by admin | ožu 7, 2022 | Blog, Proza |
Dvanaesti je dan u ratom pogođenoj Ukrajini. Prtljam nešto po kući, no pogled se uporno okreće TV ekranu na kojem se smjenjuju razrušeni Kijev, Harkiv, Herson, Melitopolj i drugi ukrajinski gradovi. Razrušeni,manje ili više,svaki je slikom čudesno nalik slici našeg zarobljenog Vukovara iz 1991. godine. Sirene za uzbunu kao da su mi u sobi, neprekidna pucnjava također, i maknula bih se od svega toga, pa već i krenem, no svako malo me iznova trgne nešto poznato: groblje ruskih vojnih vozila – naša povijesna Trpinjska cesta; iz eskadrile u zraku ispada jedan pogođeni avion pa uz ushit, na ukrajinskom, u smislu, „Jedan je pao!“, ja čujem i ono, naše, s hrvatskog bojišta: „Pala su oba!“ Kolone žena i djece i bijegu, stari, nemoćni i bolesni po podrumima, nužnom skloništu, čekaju najneophodnije za preživljavanje – humanitarnu pomoć koja nikako ne stiže. Čekaju kao što smo i mi čekali da sirene za opasnost utihnu.
I dok sam u mislima tamo, na tom sramotnom stratištu 21. stoljeća, ne mogu zaobići agresoru. NI ovaj, naime, kao ni njegovi povijesni prethodnici, ne shvaća da vodi rat gubitnika. Specijalne vojne operacije na tuđem teritoriju danas se nazivaju ratom, a njihov vinovnik agresorom. Ako to još nije shvatio, shvatit će ubrzo. Pokušajem aneksije Ukrajine ruska vrhuška je otkrila svoje pravo lice i time ostala (ostaje) napuštena od ostatka svijeta. Čeka se još samo da ju napusti i vlastiti, ruski narod. No čekanje će biti uzaludno; kroz zatvorena vrata svijeta neće moći te mu i ope ostaju samo “sibirska” – dodatno otvorena najnovijim represijskim mjerama “odmazde i verbalnog delikta.
I kao da mi čita misli Indeks.hr podbode me naslovom iz teksta Petra Stošića od 18.2.2022., cit.: „Što to sad Putin izvodi s Ukrajinom? Ono što je Milošević radio Hrvatskoj 1991.” E, da, kažem u sebi, moje asocijacije ratom u Ukrajini nisu slučajne.
I najednom me sjećanje vraća u jednu od tih, nesretnih 1990-tih, točnije u 1991. godinu, u kojoj kao pravnica čakovečke bolnice, tadašnjeg Medicinskog centra Čakovec, punih ruku papira hodam po odjelima prepunim neočekivanih pacijenata. Stradalnici domovinskog rata, na sekundarnom medicinskom zbrinjavanju u toj, našoj, pozadinskoj bolnici, nakon primarne obrade u većim gradovima, većinom u Zagrebu, leže i na ginekologiji i na dječjem odjelu – prepoznaje ih se po jednakom strahu u očima i patnji na licu.
Mišljenje dr. Borisa Jerbića, rukovoditelja neuropsihijatrijskog odjela bolnice, da je uz medicinsku i rehabilitacijsku pomoć stradalnicima potrebna i psihološka, nailazi na opće odobravanje pa MCČ kreće s izdavanjem informativnog glasila, „Herkul“. Ažuriranim popisom novo zaprimljenih pacijenata bilo bi im omogućeno lakše međusobno povezivanje, druženje i dr., informacijama o trenutnoj ratnoj situaciji kao i aktivnostima na ublažavanju posljedica rata ne bi ostajali u neizvjesnosti u pogledu tekuće situacije na terenu, a objavljivanjem u glasilu njihovih misli, pjesama, crteža, anegdota i dr. pokrenuo bi im se i duh – dobili bi novu snagu za lakše premošćivanje proživljenih ratnih strahota.
