima pa vam se druge godine i mi pridružimo. Postanemo ptice stanarice.“
by admin | ožu 17, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Zoe, Darko i Fran su ekipa. Stanuju u istoj ulici, idu u isti razred i svakog dana odlaze zajedno u školu. No toga jutra Darko je neuobičajeno kasnio.
„Možda je bolestan.“ Fran će.
„Ne vjerujem, jučer je bio zdrav.“ uzvratila je Zoe.
„A što ako je zaspao?“ opet će Fran.
„Onda je krajnje vrijeme da ga netko probudi.“ odlučno će Zoe.
„Ok. Onda ga idemo probuditi. Zato smo ekipa.“
I tako su Fran i Zoe složno došli tik do Darkovih vrata. Nisu bila zaključana, zapravo, bila su odškrinuta taman za onoliko koliko je trebalo da se oboje uvuku u hodnik. A u hodniku pak zastali su s neskrivenim čuđenjem – Darko je čučao sred razbacanih knjiga i bilježnica, uz još uvijek praznu školsku torbu.
„Što radiš, Darko? Zašto si razbacao knjige?“ s čuđenjem će Fran.
„I zašto nisi zaključao vrata?“ upitala je Zoe.
„Knjige su se razbacale same, a vrata sam namjerno ostavio otvorena. Zbog vas. Znao sam da ćete doći pogledati zašto me nema.“ ljutito je uzvratio.
„Dobro, a zašto te nema?“ opet će Zoe.
„Zbog njih!“ još ljuće će Darko pokazavši na razbacane knjige. „Poludjele su! I knjige, i bilježnice. Kako koju uzmem u ruku ona počne rasti. Preraste i mene i nema šanse ugurati je u školsku torbu. Zato se pakiram već pola sata, a torba mi je još uvijek prazna.“
„Ne žele ući u torbu?“ s nevjericom će Fran, a Zoe je samo mahnula rukom. „Nemoguće.“ rekla je.
No kad je Darko uzeo u ruku knjigu koju je prvu dohvatio, a ova počela rasti, i Fran i Zoe zastaše osupnuto.
„E, čovječe, pa ovo nije za vjerovati!“ čudili su se uglas.
„A da pokušam sama?“ zapita Zoe . „Nije isključeno, Darko, da su tvoje knjige i bilježnice ljute na tebe zbog ocjena. Jučer se baš nisi proslavio – tri jedinice zaredom.“
„Oh, pa one su krive i za njih!“ Darko će. „Zar niste čuli učiteljicu? Matematika, hrvatski i priroda, nemaš ni knjigu ni bilježnicu, sjedi – jedan!” ponovio je jučerašnje riječi učiteljice.
„Hoćeš reći da si ti već jučer došao u školu s praznom torbom?“ zapita Fran.
„Nije bila prazna, a da ne bi bila sumnjiva ugurao sam u nju stare patike.“
„Pa mogao si nam već jučer reći što je na stvari. Mogli smo ti pomoći.“ – Zoe će.
„Da? Pa pomozite sada! Ako znate kako.“ Nekako uvrijeđeno će Darko.
„Oprosti, Darko, ja, priznajem, ne znam.“ rekao je Fran, a priznala je i Zoe. No ona je dodala da bi bilo najbolje otići do učiteljice i ispričati joj što se s Darkovim knjigama i bilježnicama događa. Htjela je reći i da možda učiteljica zna rješenje, međutim, još nije ni završila rečenicu, a njene i Franove knjige i bilježnice, iskočile su iz njihovih torbi i priskočile Darkovima. Prazne školske torbe same su im skliznule s leđa.
Ekipa se zaledila. Razrogačenih očiju nijemo su promatrali kako udružene knjige i bilježnice rastu. A one su rasle i rasle sve dok rastom nisu ispunile čitavu kuću. Progutale su joj čitavu unutrašnjost sabivši Darka, Zoe i Frana u kut odakle su ovi, izvirivali poput ustrašenih mišića.
„Ljudi, ovo je pobuna!“ šapatom će Fran! „Naše su se knjige i bilježnice urotile protiv nas!“
„Još gore, ekipo! Ovo je opsada! Vidite li da nam ne dopuštaju ni mrdnuti?“ šapnula je Zoe.
