by admin | tra 22, 2022 | Blog, Proza, Uz dan... |
“Doista misliš da imamo šansu ovoga puta ne izumrijeti?” sa skepsom će Gušter, gledajući kroz prozor evolucijskog transmitera, usmjerenog put ljudske civilizacije.
“Tvrde da je moguće.” – uzvraća Ptica.
“Pa dobro, vjerovat ćemo na riječ. Vidim šume, a i krajolik djeluje pitomo. I čak mi se i vremenske prilike čine primjerenima. Umjereno toplo vrijeme, baš nama po mjeri.” – nastavlja Gušter, nešto popustljivije.
“Da, mala smiješna stvorenja bez repa, što ih ovdje na Zemlji nazivaju čovjekom, hodaju razgolićena.”
I tako, riječ po riječ, nastavljaju predstavnici dvaju osnovnih rodova dinosaurusa, kodnih imena Gušter i Ptica, prema zdjeličnim pojasevima svojih vrsta, Saurischia, u prijevodu “gušter” (gr.), zbog zdjelice kao u gmaza i Ornithischia, u prijevodu “ptica” (gr.), zbog zdjelice nalik ptičjoj.
“Zašto su nam onda rekli da na Zemlji vladaju nesnosne vrućine?”
“Ma to je izmišljotina, poput one o šumama. Navodno su ih ona smiješna bića gotovo iskorijenila ili ih progutali požari, a pogledaj krajolik – pun je šumskog gustiša baš kakav nas veseli.”
“Oh, pa mi bez šuma ne bismo mogli.”
“Naravno, no šuma treba i čovječuljku. Pročišćavaju mu zrak, dakle, ako u vezi s njom bude ikakvih problema, čovječuljak će ih riješiti.”
“E, pa, vidiš, upravo to me zbunjuje. Zemlja, navodno, više nikada neće moći računati s pametnijim bićem od tog, čovječuljka, a sad, najednom, on ne može bez nas, izumrlih dinosaurusa?! ”
“Nije da ne može, nego je svojim pametovanjem uništio sve resurse što mu ih je majčica priroda povjerila na čuvanje pa sada, kada je došao do zida, kada mora u njihovu obnovu, stvar ne klapa. Bez nas mu je navodno nemoguće u rikverc.“
” Svašta. Pa kako mu je, uz onoliku pamet, uopće palo na pamet, tipovati baš na nas što smo i sami izumrli?!
“Jesmo, no u naše vrijeme, prije 210 milijuna godina, novi klimatski uvjeti, podizanjem razine mora, rascjepkanosti kopnenih površina, izoliranost određenih životinjskih vrsta, izgubljene raznolikosti životinjskog svijeta et cetera, donijeli su nepremostive prepreke i time i nama zauvijek zabiberili.”
“Nije zauvijek, vidiš da smo opet na istom mjestu. No pitanje je pratiš li ti uopće situaciju?“
„Naravno.“
„I shvaćaš li da u odnosu ondašnjeg i današnjeg vremena nema razlike?“
„Nisam zamijetio…“
„A ja jesam. Visoke temperature već otapaju ledenjake, dakle, razine mora će se i opet podići pa će i opet krenuti rascjepi kopna te će i životinjski svijet, a sada bogami i čovječuljak, opet biti stjerani u kut. I u čemu je onda razlika?”
“Razlika je u porijeklu promjena. Ondašnja klima bila je Bogom dana i na nju se nije moglo utjecati. Današnja je produkt čovjekovog ne ekološkog načina života, posljedica globalnog onečišćenja, na što se ipak može djelovati.”
“U redu, djelovat ćemo. Hoćeš li mi objasniti i kako?”
“Jednostavno. Da bi čovjek, a i ostale živuće vrste na Zemlji opstale nužno je stanovito evolucijsko osvješćivanje. Plastičnije rečeno riječ je o korjenitoj zamjeni feleričnog dijela mentalnog sklopa čovjeka.”
“Pusti filozofiju i ekologiju zanima me operacionalizacija. Ja sam šljaker, operativac, razumiješ?”