„Herkul“, je, naime trebao biti ta, snaga. A da je i bio pokazalo se već s prvim brojem. Prilozi su stizali sa svih odjela i izvan bolnice pa sam ja, kao zamjenica glavnog urednika, dr. Jerbića, jedva stizala pregledati ih i obraditi, dobivene podatke ažurirati, list urediti i oblikovati te se pobrinuti za njegov prijelom, tisak i distribuciju. Naravno da o nekim poslovima nisam imala pojma, u kom smislu se pomoć redakcije lista „Međimurje“, osobito suradnika Miodraga Kuhara, pokazala nezamjenljivom. U svakom slučaju, moj rad na “Herkulu”, iako obveza, bio je i osobiti izazov, čak stanovita čast pa su i sve teškoće s kojima sam se u tom radu susretala dodatno samo podgrijavale moj osjećaj da i sama doprinosim bržem oporavku stradalih kao i samom prestanku daljnjeg ratnog stradavanja.
I možda upravo stoga što i nakon 30 neratnih godina današnji rat u Ukrajini pokazuje jednako nepromijenjeno, porazno i sramotno, užasavajuće lice civilizacije, zaključujem da svi ratovi imaju jednako izvorište: u kolektivnom ludilu agresorske klike. A ako je tome tako, ne upuštajući se, dakle, dublje u medicinsku dijagnozu, pitanje, nama, ostalima, trenutno s druge strane stratišta: imamo li pravo na bahatost za olako biranje onih koji bi trebali biti najodgovorniji za naše živote, za sudbnu naroda kojem pripadamo, za budućnost naše djece i daljnjeg pokoljenja? I imamo li a conto toga pravo na operost? Po meni, nemamo! Nemamo čak ni pozivom na onu, jednu, od sedam posljednjih Isusovih izjava s križa: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ (2/7). Štoviše, nemamo pravo ni na gurnanje glave u pijesak, u smislu, da nas se to ne tiče. Naprotiv, tiče nas se, tiče, itekako.
by admin | velj 26, 2022 | Blog, Proza, Uz dan... |
Bilo nas je bezbroj. Nepregledna masa ne čudi, na gomili čitav svijet. Početni žamor postaje sve tiši, čeka se glas glavnoga. No on poput oficira s rukama na leđima uporno hoda gore-dolje. A nije oficir. Nije ni vojnik. I čak ni čovjek nije. Uočava ga se samo kao neostvareni bljesak osvijetljenih kugli na novogodišnjoj jelki. Oglasio pak se tek kada se tišinu već moglo rezati, bezglasno, bespogovornim tonom pa tišina najednom kao među mrtvima.
“Govorit ću kao u crkvi, bez ponavljanja, zato slušajte pažljivo. Najprije ću konstatirati da ste svi opremljeni maskama i rukavicama te stanovitim zaštitnim odijelima što vas u duhu predmetne misije već početno čini jednakima. A cilj je zapravo s vremenom vas izjednačiti u potpunosti, najprije u ekonomskom i etičnom smislu dok će se međusobnim miješanjem i množenjem u nastupajućim stoljećima izbrisati i ostale specifičnosti rasa pokojima se trenutno razlikujete. Da ne biste pitali kako i zašto odgovaram i bez pitanja.
Dakle, ekspanzijom svakojakih civilizacijskih ushita, o bahaćenju neću niti govoriti, premašili ste sve granice dopustivog i postali ozbiljna prijetnja i Zemlji i ostatku svemira. Prijetnja ste i samima sebi, no to vama, nažalost, još nije došlo do mozga. Ipak, čovječanstvo, kao jedinstvenu svemirsku endemsku vrstu, svakako treba zaštiti. Preduvjet tome pak je zauzdati čovjeka. Kako, posebno je pitanje na koje ni Zemlja nema odgovor. Ni samoj joj nije jasno kako to da se još uvijek okreće usprkos svemu što joj činite. I stoga, da bi se spasilo što se još spasiti dậ, među vas, gospodo, dolazim ja, virus Covid- 19. Stižem pod pokroviteljstvom Corone s nalogom da, štedeći djecu i trudnice, pokupim najprije stare i bolesne, uglavnom one koji su ionako već na odlasku, čime bi se samo osiguralo mjesto za nove naraštaje, milijune drugih, koji također imaju pravo okusiti ovozemaljski život. No budući da Zemlju treba očistiti još i od koječega drugog, što također narušava zemaljsku idilu, to će se sukcesivno micati i sve ostale: kriminalizirane, korumpirane, potkupljive, podle, ohole, pokvarene, pohlepne, amoralne, čak i bandoglave duše. Dakle, čistki će biti još, ovo je tek početak.”
