Ne volim kad studen vjetar golim granjem njiše, a još manje kad mrzlim dahom po ledenom oknu riše.
I ne volim dok zima kenjka i stolovat neće pa mi na prag umjesto snijega suho lišće meće.
A najviše ne volim vrijeme u kojem mi skije čame – dok ulaštene snijeg čekaju sred podrumske tame.
Kažu da je ljubav zanos, eksplozija osjećaja, ustoličen tron na stazi ekstaze.
Kažu da je Bogom dana, poput, one, bezvremenske, Romea i Julije i s usana nesklonjivog tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.
Kažu da je pouzdana, mirna luka u zatonu, da joj bura prijeti, koliko i vodi u omanjoj čaši.
Kažu, čak, i da je vječna, no kud s vremenom nestane da s ljubavnog trona skliznu i strast, i zanos, i zaljubljenost, s usana, pak, i zadnji tračak tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.
Stihovi iz poeske zbirke “Scvrto življenje”, 2006., i 2018.
Pokušavam mislima djeteta, u bezbrižna jutra i dane vesele igre.
Pokušavam mislima mladosti, u dane pupoljka, čarobnog cvata, prvih ljubavi i velikih snova o budućnosti.
Pokušavam i mislima zrelog života, kad sudbina krene otkrivati lice nemilosti i kad svakodnevica, mimo koje se ne može, sanja samo mir mirovine.
Pokušavam mislima i toga mira, što redovito progovara hodočašćenjem po bolnicama, brisanjem snova, sjećanja i želja čak i želje za neostvarenima i kad bi rijetko koje srce pristalo, još jednom, istim putem, ispočetka.
Uz kolaž moje unučice Paule, 8. g. i bakini stihovi.
Opet jesen pokucala prirodi na vrata
i opet joj donijela lišće boje zlata
i vjetar
i maglu
i dosadne kiše
i zrak od hladnoće stkan
po kom dašak šare riše.
I opet joj glavu resi blagoslova vrijedna kruna:
darežljiva košara svakojakog blaga puna
pa odasvud miriše grozd
svud se breskva dunji smješka
svud jabuka
kruška
šljiva –
svud kukuruz kose češka.
I svud dimnjak dimom kliče
modrim stijegom do neba plavi
jer uz peć što opet grije
krštenje se mošta slavi
pa opija miris vina
i kestenja što se peče
u prohladni smiraj dana
u premilu jesensku večer
Korak u raskoraku, budućnost bez obličja, noć ne garantira san.
Plovidba riječi zaobilazi dječje carstvo bez granica, a za carstvo odraslih, rezonom ovce za šišanje i njuhom muhe sa smetlišta, raspredanje o dostojanstvu i čovječanstvu.
Prorijedili se stvarni prijatelji i oni na društvenim mrežama, prorijedila se putovanja, šetnje i posjeti trgovinama, prorijedili se hobiji, slavlja i želje, prorijedila se čak i kosa, no o tome radije ne bih.
I kako ne bi baš sve išlo silaznom linijom pokušavam s povećanjem, no ni to nije nešto. Povećali se samo sve potrebniji posjeti liječnicima, brojevi dijagnoza, pretraga i količine lijekova pa se povećao i broj govornih poruka moje unučice Paule, kojima zvonko podsjeća: Baka, moraš popiti lijek!