“Razumijem, dakle, modus operandi je u slijedećem. Uništenjem svega što je dosad stvorio, čovječuljka bi se vratilo u prapovijesne uvjete života i tako ga se, žarom novoga stvaranja, postavilo na nove, zdravije noge.”
“Aaaa, zato u brošuri, pod “ekologija” i stoji – raskužiti prirodu!?”
“Jesi li vidio i uvodni dio?”
“Upravo čitam.”
“Ok, kad pročitaš shvatit ćeš evolucijsko osvješćivanje i našu ulogu u tome. Uglavnom, mi, dinosaurusi, kao novo pionirsko pokoljenje, djelovali bismo po principu tri u jedan. Pod jedan, u funkciji buldožera, porušili bismo sve civilizacijske tvorevine; pod dva, u ulozi bio-pročistača propustili bismo kroz svoj probavni sustav sve travnate i ine zagađene zasađene površine, i konačno, pod tri, u ulozi aero-pročistača svojim bismo, dinosaurskim plućima proventilirali svu zemaljsku atmosferu.“
“Ima smisla, no ja bih, ipak, na neke stvari skrenuo pažnju. Ponajprije, nisam za totalno uništenje svega civilizacijskog. Zapravo, mislim da bismo i mi, dinosaurusi, konačno morali početi nekoga vraga učiti, u kom smislu pak bi nam ponešto iz civilizacije itekako dobro došlo. Za primjer ću navest samo par najvećih čuda što ih je čovječuljak tijekom svoje ere stvorio, a što ih brošura predstavlja slikama Keopsove piramide u Gizi, Kipa slobode u New Yorku, Aja Sofije u Istanbulu ili Milanske katedrale, Duomo di Milano, u Milanu u Italiji…”
“E, tu imaš pravo. I sam sâm razmišljao u tom pravcu. Ostao sam fasciniran fantastičnim prirodnim fenomenima poput Viktorijinih slapova u Zimbabweu, Velikog tektonskog jarka u Etiopiji, Kratera Ngorongor u Tanzaniji, Vulkana Kilauea na Havajima pa čak i Kineskog zida u Kini… Međutim, problem i tvoje i moje težnje je samo u tome što je sve navedeno nepremostiva prepreka životinjskom krdu. ”
“Pardon, nekad bilo – sad se spominjalo. Ako malo bolje pogledaš uočit ćeš što smo već i putem vidjeli da je i spomenuta nepremostivost premošćena.”
“Misliš na ceste, mostove, tunele, trajekte…”
“Tako je. Sve odreda djelo je čovječuljkovih ruku. Pa i on se mora kretati, i savladati udaljenosti vlakovima, brodovima, trajektima, avionima, a prepreke tunelima, mostovima… ?”
“Da… Hoćeš reći da je suživot moguć?”
“Apsolutno. Jedino bi, u pogledu klimatskih uvjeta čovječuljak morao postati malo kooperativniji.”
“E, pa i tu su vidljivi pomaci! Otvori, molim te, zadnje poglavlje brošure, pod Freshkills Park na Staten Islandu – inspiracija i osviještenost kojom se nadilazi i nemoguće. A riječ je o najobičnijim humcima, doduše ispunjenima smećem, no prekriveni su slojevima zdrave zemlje, čime će postupno s vremenom postati pitomi brežuljci s brojnim terenima za sport i rekreaciju, za znanost, obrazovanje i umjetnost. Čak se i zasađena autohtona vegetacija vrlo dobro primila pa donijela sa sobom i bube, i ptice te je sve skupa postalo podobna lokacija i za testiranje obnovljivih izvora energije, kao što su energija vjetra ili sunca…”
“Vidio si? Meni je to zapravo prvi dokaz da ni čovječuljak nije toliko isključiv da ga se ne bi moglo dotjerati u red. U brošuri se, naime, tvrdi da već skuplja i plinove, koji nastaju fermentacijom otpada u humcima, te ih čak i koristi u sustavu grijanja za trenutno više i od 20 tisuća kućanstava.”
“E, da, upravo to gledam i ne mogu vjerovati da je na sve mislio. Prostor ispod brežuljaka zaštićen je čak i nepropusnom membranom uz drenažni sloj koji sprječava otjecanje padalina i otpada u okolinu.”