„Istina je. A i vrata su se za vama zatvorila čim ste ušli.“ jednako šapatom ustvrdi Darko.
„I sada smo zatočeni, kao u krimiću.“ zaključila je Zoe i baš toga časa na tim istim vratima oglasi se zvono.
„Možda je poštar.“ Rekao je Darko i skočio k vratima. Knjige i bilježnice bile su dovoljno mudre da se maknu ustranu i dopuste mu da dođe do vrata i otvori ih.
„Ovo je za tvoju mamu, Darko. Obećala sam joj prve đurđice iz mog vrta, no da ne bi uvenule moraš ih odmah staviti u vodu.“ rekla je susjeda i nestala brzinom da Darko nije stigao ni zahvaliti.
No da je i zahvalio ne bi ga čula. Na riječ “đurđice” njihove knjige i bilježnice poskakale su uvis ludo skandirajući: “Đurđice, đurđice, đurđice!” Skandirajući, nastavile su kolonom kroz kuću.
„Narode, ima li netko ideju što one zapravo rade? Što žele?“ nijemo, samo očima, pitala se ekipa, sablažnjivo zapiljena u divljanje njihovih knjiga i bilježnica, sred Darkove kuće, njima pred očima .
„O, pa baš dobro da ste se sjetili pitati! Već smo mislile da nikada i nećete!“ ustoboči se povikom NAŠ JEZIK, najveća knjiga s čela kolone prekinuvši divljanje ostalih. Ustrašenom trojcu je objasnila. „Vi ste ekipa, no i mi smo ekipa. Nas trideset slova složne braće ABECEDE bez kojih ne može ni jedna riječ, a kamoli rečenica, da ne kažem priča ili roman. Zato redovito zbijemo glave kad se neko slovo nađe u problemu.“
„Slovo u problemu?“ glupo će uglas trojac u opsadi.
„Da. Ovoga puta je u pitanju slovo Đ.“
„Slovo Đ?“ jednako glupo ponovi trojac. „Hm, to je jedno od onih slova kojim počinje jako mali broj riječi, poput đak, jer obično kažemo učenik, odnosno, đurđice, kakve je Darko upravo spremio u vodu za svoju mamu. Znam i za riječ đikati, što zapravo znači naglo izrasti uvis, kao što su izrasle, da ne kažem, izđikale i ove naše knjige i bilježnice.“ pokušala je objasniti Zoe kad se ponovo oglasi NAŠ JEZIK.
„Bravo, Zoe, jako dobro poznaješ slova Đ. No kako si i primjerom pokazala da se riječi u kojima se nalazi koriste sve rjeđe, a nađe li se zamjena i za par preostalih moglo bi nestati zauvijek.“
„O pa to baš ne bi bilo zgodno.“ Fran će. „ABECEDA tada više ne bi bila lijepa. Sa sadašnjih okruglih trideset spala bi na krnjih dvadeset i devet slova.“
„Tako je.“ – povikom su se složile i knjige, i bilježnice.
„I meni je draža ABECEDA sa trideset slova. Bez slova Đ ili nekog drugog uistinu bi bila krnja.“ rekao je i Darko.
„Dobro, ako svi želimo “okruglu” ABECEDU, a i ja ju želim, onda i mi moramo pomoći.“ oglasila se i poduzetna Zoe. „Imam rješenje.“ rekla je.“ Nas troje, ekipo, odsada imamo i nadimke: Đis, Đas, Đez čime ćemo povećati broj riječi koje počinju sa slovom Đ. Makar samo za tri.
„Đis, Đas, Đez?!“ sa zanimanjem će Fran, no Darko niječno odmahnu glavom. „Ne budali, Zoe, a i ti Fran razmisli. Pa smijat će nam se cijela škola. Što ćemo reći, zašto smo si nadjenuli tako čudne nadimke?“
„Istinu! Zbog okrugle ABECEDE“, bespogovorno će Zoe i nastavi, “a još kad čuju i ovu našu priču, i sami će si, u strahu od opsade, dodijeliti slične.“
„Hm, nisam tako razmišljao, a možda, Zoe, ima pravo.“ pomirljivije će Darko. „I možda čak bude fora kad u školskom dvorištu za vrijeme velikog odmora krenemo loptom ili natjeravajući se pa sa svih strana poput kiše zapljušti: Đan, Đas, Đes, Đav, Đek, Điz, Đuz, Đez, Đik, Đuk, Đak, Đer, Đir, Đur…
„Ne brzaj, Darko.“ Zoe će. „Prvo moramo čuti knjige i bilježnice. Možda one imaju bolju ideju.“
„Ne, ne, ne! To je to! Bravo, Zoe, bravo Fran, bravo Darko! Odličan prijedlog!“ zapljuštalo je najednom i s druge strane – knjige i bilježnice nisu skrivale oduševljenje.
