by admin | sij 12, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Imao je dvije žene, samo dvije, kleo se je, kad istina po čaršiji puče kao ljutim bičem.
Ni sam nije znao kako, tek našao ih obje putem, od posla do kuće pa kako mu baš obadvije zapele za oko to ih obje i prigrlio te pazio i mazio gdje najzgodnije im bijaše svaku, kako reče na intimnoj adresi – u njezinu stanu.
I objema baš u svemu zahvaćao istom mjerom: uredio im i stanove – po istoj šabloni čak jednako ih i ukrasi –krupnom mačkom riđe boje iz istoga legla da mu se kod obje čini kao da je u rođenom domu.
Na ruku mu i porod bio – sinovi na obje strane, oba čudo od djeteta, kao jaje jajetu i oboje pljunut otac, radi čega im i obje majke i jednako ime dale – po brižnome ocu.
I vozali se tako dani i godina već treća prošla kad se braća, trogodišnjaci, sreli u obližnjem parku – svaki već na svom biciklu, istobojnom i iste marke i svaki uz svoju mater, s riđom mačkom ispod ruke.
I igrala se tako djeca – navlas isti ko blizanci pa i majke ruke splele, sretne što se ipak srele kad već dosad nisu, premda ih je dijelila tek jedna kraća tramvajska il’ nešto duža autobusna.
I, naravno, riječ po riječ, hvaleći se jedna drugoj došle i do zaručnika – oca sina jedinoga bez zamjerke s obje strane i bezglasne riječi jer u obje zaručnik, fakat „komad“ – lijep ko slika baš kao na originalu ili možda na kopiji što i nije bilo važno kada obje navlas iste istog časa iskočile iz oba novčanika.
I gotovo je sreća bila da se baš u isto vrijeme, nedaleko, na trećoj adresi, bavio sa novim stanom – sređivao ga po šabloni da mu i u njemu bude kao što je navikao, kao u rođenom domu.
Nije bilo bez razloga – dijete nije mačji kašalj, a evo ga, već na putu – baš sudbinski, opet sin rekli im na ultrazvuku, i to onog istog dana kad istina ova puče i kada u onom leglu (o koje li božje sreće!) svijet ugleda još jedno mače – navlas iste majčine, duge dlake, riđe boje.
by admin | pro 31, 2022 | Blog, Poezija, Uncategorized, Uz dan... |
Još jedan dan će nepovratno sa scene
još jedna noć će prekriti grad
još jednom će tmina uskočiti u zjene
na djelu još jedan nebeski sklad.
Dnevne vreve već odavna nema
iz mrkle krošnje javlja se ćuk
ulična svjetiljka treperavo drijema
u uhu vrišti ponoćni muk.
A iza okna u postelji za dvoje
ljubavnu strast skriva intima
ustreptala tijela pričaju svoje
zanos
ekstaza
ljubavna plima…
No ni ta noć budućnost nema
uzalud i ljubav
i intima
i strast
sunce na obzoru –
ekstaza drijema
plašt noći gubi i posljednju tmast.
by admin | pro 24, 2022 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Želim vjerovati da postoji mjesto ispunjenja svih ljudskih želja
mjesto vječne neprolazne sreće
mjesto oličenja svakovrsne ljepote
mjesto otjelovljenja čak i platonske ljubavi.
Želim vjerovati da postoji mjesto
na kojem nema mjesta
za neljudskost i neprolaznost
za suze i bol i duše i tijela
za rasiste
fašiste
seksiste
šoviniste
nacionaliste
i druge nazadnjake.