“Ma, kažem ti, nevjerojatno. No morat ćeš se složiti da je točka na “i” podatak da visoka toksičnost zakopanog otpada nalaže praćenje saniranja još najmanje 30 godina. Hoće reći da je evolucijska budućnost čovječuljka u direktnoj vezi s pravilnim eliminiranjem otpada, dakle, s akcentom na recikliranju i drugim vidovima sigurnog zbrinjavanja ili još točnije na totalnoj zabrani spaljivanjem kojim se samo dodatno onečišćuju i zrak, i voda, i tlo.”
“Shvaćam i slažem se.”
“Dakle i ti bi bio za suživot? Za novi evolucijski priključak dinosaurusa?”
“Pa kako ne bih bio?! Pa dinosaurus je ionako već odavna glavni lik slikovnica i igračaka čovječuljkovih potomaka. Barataju malci s nazivima naših predaka, Ceratosaurusa, Spinosaurusa, Shunosaurus i ostalima bolje nego ti i ja. A ako je tome tako zašto ti, čovječuljkovi malci ne bi uživati gledajući nas i uživo?”
“Da, no ja bih spomenuo još nešto. Da sve ovo i nije došlo samo od sebe. Negdje sam pročitao, da mi, dinosaurusi, i nismo izumrli nego smo se samo strateški povukli na rezervne položaje. Dakle, ako u novom evolucijskom priključku nešto zaškripi, ponovo se možemo povući na isti, rezervni položaj .”
“Sjajno. Čekaj, a čovječuljak? Bez njega bi nam ipak bilo teško …”
“E, pa, i on će se morati povući. Silom prilika, ukoliko se ne opameti i ne dopusti si da i tako pametan uđe u povijest kao tukac. Onaj što je, ni manje ni više, nego vlastitim smećem zatro sebe i vlastitu civilizaciju.
by admin | tra 20, 2022 | Dječji blok, Novosti, Proza |
Uz 25. obljetnicu Dječjeg gradskog kazališta Čakovec, na scenu Centra za kulturu Čakovec još jedna raspjevana scenska priča za najmlađe iz zbirke dramskih tekstova za djecu “Avanturokazi”.
by admin | tra 8, 2022 | Blog, Proza |
Kako je moguće da se nekima čak i suludi snovi ostvare dok nekima ni najbolje životne namjere ne prolaze. Ili, drugačije postavljeno pitanje: čime su uvjetovani usponi i padovi, putevi i stranputice što odvode na pravu ili na krivu stranu?
U vidu odgovora sugeriramo si već postavljene floskule, da je životna krivulja unaprijed zapisana, npr. u zvijezdama, a narod se poziva i na božju volju, na prst sudbine, na dobru ili lošu karmu, odnosno, sreću ili nesreću. Zbrojimo li sve to neospornim ostaje samo jedno da je adresa našeg životnog dobrotvora ili zlotvora još uvijek nepoznata.
No, ruku na srce, neospornim ostaje i da smo si nerijetko i u koječemu i sami zamutili „vodu“ i da si ju, štoviše, i dalje mutimo. Zato i pitanje što bismo poduzeli da nam je adresa sudbine ipak poznata ili da nam je u ruci poluga za put u rikverc, znamo li što bismo promijenili u vlastitom životu? Bi li se radilo o tek dvije-tri stvari ili bi popis bio kao za poveću kupnju u dućanu? Osim toga, bismo li bili spremni uhvatiti se u koštac s vlastitom osobnosti, pročeprkati po svojoj vlastitosti te izvući iz svog sebstva vrelo onog što nam oduzima sreću?
Smisao navedenog pak pokušat ću ilustrirati na vlastitom primjeru. Dakle, bi li danas i u kojoj mjeri bila uspješnija kao balerina, da mi se je ostvario prvotni san, kao što nije budući da sam za ples na špicama već i sa sedam godina bila prestara, ili, da sam postala doktorica, od čega sam odustala već nakon prvog vađenja krvi, čim sam ugledala vlastitu, ili, da sam došla do zvanja psihologa, na koji upis sam zakasnila pa kako ne bih izgubila godinu okrenula se jedinom fakultetu s neograničenim brojem brucoša, shvativši razlog neograničenosti tek pri upisu na drugu godinu, za koju je od dvije tisuće s prve, prag prošlo tek nas sto osamdeset.