“Početak čega?” zagrcnem se pitanjem.
“Početak preodgoja”, uzvrati mi Covid-19 i pojasni, “dakako bez rezervata ili klasičnih zatvora s obzirom da ni oni u pogledu socijalizacije nisu ispunili očekivanja. Još uvijek, naime, vrijedi ona: jednom lopov, uvijek lopov, stoga će se nove mjere provoditi uz mene kao neosporno najučinkovitiju zamjensku varijantu. Uz Covid-19, naime, čovjek neće moći mrdnuti iz izolacije, samoizolacije, ostat će u svoja četiri zida budući da ću ga vani čekati ja, s temperaturom, malaksalošću, padom imuniteta, dišnim problema te čarima covid bolnica opremljenih infuzijama, bocama kisika i respiratorima.”
“Gospode, pa ovo je epidemijsko-evolucijski atak na čovjeka!” kriknem šokirano u sebi, no Covid-19 čita mi misli zato se još jednom oglasi.
“Ne želim krive konotacije, izljeve bijesa i nezadovoljstva, osobito zaključivanja naprečac. Stoga podvlačim da preodgoj nema veze s rasizmom, nacionalnošću, etničkom,stranačkom, vjerskom, seksističkom, sektaškom ili nekom drugom sličnom pripadnošću. Ne radi se ni o mikročipovima, porobljavanju, lovu na vještice i ostalim glupostima, čak niti traženju ev. krivca. Krivac je zapravo u svima vama, a riješit ćemo ga se samo automatskim brisanjem svih postojećih različitosti te granica i ograda koje vas dijele. Najplastičnije rečeno, više neće biti Amerikanaca, Evropljana, Indijaca, Afrikanaca, Kineza, Japanaca i ostalih ni njihovih država ni predsjednika, bivših i sadašnjih. U povijest će stoga i svi kraljevi i carevi, sve bivše i današnje političke i ine strukture i veličine, sile i elite, uključujući i ostatke četnika,ustaša, udbaša, partizana, SS trupa, al-kaide i milijuna drugih. Brisat će se, dakle, sve na čemu i oko čega i danas mjerite i lomite koplja, brisat će se stoga i naši i vaši, brisat će se sve polarizacije, rasprave i debate, mržnje i netrpeljivosti, osobito ratovi. U tom smislu će se prestrojiti i sve vjere, dakle, katolička, pravoslavna, protestantska, muslimanska, hinduska, budistička, židovska i ine te će mirno, bez demagogije i halabuke maknuti i sve svoje bogove s neba. Nikakav problem, reklo bi se, s obzirom na činjenicu da se baš i ne vidi da bi se nekoji osobito gurao zaštititi svoju pastvu. I na kraju, brisat će se i svi jezici svijeta. Među prvima većinski: engleski, njemački, francuski, ruski, kako se ne bi oni koji njima vladaju osilili na račun ostalih koji ih ne razumiju. Nakon početnog fuflanja te sporazumijevanja i nogama i rukama osmislit ćete neki novi, zajednički, podoban za sveopće sporazumijevanje.”
“A što je sa Esperantom?” opet mene zasvrbi moj. “Zar u cilju ubrzavanja procesa ne bi mogao barem on ostati?”
“Možda i bi, no budući da ni do danas nije zaživio postoji opravdana bojazan da ni u daljnjoj budućnosti ne bi ispunio očekivanja.” glasio je odgovor.