„E pa, dobro, ako se svi slažemo“, zbrza Zoe, „onda ćete se vi, naše knjige i bilježnice, odmah, sada, spustiti na svoju pravu veličinu i bez ikakvog daljnjeg prigovora vratiti se na svoje mjesto, svaka u svoju torbu!“ rekla je gotovo naredbodavno.
„Može, opsada se obustavlja!“ viknu i NAŠ JEZIK pa dok si pljesnuo dlanom o dlan sve knjige i bilježnice uredno su se našle svaka u svojoj torbi. A uredno opremljene školske torbe, đipivši u zrak, u hipu su se našle na leđima svojih vlasnika, nove Đis, Đas, Đez ekipe.
A kad pak se zakratko, za vrijeme školskog odmora horda đaka razletjela školskim dvorištem zakotrljano slovo Đ zazvonilo je tako snažno da je Zoe skočila iz krevetu kao oparena.
„Zar ti, Zoe, ne misliš danas u školu?“ ozbiljno će joj Darko kad je otvorila vrata na čije se zvono bio zalegao Fran.
„Što? Zar je već toliko sati? I kako je moguće da sam tako čvrsto zapala da ste morali doći i probuditi me?“ pitala se Zoe jureći po kući kako bi se čim prije spremila za školu.
„Ne brini, Zoe, nećeš zakasniti. Ne bismo to dopustili. Ne bismo te ostavili. Pa zato smo ekipa, ne?“ naizmjenično su se uključivali Fran i Darko.
„Đis, Đas, Đez ekipa?!“ sa smijehom je uzvikivala Zoe.
„O čemu to ona?“ zapita Fran Darka, s obrvom u zraku.
„Ma nije važno, radije krenimo, stići će nas.“ odgovori Darko. „A i znaš, ti Zoe. Sigurno je opet sanjala nešto jako, jako, jako važno što će nam morati ispričati putem.“
„Hej, ekipo, čekajte!“ vikala je Zoe za njima, trčeći, kako bi ih dostigla. „Nećete mi vjerovati što sam sanjala! Zato sam i zaspala, a bilo je jako, jako, jako važno zato me sačekajte da vam ispričam!“
by admin | velj 14, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
(Iz rukopisa “Priče za naj dječje uho”)
Ovo nije bajka, ovo je istinita priča iz jedne od dolina tirolskih Alpa kroz koju i danas prolaze dvije neobične željezničke pruge.
Dolazeći iz različitih pravaca prolaze kroz dolinu k zajedničkom željezničkom čvorištu odakle svaka nastavljala dalje, svojim putem. Njihovu sudbinu dijele i sve željezničke kompozicije dok jureći po njima stvaraju zadivljujuću sliku “zaljubljenih” vlakova.
Poljubac vlakova ni u kom smislu nije poželjan, a ovdje nije ni moguć o čemu svjedoči i neponovljivo dražesna slika “zaljubljenih” vlakova što se ukazivala se i toga dana, toga ljeta, kada su tračnicama kroz dolinu hitale dvije jednako šarene željezničke kompozicije.
Svaka sa svojom gomilom vagona i nebrojeno otvorenih prozora načičkanih glavama brojnih putnika vijugale su kroz dolinu da se s okolnih padina činilo kako tračnicama voze tek dvije brajde, prepune debelih grozdova, netom skliznule s padina brijega.
Vjetar, što ga je zahuktalo kretanje vagona stvaralo putem imao je i tada posebnu čar. Putnicima je mrsio kose, a prozorskim zavjesama vitlao žustro kao da želi pozdraviti sve živo u dolini. Nalik pozdravima putnika. Mahali su gotovo bez prestanka, baš kao i Ona i On, zadivljeni svaki svojim, usput uočenim ukrasom doline, svaki u svom vlaku, svaki uz okno jednog od prozora svog vagona.