I tako sam, stjecajem okolnosti, dakle, izborom u nuždi, po onoj, „daj što daš“, postala pravnica. No, i preživjela sam. Prevalila ili izdržala čitav radni vijek, odradila i tu životnu etapu, jedinu u životu čovjeka za ostvarenje mirovine. I, što je najzanimlčjivije, iz današnje perspektive, doista ne znam što bih s onom polugom za rikverc, da sam ju imala, odnosno, s kakvim bih zahtjevom i uz koju argumentaciju pokucala na vrata sudbine, da sam naletjela na njenu adresu.
Pitanje, doista, filozofsko, utoliko zanimljivije ako mu se pridoda još jednu životnu etapu, nastalu još jednim usputnim stjecajem okolnosti, s naglaskom da danas i ona broji već trideset godina. Naravno, riječ je o – spisateljstvu. „Tante za tante“, rekao bi šaljivčina, kao što i ja kažem, ali ne u smislu prijevoda, milo za drago, već riječima vlastitog životnog mudroslovlja, jedno za drugo, dakle, nadomjestak za mir duše.
by admin | tra 2, 2022 | Blog, Proza |
Čitati s razumijevanjem bio je neumorni nalog moje prve učiteljice pa ja i danas važem svaku pročitanu. I zato neka mi ne bude zamjereno ako ispadne da cjepidlačim, no iako sam i sama pjesnik, ja, nikako da dokučim što se htjelo reći, izrečenim: „usta su da se jede“, „ruke su da se grle“, „kad kiša kiši kisnu miši“, „snijeg služi za snjegovića, san je zato da se spava, jaje služi za pilića, a šeširu služi glava“, „igrajmo se iz malena do zelena. Igrajmo se razigrano – odmotano, nikad, nikad, izigrano“, itd.
Naravno da moje nerazumijevanje nije od značaja, važno je naglasiti da pisci ne odlučuju o tome hoće li ih se i kojim autorskim djelom naći u nekoj čitanki, udžbeniku, radnoj bilježnici, vježbenici, radnom ili ispitnom listiću ili drugoj tiskovini. Pisci nemaju nikakav upliv na školsku literaturu i ne može ih se prozivati u kontekstu odgovarajućih prosvjetno-pedagoških preferencija Ministarstva znanosti i obrazovanja (u daljem tekstu: MZO).
Pisci su, usuđujem se reći, samo veliki zaljubljenici u svoju igru riječima koja se pod nazivom autorskog prava izborila i za zakonsku zaštitu. Gornji ulomci, pak, dijelovi su školske literature za hrvatski jezik osnovnoškolaca, većinom iz važećeg Kataloga odobrenih udžbenika za osnovnu školu, gimnazije i srednje strukovne škole MZO, za šk. god. 2021. /22.
No zaštita autorskog prava pisaca u Lijepoj našoj još uvijek je samo mrtvo slovo na papiru. Nakladnici ju i danas krše, a to znači da svoja školska izdanja godinama grade na autorskim djelima te ih tiskaju i reproduciraju bez dozvole i znanja autora kao i bez obvezne autorske naknade, budući da je se autor, prema slovu zakona, ne može odreći.
I srećom po većinu, nekolicina pisaca se baš nedugo oglasila javnom prijetnjom da će zaštitu svog autorskog prava zatražiti sudskim putem. Prijetnja dovoljno moćna da je i bez veće medijske prašine trgnula nakladnike. Shvativši da bi mogli ostati bez svoje zlatne koke (čitaj: pisaca) istog časa su se javili autorima s ponudom za nagodbu.