“Ispričavam se na replici, g. Covid-19, no ipak je riječ o međunarodnom jeziku osmišljenom s ciljem da kao lak i fleksibilan potiče mir i međunarodno razumijevanje. Stoga si dopuštam izraziti mišljenje da Esperanto zavrjeđuje još jedna šansu. Već i zbog samog naziva. Esperanto, dakle, espoir na francuskom, speranza na talijanskom, esperanza na španjolskom znače nadu…” meljem, no očito je da bacam riječi u vjetar – Covid-19 ima stav.
“Plemenito razmišljanje, no nisam ovlašten, a i ne želim kalkulirati o tome. Početno sporazumijevanje rješavat će oni koji ostanu, a ostat će samo pošteni, radišni, druželjubivi muškarci i žene s hordama djece koji će slobodno kružiti zemaljskim prostranstvom i na svakoj se njenoj točki osjećati sretno i slobodno kao kod kuće. Bit će to zemaljska narodska vlast koja će zavladati svijetom. Život svijeta, dakle, kreće ispočetka, zato nema više ni isisavanje nafte za visoke profite ili tešku industriju; nema bušenja planina radi stvaranja tunela; nema potkopavanje mora i stvaranja novih korita za nove vodene tokove, a i odlazak u svemir vraća se gdje mu je mjesto – ponovno postaje misaona imenica. Jednom riječju, što je bilo, bilo je, ponoviti se neće, osobito ne zagađivanje Zemlje. Njeno onečišćavanje i uništavanje u bilo kom vidu i obliku definitivno odlazi u povijest. To znači da ćete opet živjeti kao prahistorijski narod, dakle, oni uz zemlju obrađivat će zemlju te kao nekada u rajskom vrtu stvarati plodove za sve; oni uz vodu lovit će ribu, opet za sve; oni u gradovima biti će zanatlije i raditi popravke i ostale sitne stvari također za sve. Dakle, nema više muvanja po trgovačkim centrima, nema zapravo više ni kupovine. Novci vam više neće trebati, zato banke već otvaraju i prazne svoje trezore, a otvorit će se i oni skriveni te ćemo već na kraju ove priče svi zajedno uživati u veličanstvenom plamenom ognju dolara, eura, maraka, rubalja, jena, kuna, dinara i ostalih valutnih umotvorina, uključujući i dionice, vjerodajnice, jamstva i tome slično.”
“Čovječe, pa ovo je kraj civilizacije! Ovo je gore nego smak svijeta!” cijedim kroz ugao zatvorenih usana prema glavnom iz državnog stožera, meni s lijeva. “Guknite, stožerniče, i vi barem neku…” kažem, ali, stožernik se totalno umrtvio. Uvukao se sam u sebe da ga samo ja vidim. Pune su mu gaće, pomišljam, pa je i opet samo moja ruka u zraku.
“Oprostite, g. Covid-19, no, ne čini li vam se da je to utopija? Ispričavam se i gospodinu Platonu, možda se i on samo nespretno izrazio ili pak je i neka njegova, svojedobna izrečena, danas, izvučena iz konteksta…”
“Dotični mi nije poznat, još manje njegova ideologija”, prekida me Covid-19″ i nastavlja, „no usuđujem se ustvrditi da su i njemu, kao, uostalom, i vama, promakli osnovni podatci sa svjetske liste zagađenja zraka. U protivnom, i sami biste si, ne čekajući mene, već odavna stavili masku na nos, a ove, što su stigle sa mnom, uzeli biste samo kao još jedan ustupak postojećem čovječanstvu u kontekstu mitskog uznesenja Zemlje.”
“Gospode, što bi pak sad trebalo značiti to: mitsko uznesenje Zemlje?”, pitam se u mislima, a pitam i najvišeg crkvenog poglavara, meni s desna, no ni njega više nema. On stoji pokraj mene u cijelosti pretvoren u svoje ruke sklopljene kao u molitvi. I nemajući druge preslišavam se i dalje: čula sam za uznesenje Krista, Djevice Marije, ukazanje, uzašašće, a izranjaju mi pred očima i prekrasne slike sa starog stropa domaće crkve među kojima i slika tog, posljednjeg Kristovog ukazanja apostolima kada je nakon uskrsnuća sišao sa oblaka i uzašavši na nebo sjeo s desna Ocu. Točno onako kako mi je svojedobno objasnila baka za tu sliku, a što ju je “restauriranjem” u skladu s najprihvatljivijom ponudom, dakle, soboslikarskom tehnikom “ličenja” zauvijek zamijenila isprazna bjelina novog crkvenog svoda.