Želim vjerovati da postoji mjesto
na kojem se i danas rađaju
Aristoteli
Pasteri
Tesle
Mikelanđeli
Bachi
Mozarti
Van Goghi…
mjesto na kojem jedino i mogu postojati
svakovrsna ljepota i ljubav
neprolazna sreća i radost života.
by admin | pro 9, 2022 | Blog, Kajkavština, Poezija |
Splele so se hude misli i z čemernim prstom zapičile vu me: vu dušu i srce, v ufanja i nade, v korake i roke, i več mi ni réč vu pesem ne štela. I nes΄ pitav čemu scofutano sonce, čemu kup haljinja z sposušenog cvétja, čemu črni ΄blaki zmešani vu kašu. „Žeri!“ zarežav je prst pred vuhom zagledan vu kašu. „Saku i najmenjšu droptu petsto pot sprekoši i stopram ju unda na trdoma pogotni.“ I jo sam posuhnuv. Kosav sam i kosav, kosav i pogotav, z jenim jokom gledav sreču dzoj za voglom, z drugim v nove dneve, vse na red bez zutra. Mortik ih se rešim, ak se rešim kaše, ak je to pokora, te, čmelinjak v glovi ki raste kak kvos na toplomu postavljen, kak oblak bez dežđa, ki prehaja mimo. Z mira božjeg se je podev, tak lepi, tak beli, kak blazina mefki i dalko od kaše. I praf tu, pred menom i otprtim blokom na domaći cirkvi pri tretjemu turnju.
by admin | stu 21, 2022 | Blog, Kajkavština, Poezija, Uncategorized |
Šušljam i z ovim i onim, no misel je misel i né ji se moči samo tak otrči. Fputi čoveka i kam mu je več né volja, kak je mene moja, k réčima ke so od zdonja, kak i mrtev čovek, pospravljene v večnu tišinu.
Novo je vréme i novi su ljudi i makar so negda kak luč ftirale življenju pota denes se praf saki s čuđavljenjem spitavlje kaj nek bi rekla tota, v imenu: vojka, jarmec, dropta, štublek, riflja, rudo, flake, koleslin, birka, cemešter, šaraklin, strugonjka, veternica, mlatilka, trlica za len… i išče je kaj-kaj teju, z vremenom pregaženih i za navék dotrgjenih réči.
Denes, dokač ih povedam, samo zmišljuvanja radi, vlečeju na stare, več pozabljene memljive slike, a ne da bi zvonile kak ih je negda bilo čulo, gda so se preganjale prék vusnica i jezika, kopitale se tak živo, tak živleče v svojemu življenju.
____________________________
Manje poznate međimurske riječi: dotrgjene – one koje više ne postoje / šušljam – prtljam / fpoti – uputi / ftirale – utirale / s čuđavljernjem – s čuđenjem / vojka – ular / jarmec – jaram / dropta – mrvica / štubljek – glineni vrč za mlijeko, riflja – pomagalo za ručno ribanje veša / rudo – drvena osovina kola za vuču / flake – tekstilna roba / koleslin – laka konjska kočija / birka – ovčica / cemešter – crkvenjak / šaraklin – metalni žarač za vartu / strugonjka – plitka drvena posuda / veternica – drveni stroj za odvajanje pleve od zrna / mlatilka – palica za mlaćenje žita i sl. / trlica za len – naprava za čišćenje konoplje / preganjale – jurile jedna za drugom / kopitale – kotrljale / živleče – živo.
by admin | stu 17, 2022 | Blog, Poezija, Uncategorized, Uz dan... |
Na današnji dan, 1917., rodio se moj tata.
Volio je biti uz nas, sa zadovoljstvom, na usluzi, ako bi zatrebalo. I većinom bez velikih riječi, većinom samo govorom pogleda.
No i takav govor bio je britak, izravan i iskren, uvijek samo prijateljski i dobronamjeran pa ili hoćeš ili nećeš.
I zato danas, kao da i nije otišao, osjećam da je tu, negdje, sveprisutan u onom svom svijetlo sivom mantilu i za ljeto, i za zimu, za kakvim se i danas okrenem ne bi li u njem ugledala Njega.
Duše zatvorene poput škrinje, skrivene osjećaje otkrivao bi samo Njegov neuhvatljivi pogled, uperen u samo Njemu znane izgubljene svjetove otkud se rađale sve one zadivljujuće priče i pjesme, sačuvane samo za brata i mene kojima nas je uspavljivao.