No i nagodba je lov u mutnom. Odnosila bi se samo na autorska djela iz važećih izdanja, dakle, za šk. god. 2021./ 22., dok se objave iz prijašnjih izdanja ne bi spominjalo. Ne bi ih se proglasilo zastarjelima budući da autorska prava prema hrvatskim propisima zastarijevaju po isteku 70 godina od smrti autora, slijedom čega ni najstarija objava ne bi bila u zastari: imala bi tek 31 godinu, kao i naša domovina s kojom ova priča i započinje. No ne bi stajao ni izgovor da je riječ o izdanjima koja donošenjem novog Kataloga postaju nevažeća. Ovo pak stoga što su nakladnici svojedobno i njihovo reproduciranje uprihodili i to uvećano za isnos neisplaćenih naknada autorima.
Nije na meni pa ni ne otvaram pitanje potrebe za permanentno novim izdanjima na istu temu, osnova hrvatskog jezika, kao da se temelj tom jeziku od stoljeća sedmog do danas još nije dovoljno učvrstio pa ga treba i danas, svako malo dograđivati, dorađivati, frizirati, peglati… Kažem ovo iz roditeljskog ugla čiji džepovi su inače sve prazniji, a za sve težu školsku torbu, na leđima prvašića, te s tim u svezi i zdravstvenu opasnost za još nedovoljnu čvrstu kralježnicu sedmogodišnjaka, nitko više i ne pita, niti diže glas. Narod se dosad već umorio od uzaludnog aludiranja pa se i odgovorni konačno odahnuvši prekrili – šutnjom.
I na kraju se opet vraćam piscima. I to povećom samokritikom kako se ne bi i sa spomenutom medijskom prijetnjom dogodilo: trla baba lan.
Pitanje je, naime, tko je nama piscima kriv što uporno ostajemo zatvoreni u vlastitim dvorištima, da ne kažem društvima: DHK, HDP, HDKDM, itd., a koja se do danas nisu našla ponukanima da zajedničkim naporom naprave bar jedan korak u korist našeg, spisateljskog digniteta?! Pitanje je zašto nas ne udruže i povedu putem glazbenika, novinara, odvjetnika i brojnih drugih strukovnih grupacija koja su već odavno regulirale pitanja vezana za ostvarenje svog, zakonom jednako proklamiranog autorskog prava?! Pitanje je i to, što ta Društva zapravo rade za nas; čime su nas zadužila za lojalnost koju im iskazujemo dugogodišnjim članstvom ako nisu u stanju zajedničkim snagama definirati prava domaćih pisaca, postavljanjem vrijednosnih parametara za njihovo ostvarivanje i zaštitu?!
I, bilo kako bilo, tek, da se ona prijetnja nije dogodila ja danas ne bih bila u posjedu popisa svojih djela objavljenih makar u važećoj školskoj literaturi niti bih se oglasila ovim promišljanjem, a još manje da bih došla u posjed literature koja me je podsjetila na moju prvu učiteljicu i njeno čitanje s razumijevanjem, a radi kojeg ja još uvijek dumam nad onim, citiranim, ne bih li im konačno dokučila svrhu.
by admin | ožu 19, 2022 | Blog, Proza |
Rat u Ukrajini ne prestaje, a opasnost da eskalira te dopre čak i do nas, lebdi u zraku. Život u ratnom okruženju, tiojekom domovinskog rata u Hrvatskoj, mene je, srećom, samo okrznulo, no sjećanja su ostala. Jedno, nezaboravno, prenosim iz informativnog glasila Medicinskog centra Čakovec, “HERKUL”, br. 1/1991., dakle, iz vremena kada je čakovečka bolnica, kao pozadinska, preuzimala na sekundarno medicinsko zbrinjavanje stradalnike domovinskog rata primarno zbrinute u zagrebačkim bolnicama i kada sam ja kao tadašnja pravnica bolnice bila zadužena i za uređivanje “HERKUL”, čijih osam brojeva je u cijelosti predstavljeno i na ovoj www stranici.
Krešimir, plavokosi osmogodišnji Vinkovčanin na privremenom oporavku u čakovečkoj bolnici naoko bezbrižno leži u svojoj bolesničkoj postelji. Okružen s bezbroj poklona, dobivenih od nepoznatih ljudi koji stalno dolaze da ga posjete, priča svoju priču uz osmijeh što odaje nevjericu da je nešto takvo danas još uvijek moguće.
