NOVA ERA

 

Nije ovo rokerska

nije niti reperska

nije čak ni bijelo-svjetska

već domaća

istinska

u kojoj se riječi splele

da bi rekle što su htjele

a htjele su:

 

garantiram da nam se mulja (!)

da svijet u propast srlja

da nam stigla nova era

pa će čovjek

il’ kao čovjek

il’ kraćim putem –

s nebodera.

 

Kat deveti

u tom je smislu

najizglednija etapa:

Al-Kaida i dalje prijeti

led grenlandski se već otapa

Pacifikom tajfuni vrište

uz Indiju monsunske kiše

Kalifornija je požarište

a hram Božji –

grijehodište.

 

Stoga već na rubu snage

željeniju tražim sliku –

ma i rodna mi je draga

no ipak biram –

Ameriku.

 

Trump je srećom u povijesti,

nad Bijelom se Biden smiješi

stoga moja i k nebu seže –

možda Bog u nečem griješi?

 

Ostalo mu od grijeha

tek nešto sitno –

ne ukrasti

reklo bi se

mizerija –

i lopovu ispod časti.

 

I dok jedno s drugim zbrajam

kostobolja usput steže

rđav znak mi sudba šalje –

crvljiv plijen sam sred njene mreže.

 

Stog’

pomiren bez ostatka

da se s’ srećom neću sresti

kad najednom u praznom nizu –

natječaj za ceste mesti.

 

Crknut moral istom skače

pogled hita k kontejnerima

pače

srce kuca jače –

i iskra plam je makar bez dima.

 

No i plam je za neke druge

nepotizam guši vjeru

gledam hordu

k smeću grabi

a ja grabim –

k neboderu.

JARAK IZGUBLJENIH DOKAZA

Iz poetske zbirke “PJESME IZ APSURDISTANA”, 2019.

 

Nova vremena

nova scena

i

sve se mijenja.

 

Zato danas ni na naličju poštenja

ne sjede kao nekoć lopovi i džepari

i ostali predstavnici društvenog ološa –

vremena dakle nisu loša –

danas su i na tim pozicijama menadžeri –

gospoda bijelih ovratnika

osebujna njuha za financijski inženjering

politiku

narko–biznis

i poslove reketa –

biznis što cvjeta otkad je svijeta

pa tako i u nas

danas

zrcali obrazima

u jarku izgubljenih dokaza.

 

Na mjestu bez revizija

nalaza

izvješća

svjedoka

na mjestu pravde s ocjenom od oka

jer nije riječ o kriminalu stoke sitnoga zuba

niti o plaćanju nerada iza rešetaka –

a bila je to nekoć sramotna budžetska tlaka

neopravdan namet za ondašnji lopovluk –

iz današnjeg ugla

kukavni nestašluk sitnih vucibatina

i ostalog probisvijeta

s tadašnjeg naličja poštenja.

 

No

kao što rekoh

nova vremena

nova scena

i

sve se mijenja…

 

 

MEŠTAR IGRE ZLOKOBNIH MOĆI

Tko je taj meštar igre zlokobnih moći, taj neprikosnoveni umješač s likom sveca ili obrazom đavla, ta nevidljivost u imenu Boga, sudbine ili sreće, dobre ili loše karme pred kojom čovjek milostivo sklopa ruke za što manje lude mudrosti ili mudre ludosti kojom ga obasipa?

Tko je taj djelitelj ključeva budućnosti da pred čovjekom čas bokori mirisavog cvijeća, čas trnje i kamenje, nerijetko s bezdanom beznađa što ljudski život vezuje u čvor?

Tko je ipak ta skrivena Providnost čijom voljom neki zauvijek ostaju s uzdahom i izdahom na strujnom krugu, na životnom prostoru niti za milimetar prostranijem od vlastite postelje, na kotačima umjesto vlastitog koraka, s vidom ili sluhom kao grobnom tminom ili tišinom, nerijetko i uz misao što iako blistavija i od iskre sunca ostaje uzletom tek unutar vlastite moždane kore?

Zato i pitanje: tko je taj meštar igre zlokobnih moći kojemu bi se čovjek i za samo trunku čovječnosti više nerijetko i kalvarijski na krvavim koljenima zaputio?

STIHOM NA SLIKU

Stihom na sliku iz poetske zbirke “Pjesme iz  Apsurdistana”, 2019.

MUHA I DOSTOJANSTVO

Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš te zavlačeći mi se u nosnice tjeraš me sa smetlišta na kojem ja kao tvoj teren uzurpiram.I ne možeš ti meni, muho,da ja lažem kad kažem kako ću se otamo zauvijek maknuti, kako tom smradu više nikada ni prismrdjeti neću, jer ja to ne kažem tek tako – već u vjeri – ufajući se u bolje sutra i nadu varljivu rad’ koje nažalost i opet dođemčim trbuhu ponovo zagusti. A ne zamjeram ja tebi, muho, što ni ti ne štuješ izborano lice i staračke kosti, što ne vrednuješ pamet vremenom potrošenu, što te ni brige za dušu životom napaćenu, a što bi i sama da može iz svoje kože pa makar i k mjestu na kojem se čovjeku, danas, još jedino garantira dostojanstvo. I odlazak pod zemlju košta, muho, i zato nemoj ti, meni, o dostojanstvu.

_________________________________________________

Objavljeno u Zborniku radova XIV. recitala suvremenog hrvatskog pjesništva Senje i meteori, 2006.

 

LEPTIR-MAŠNA OKO VRATA

Leptir–mašna oko vrata, a u džepu niti groša oblak se pred suncem – vremena možda i nisu loša. A ne tražim puno, kažem, i već vidim se na sceni: klaun sam, metresa, car, borac s bikom u areni. Leptir–mašna oko vrata, život vrti me u krugu, sreća zove nek ju zgrabim, il’ priliku nek čekam drugu, pa ja skačem, ja se lomim, dižem moral, dražim vjeru, suze, smijeh, ples krabulja –  stvarno nema mjeru. Leptir–mašna oko vratau reveru crven ruža – daj, sudbino, prošeći malo, možda more šansu pruža. I bacam mu crven ružu nek pučinom morskom šeće, noć s obzora što se valja možda stiže s više sreće.

______________________________________________

Objavljeno u zbirci radova 7. Međunarodnog pjesničkog festivala “More na dlanu – stihovi šapuću školjci”, 2018.

 

ZAKLJUČAT ĆU VRATA

Zaključat ću vrata, makar su uvijek zaključana, da u kuću ne uđe vrijeme. Zaključat ću vrata makar su uvijek zaključana da iz kuće ne izađu mir, dječji smijeh, sjećanja i radosti trenutka, da ne izvjetri miris kolača u pećnici… Zaključat ću vrata čak dva i više puta iako znam da i prolaznost i nemila vijest ulaze i kroz zaključana.

“IZBJEGLIČKA ENKLAVA” – UZ DAN IZBJEGLICA, 20. LIPNJA

Izbjeglička enklava čergari svijetom. Iz dana u dan bez šatora i kotača, trase i puta, luta s nadom da će stići do mjesta, daleko od rodnog, što pere ruke od čovječnosti, suživota i života u miru, i od djece koja umiru od gladi. Bez žaljenja i stajanja, životom od danas do sutra izbjeglička enklava na krilima milostinje, empatije, suosjećanja, prevaljuje granice – niz morsko bespuće, od žice do žice…