I sami zaokupljeni ljepotom doline i zanosnom vožnjom “zaljubljenih” vlakova u jednom trenutku su opazili i jedno drugo. Uz smijeh počeli su si mahati, usmjeravati jedno drugom pogled na zanimljivosti i osobitosti krajolika u prolazu. A i oboje bi zavriskalo poput djeteta na toboganu kad bi se njihovi vlakovi iza krivine približili. Jer oboma im se tada činilo da će im se u prolazu i lica dodirnuti. Iščekujući pak taj trenutak čvrsto su pridržavali svoje neobuzdane kose i razigrane zavjese vagona sve dok se najednom oba vlaka nisu zaustavila. U pitanju je bilo stajanje zbog skretnica, no zaustavila se najednom i ona usputna ljepota pa i njihovi pogledi najednom zastali te ostali prikovani: Njegov na Njenom, a Njezin na Njegovom licu.
Našli su se, naime, sučelice jedno drugom gotovo poput odraza u ogledalu i toliko blizu da su se toga časa doista mogli i poljubiti. Ali nisu. Smijući se, samo su, kao po dogovoru, krenuli uglas svaki sa svojim ushićenjem, no s jednakim čuđenjem. Ona i On, naime, govorili su posve različitim jezicima, ne razumijevajući jedno drugo niti u jednoj jedinoj riječi! Nerazumijevanje, čuđenje, zbunjenost, njen talijanski, njegov hrvatski, nova provala smijeha kad su u pokušaju razbijanja jezične barijere krenuli lamatati i glavom, i rukama sve dok se, u tom djeličku vremena zaustavljenih vlakova ipak nisu našli na nekakvom, “šepavom” engleskom jeziku.
Šepav-ne šepav ipak je poslužio svrsi. I u tih desetak minuta, koliko su vlakovi stajali, uz gestikuliranje rukama te smijući se gotovo do suza, uspjeli su doznati jedno o drugom i kako se koji zove, i kamo putuje, čak su se sporazumjeli i oko brojeva telefona, odnosno, mobitela. Razmijeniti će si ih na glavnom peronu željezničkog čvorišta, čim u uđu u njega, gdje će se naći čim siđu s vlakova. A onda su vlakovi opet krenuli. Opet je krenula i njihova vesela igra pa su se Ona i On opet smijali, opet mahali jedno drugom pružajući si ruke kad bi vlakovi usporili.
Zaneseni, nisu ni primijetili da su već na odredištu, da su već i u samu stanicu željezničkog čvorišta ušli te da im je ostalo još samo toliko vremena da pokupe svoje stvari i napuste svoje “zaljubljene” vlakove. Putnika je bilo more, no oni su se ipak našli prema dogovoru. A budući da su putovanje mogli nastaviti i kasnijim vlakovima to su odlučili ostati još malo zajedno. Prošetat će gradom, popiti čaj, pojesti kolač i još razmijeniti poneku riječ. Naravno, na šepavom engleskom, a što im više opće nije smetalo. Naprotiv, zabavljalo ih je otkrivanje značenja nepoznatih riječi, a i uživali su u novom načinu sporazumijevanja. Štoviše, uspjeli su dogovoriti i nastavak prijateljstva uz obaveznu “paralelku“: Ona će početi učiti hrvatski, a On talijanski.
Ljubav na prvi pogled? Moguće. Uglavnom, i danas, sa svoje troje djece, sretno žive upravo na jednom od onih brojnih zelenih brežuljčića ponad doline. U sjećanje na svoju ljubav odlučili su nastavak života provesti na mjestu s kojeg pogled i danas puca na “zaljubljene” vlakove. A i sporazumijevaju se sad već s lakoćom, čak na tri jezika, kao i njihova djeca.
Naravno da ih nitko nije tjerao učiti, možda su mogli i dalje i na onom, šepavom engleskom. No ljubav je htjela da sve bude baš ovako kako i jest, a kad ljubav nešto hoće, onda se to i može. Za nju nikada nikome ništa nije teško.