S rukama u gipsu, desnom do lakta, a lijevom nešto niže, neumorno lista svoju najnoviju slikovnicu o Alibabi i četrdeset hajduka. Ta dječja zaigranost raspršuje zebnju pa gledajući ga mudro zaključujem: “Eto, što su djeca, njima ništa nije strašno, čak ni gips što umjesto bespomoćne Krešimirove noge izviruje ispod njegovog nemirnog pokrivača.” Povodeći se za dječakovom mirnoćom pitam:
– Što ti je s nogom?
– Ništa, udarila mina. – odgovara on ne trepćući, kao da je mina uobičajena stvar.
– Kako, udarila? – pitam glupo.
– Pa, lijepo, dok sam bio na ulici ona udarila i onda su se oni njeni komadići, geleri, raspršili i tako… ustvari oni su me udarili… – odgovara Krešimir, jednako nehajno.
– A što si radio na ulici?
– Ništa, onako, razgovarao s gardistom. – glasi odgovor. Što je bilo s gardistom ne pitam, ne usuđujem se. Ali Krešimir, kao da mi čita misli, odgovara i bez pitanja:
– On je, jadan, poginuo.
Gutam knedlu i tiho, gotovo bez glasa nastavljam pitanjem:
– A gdje su ti bili roditelji?
– A gdje bi bili? Radili su. Otac je hranio svinje, a majka … Ne znam, valjda nešto po kući. – odgovara dijete kao da mi želi reći da i u ratu treba raditi.
Obaram pogled ispričavajući se tim nesretnim ljudima što sam ih u svojim mislima, ne vodeći računa o surovoj životnoj svakodnevici brzopleto i nesmotreno optužila za roditeljsku nebrigu.
Moje uskovitlane misli, u kojima čitam vlastitu nesposobnost življenja u takvim uvjetima, srećom prekida Krešimir.
– Teta, da li se može tu negdje kupiti ono odijelo što kad obučeš budeš kornjača?
– Kornjača? – ponavljam upitno i započinje moja sumnja u “Alibabine” sposobnosti. Iza listova slikovnice što ih je Krešimir neprekidno okretao stvarajući dojam zaboravljenih ratnih stradanja te ponovnu uspostavu dječjeg mira, a za što sam ja zaslužnim smatrala “Alibabu”, skrivalo se tek dječakovo traženje uspješnog puta k izgubljenoj sigurnosti.
– Zašto baš kornjača, zašto ne ptica ili medo, ili neka druga životinja koja ne mora nositi teški kornjačin oklop? – pitam oprezno želeći da Krešimirov odgovor ne potvrdi moje slutnje.
– Zato što je ona najjača! Najjača od svih! – odgovara on i nastavlja. – Znaš, oni ti u Zagrebu nemaju ništa na televiziji, samo rat, pa ti onda ja okrenem Beograd! Ma ne bi’ ja nji’ okretao, ja bi’ im najradije opsovao, ali oni imaju crtiće! Imaju ti onaj, znaš, u kojemu ti oni, strašni aligatori juru kornjače! Juru ih i juru, a one bježu!… Ma ne mogu ti oni, aligatori, njima, kornjačama, ništa! One ti imaju oklop! Ali dogodi se ponekad da neku i uhvate i onda je pojedu, a to ti meni bude žao… bude mi tako teško…
– Ti bi, znači, htio postati kornjača? – pitam još opreznije nesretna zbog ostvarenja svojih slutnji, nesretna zbog toga što “Alibaba” nije uspio ostvariti cilj radi kojeg su ga dobri nepoznati ljudi darovali Krešimiru.
– Aha. – odgovara on bez dvoumljenja.