I ne razumijevajući stvar do kraja, krećem logikom koja govori da, uzročno posljedično, uskrsnuću prethodi smrt. Zato dižem glas za spas i tog nekog, što će poput Krista umrijeti za nas, a budući da je spas više od izdaje, ufam se da će mi Bog oprostiti što posežem i za jednom, izdajničkom.
“Iako ne bih smjela reći, ipak, vama na znanje, gospodine Covid-19, cjepivo protiv vas već se očajnički traži!”
“Ne iznenađuje me, zapravo je prema očekivanju. Farmaceutska industrija je opet zaigrala na onu: tko prije djevojci, njegova djevojka budući da joj je u žiži i opet samo profit. Budite stoga i s cjepivom oprezni. I nikako ne zaboravite da će vas taj pronalazak samo lažno uljuljkati. Jer čim se opustite i krenete opet po starom, evo i mene, opet. U tek neznatno promijenjenom obliku za koji će spomenuto cjepivo biti posve neučinkovito. Morate, naime, shvatiti osnovnu star, da ja nisam uzrok, nisam nešto što je slučajno ili namjerno izletjelo nekom wuhanskom šišmišu iz guzice, ispalo iz neke laboratorijske epruvete, pojavilo se kao produkt nekog jalovog istraživačkog procesa ili neopreza; ja sam, gospodo, nešto puno više i opasnije, ja sam ciljano sredstvo za spomenute promjene zemaljskog uzašašća!”
E, riječ uzašašće je već nešto! Ima težinu. Više nego uznesenje. Uznesenje je tak-tak. I tek sada ne razumijem ništa, jer već i na samu njenu spomen maske na licima svijeta ustrašeno su zaklimale glavom. Klimalo je čak i onih više od devet milijuna zabilježenih što su putem Covida-19 već uzašli na nebo i sjede…
E, sad, gdje sjede, pitam se, dok mi brojka ledi krv u žilama. Moram ustati za spas i njihovih duša, šapćem u sebi pa ne hajući za poltronstvo, kojim ću se ovoga puta poslužiti, kažem.
“Razumijemo mi, g. Covid-19 da ste vi sredstvo i priznajemo da vam baš dobro ide. Samoizolacijom, izolacijom, karantenom, ventiliranjem na respiratoru, osobito masovnim odvozom u kištrama uspjeli ste nas natjerati da se i sami resetiramo. I tjelesno i duševno. Dakle, da se više odmaramo, da prestanemo žuriti, da si odredimo zdravstvene prioritete i poradimo na očuvanju kako vlastitog tako i zdravlja najbližih. Uspijeva vam čak prisiliti mlađe da se brinu o starijima, odnosno, starije da više vremena provode sa svojom djecom, da pomažemo bližnjima i najbližima, prijateljima i susjedima. Shvatili smo, štoviše, i samu zarazu, mada je pomalo paradoksalno da su najednom zagrljaji i poljupci nedopustivi, a neposjećivanje članova obitelji i prijatelja najviši čin naše ljubavi i prijateljstva koje im trenutno možemo iskazati.”
“E, da! Vidite, toliki učinak, a samo smo vam malo potkresali krila.”, uzvraća Covid-19, naoko ipak mrvicu impresioniran mojim “uvlačenjem”. Osokoljena, stoga, dodajem.