Napuštam njegovu sobu crvena u licu kao sva ljudska krv prolivena u ovom suludom ratu. Crvena od srama u ime svih ljudskih aligatora zbog kojih je Krešimir izgubio povjerenje u odrasle pa svoju sigurnost traži u kornjačinom oklopu. Dijete je u pravu. Ni ja više ne vjerujem u razum i zato svim srcem želim da on i sva druga mala i velika nedužna i bespomoćna bića postanu kornjače. Naravno, ne zauvijek, samo privremeno, dok traju vremena aligatora.
by admin | ožu 18, 2022 | Blog, Proza |
Tema naoko nevažna, u svakom slučaju preširoka za bilo kakvo raslojavanje na ovom mjestu. Stoga ovdje samo nekoliko osobnih zapažanja koja započinjem činjenicom da koliko pisaca, spisatelja, književnika, naziv je nevažan, toliko i priča o početcima njihovog spisateljskog puta. O toj temi najviše propituju najmlađi; na susretima s piscima najvažnije im je doznati kako se postaje piscem. Novinarima pak je zanimljiviji autorski književni opus, objavljeni naslovi, gotovi rukopisi, novi planovi i sl., dok u treću grupu svrstavam nove, još pritajene pisce čiji se interes vezuje isključivo za način dolaska do vlastite knjige. Međutim, to traje samo dok i ne dođu do te, prve, nakon čega se redovito zareknu da im je to i posljednja. Kao što sam se i ja zarekla, pa porekla, ocijenivši, a kako i danas mislim. da je u postupku nastajanja knjige najzanimljiviji, a možda i najjednostavniji dio upravo pisanje. No ono ne rješava stvar jer sporednih sitnica, neizostavnih za izradu kvalitetne knjige, u uredničkom smislu, u pogledu oblikovanja, tiska, itd., nerijetko bude toliko da i prekaljenom autoru poneka ponekad promakne.
I budući da stvar nije jednoobrazna, pisac, književnik, spisatelj o ovoj temi govori uglavnom iz vlastitog ugla. Okosnicu čine osobni afinitet, unutarnji i vanjski faktori, sredina i vrijeme kojemu je suvremenik, a nije nezanimljiva ni činjenica da na pitanje: je li ikad ostao bez motivacije, demoralizirao se, posumnjao u sebe, odlučio čak i prestati pisati svaki odgovara afirmativno. Dakle, nije lako, no pisca u duši teško je pokolebati. Svaku barijeru ili obeshrabrenje uzima samo kao kratkotrajnu, usputnu etapu do vremena kada će mu se opet posložiti zvijezde, poklopiti karte, nasmiješiti mu se sudbina ili sreća, dakako, u vidu nekog izdavača ili urednika spremnog da mu i novo ponuđeni rukopis ukoriči.
No, takvih, željenih zvijezda, na današnjem domaćem nebu sve je manje. Briše ih domaća izdavačka politika smanjenjem broja izdavačkih kuća za nakladničku djelatnost na teret proračunskih sredstva. Tako će ostale, uglavnom provincijske izdavače, progutati zakon tržišta, sistemom, ponuda-potražnja, a njihova sudbina, ključa u bravu, slijedit će i većini provincijskih pisaca. Jer, ne laže narodna koja kaže: “Tko bliže peći, bolje se grije”, a koju apostrofiram u kontekstu šanse provincijskog pisca na izdavanje knjige kod budućih (također reduciranih) izdavača u metropoli.
A neizbježnost reduciranja pravda se premalim hrvatskim govornim područjem, poražavajućem stupnju čitanosti, osobito neospornom hiperprodukcijom domaćih autora i njihovih djela. No ako je i reduciranje autora faktor reduciranja postavlja se pitanje opravdanosti tzv. „poticanja književnog stvaralaštva“ dugogodišnjim enormnim kreditiranjem pojedinaca za izradu djela za koja nije postavljen ni jedan jedini uvjetni valorizacijski kriterij, a sva su također na teret onih istih proračunskih sredstava?!
Ne podvlačim ovo zbog sebe, meni, srećom, i danas jedna knjiga pokriva drugu. A i da ne bi bilo zabune te knjige su uglavnom sve što sam na račun svog spisateljstva dosad ostvarila. Za autorski honorar me nikad nitko nije pitao, još manje da bi mi ga ponudio, ponajmanje u vidu gore spomenutog „poticanja književnog stvaralaštva“, iako su i moja mnoga djela dio školskog izdavaštva.
A kad sam se već dotakla autorskog honorara ili naknade za korištenje autorskog djela moram reći da je to zapravo samo dio autorskog prava. Dakako, onaj kroz koji je najvidljivije njegovo kršenje, u odnosu na većinu, za razliku od manjinskog broja, u koji ulaze pisci „s perom” sretnije ruke, prema kojima se propisi o zaštiti autorskih prava uredno poštuju, urednim isplaćivanjem upravo tih, autorskih honorara, odnosno, naknada.
I dok ostaje neupitna važnost ili nužnost autorskih djela za školske čitanke i radne bilježnice dotle većina domaćih autora i ne zna u kojim školskim izdanjima su njihove pjesme ili priče posijane. Možda koji za poneku ponekad i dozna, putem prijatelja, učitelja ili knjižničara, no, ipak, većinu revoltira i sama količina bahatosti izdavača u smislu da se autor, ne znajući za objavu svoga djela njome ne može čak niti pohvaliti.
I zato su pisci postali odlučni da tužbom prema izdavačima, dakle, sudskim putem konačno izbore zaštitu tog svog autorskog prava. Inače, zakonom je već zaštićeno, ali, samo deklaratorno, što praktički znači da je, bez mehanizma kontrole i sankcija za njegovo kršenje, još uvijek samo mrtvo slovo na papiru. I zato i jest krajnji cilj ove najnovije medijske hajke, što su je upravo pisci podigli, vraćanje digniteta autorskom radu, bez kojeg se očito ne može, osim na dosadašnji način, gotovo sramnim ignoriranjem autora iskorištavajući njegovo djelo, bespravno i isključivo za račun izdavača.
A u kontekstu svega spomenutog vraćam se sebi i svojoj prvoj knjizi, poetskoj zbirci za djecu „Mjesec u krevetu“. Izdana je 1990., godine, tik pred izbijanje domovinskog rata, zahvaljujući nekolicini nezaboravnih ljudi čijom zaslugom su se eto i meni tada bile posložile zvijezde. Zahvaljujem, stoga i sada, ovdje: Ljerki Tkalčec, učiteljici iz Nedelišća, kojoj je rukopis prvoj dospio u ruke te je samoinicijativno i potaknula njegovo izdavanje, potom Borisu Lisjaku, ilustratoru ondašnje izdavačke kuće TIZ Zrinski Čakovec koji je knjigu ilustrirao te Nadi Cesar, iz Murskog Središća, tadašnjoj predsjednici Samoupravne interesne zajednice kulture Općine Čakovec čijim subvencioniranjem je zbirka i tiskana. Zahvalna sam i na recenzentskom mišljenju prof. Ernestu Fišeru, kao uredniku knjige te dr. Miri Kermek-Sredanović, temeljem kojih su Prosvjetni savjetnici za predškolski odgoj Zavoda za školstvo pri Ministrastvu prosvjete Republike Hrvatske odgovarajućom Suglasnošću o kvaliteti knjige dopustili njeno tiskanje. Bez takve suglasnosti, naime, knjiga za djecu, u ono vrijeme, nije mogla u tisak.
I, još nešto, nespomenuto, a ništa manje važno, meni, kao tada mladom piscu. Riječ je o prvoj, a usuđujem se reći i jedinoj spisateljskoj uputi, dobivenoj s “Mjesecom u krevetu” od prof. Ernesta Fišera. Rekao je da pri svakom obraćanju čitatelju moram imati pred sobom upravo njega, tog čitatelja kojemu se obraćam, a obratiti mu se moram jasnom i nedvosmislenom porukom, bez farbanja i moraliziranja, dakle, iskrenom riječi i svakako bez nepotrebnog ili suvišnog balasta. Sve ostalo, naglasio je, stvar je osobnog truda i rada na većem poznavanju književnosti, jezikoslovlja i književnog stvaralaštva, uopšte.
Rečeno – zapamćeno i pridržavam ga se i danas. I, štoviše, čak ni nakon, sad već 30-godišnjeg spisateljskog „staža“, spomenutom nauku, nemam veliko što ni dodati ni oduzeti. I zato, kako sam ga tada primila tako ga i sama s ponosom prenosim dalje.