“I, ne zamjerite na eventualnim primjedbama, ispadima neposlušnosti i drugim ekscesima slične vrste, nas, običnih smrtnika. No morate se složiti da nije ugodno kada ti netko, tek tako, kao gumicom za brisanje, izbriše čitav dosadašnji život, doslovce popljuje sve tisućljetne civilizacijske uspješnice i historijske tekovine od prapočetka do dvadeset i prvoga stoljeća…”
“A ne, ne zamjeram, naprotiv”, upada mi u riječ Covid -19,” i bunt je stanovita injekcija s pozitivnim učinkom čemu sam ja najočitiji primjer. Bacite oko samo na ovu svjetinu što nas okružuje. Ujedinila ju je tek borba protiv mene. Uzevši me za zajedničkog neprijatelja, zemaljska je civilizacija prvi put u svojoj povijesti postavila znak jednakosti između svih meridijana i oba zemaljska pola, stoga će i stožerna krilatica: OSTANITE DOMA, OSTANITE KOD KUĆE, SJEDI DOMA, BUDIMO OGOVORNI i slično, izgovorena u stilu URBI ET ORBI, na svim jezicima svijeta, ostati zabilježena kao najveća operacija u povijesti čovječanstva što je, u cilju vlastite opstojnosti, s više milijardi muškaraca, žena i djece, sjedeći doma, vlastite domove pretvorila u najveću povijesnu, obiteljsku kaznionicu svijeta. I samo se nadam da je usput barem nekome upao u oko podatak koji, uzgred budi rečeno, ni najmizernijoj civilizaciji ne bi služio na čast, a govori o dosadašnjoj smrtnosti čak 8.000 nevine ili gladne djece, dnevno!”
“Sramotno je, priznajem”, uzvraćam pokunjeno, “no teško da će im se više i moći pomoći. Prestankom rada, stavljanjem ključa u bravu svih poslovnih subjekata, vezano za postojeću pandemiju, svijet će osiromašiti da više ni za sebe neće imati dovoljno… ”
“Ne nasjedajte”, opet me prekinu Covid, “neki bi i danas laštili cipele novčanicama, no većina je ipak tek mojom pojavom shvatila poremećenost vlastitog sustava vrijednosti. Dakle, samo meni, Covidu-19, možete zahvaliti što stvar polako kreće s mrtve točke, što tek uz mene polako postajete svjesni da je vlastiti i tuđi život ipak najvrjednija stvar na svijetu. Pa zar vam nije upravo sada nafta najednom postala bezvrijedna tekućina, vrijednosno niža i od pišljivog WC papira? Ej, čovječe, odnos, jedna rola jednako 7,2 barela nafte?! Pa što to znači? To znači da ste se na moralnoj ljestvici podigli barem za mrvicu i time, za isto toliku mrvicu otvorili si put smanjenju kriminala, korupcije, prostitucije, pranja novca. Štoviše, ovime ste matičnim zemljama ponovno dali šansu da se u ekonomskom smislu okrenu sebi te i bez priče o sirotinji i ključevima u bravi ponovo spoznaju i vrate vlastite vrijednosti.”
“Da se više nisi oglasila!” čujem stožernika što je očito na vrijeme uočio moju namjeru za još jednim javljanjem. Stao mi je petom na nožne prste kako bi me kroz skriveni kut usana upozorio.
“Svojom lajavom obranom svijeta i čovjeka samo dolijevaš ulje na vatru. Pa zar ne vidiš, ženo božja, da su Covidu i oči i uši i sprijeda i straga i da samo čeka kada će moći prstom uperiti i u ostatak političko-organizacijsko-administrativnog uređenja svijeta i time nas do kraja rasturiti poput kule od karata?!”
“Kasniš, stožerniče – kule više nema!” uzvraća neka faca s ruba sustava, iza mojih leđa, dovoljno prizemljena za učinke Covida-19 u smislu da je dotični virus i kroz svoju kratku vladavinu, bez ikakve Scile i Haribde u potpunosti ogolio sustav. Dokazao da nam ne trebaju ni sastanci ni zapisnici ni potvrde ni takse ni bilježnici ni načelnici ni pročelnici ni njihovi tajnici i tajnice, da nam je cjelokupni ustroj lokalne samouprave već od samoga početka čisto sranje te da se i od kuće može i raditi, i učiti, i komunicirati, štoviše, da se i od domaćeg agrara i obrta može dobiti sve što nam je potrebno, a ne da je nepotrebnim uvozom domaćem poljoprivredniku i obrtniku dosad desetljećima oduzimano pravo na život od vlastitog rada.
Covid-19 ne mijenja facu, ali da je moje podilaženje čak i njegovom srcu milo nije mogao sakriti. Reče: “I nije da se hvalim, tek, lažne maske s pohlepnih lica popadale su vam tek kada sam vam ih ja ukrasio svojima. Kada sam vas prisilio na ponovno kućno spravljanje kruha, tjestene, peciva i kolača te vam ponovno ubacio u svakodnevni rječnik i onu, odavna zaboravljenu, edukativnu, aktualnu od tko zna koje povijesne pandemije, koja kaže: “Pr’e i pos’le jela treba ruke prati!”
“Istina je”, potvrdim ja bez imalo sarkazma što možda ponajviše razgali Covida-19.
“A pogledajte, Zemljani, kako je Zemlja lijepa!” glasom divljenja pogleda prema nebeskom svodu k kojemu glave diglo čitavo čovječanstvo zapiljivši se u prikazane slike tek nekoliko trgova i ulica najvećih gradova svijeta iz ere Covida -19. Goli monumenti, prazni, bez ljudi. “Mrtva ljepota, slažem se, a takvom bi ovi trgovi mogli i ostati, morate se složiti i sami.“ promrsio je.
Muk, tišina, da bi se moglo čuti i muhu u letu, no ni nje nema. I njoj se zaledila krila od tirade Covida-19 kojom je nastavio. “Prtite se u svemir, a niste u stanju čak ni darovanu ljepotu Zemlje održati na razini nužne sigurnosti za sebe i svoj opstanak na njoj. A da paradoks bude veći, vi, ljudi, Zemljani, pa vi uopće niste bitni! Niste važni! Nikome, osim, možda, samo sebi samima! A ako ne vjerujete uperite prstom u onoga koji vapi za vama! Nema ga! Zrak, zemlja, voda i nebo, i bez vas su sasvim u redu, a samo su oni važni! I zato upamtite da je od sada vaš boravak na Zemlji pod posebnom paskom. Ostajete na njoj isključivo kao svemirski gosti, više nikako ne kao do sada, zemaljski gospodari.”
“A svakog gosta tri dana dosta.” promrsim ja, sama za sebe, na što će Covid: “Tako je. Svakog gosta tri dana dosta, zato, ponavljam: pazi, čovječe, što radiš!”
“A gdje je Gospodin?” najednom mi zatitra u mislima. I što on, ipak, radi, sada? Ako je gore, zašto se bar sada ne oglasi? A ako je već i sam razvlašten kome neka čovjek sutra uputi molbu da mu prosvijetli pamet kako zemaljski trgovi i ulice ne bi ostali bez ljudi; kako čovječja pjesma ne bi ubuduće odzvanjala samo s ponekog samotnog balkona i kako bi Bočelijeva “Milost”, upućena s povijesno pustog platoa ispred milanskog Duoma ipak doprla do Spasitelja, ma tko to bio?!
I upravo toga časa planu. Ili je možda bila slučajnost, tek, bljesnuo je najednom neviđenim ognjem posljednji sjaj nebrojenih novčanica svih banknota svijeta. Covid-19 nije iznevjerio masu, nije nam uskratio obećanu veličanstvenu plamenu igru vatrom usukane papirnate vrijednosti.
Da, gorio je novac. Novac čitavoga svijeta. Novac koji je čovjeku današnjice postao sve i kojemu je više no ikad podredio sebe i čitav svoj život.
“I zamisli ovo”, govorim sebi nakon što su mi proklete čarape spale s nogu, a vražja slaba cirkulacija bez njih me izbacila iz sna, “grčiš se za tu lovu, skupljaš i gomilaš tu šušku, a onda ti na vrata, čak i bez kucanja, bane neki bezlični virus, poput Covida-19 i kaže: “Pazi što radiš, čovječe! Izbor je tvoj: gosti ili gospodari.”
