by admin | srp 10, 2022 | Blog, Proza |
Nije bilo prvi put i gotovo da sam već i bio navikao na poznatu noćnu tiradu svoje žene. Dopuštao njenim riječima da mi i kroz san, na krajnje bezazlen način ulaze na jedno, a izlaze na drugo uho.
San kao san, obična glupost, mislio sam, u potpunosti zanemarujući podsvijest. Nisam, naime, ni pokušavao dokučiti im značenje. Utopivši ih u onu, c’ est la vie, moj je život i dalje tekao mirno.
A sama tirada pak tekla je u stilu da jâ, bijedni nikogović iliti anonimus prve vrste ne smijem nikada i ni po koju cijenu smetnuti s uma da zahvalnost za svoj postojeći status na društvenoj ljestvici dugujem isključivo njemu, mom gospodinu šefu, ujedno i našem najboljem kućnom prijatelju, što je svojedobno oblikovao moju vanjsku sveukupnost u mjeri da je polučila neslućene rezultate pogurnuvši naprijed ovo moje ništ’ koristi tijelo taman za onoliko koliko mu je nedostajalo da ja doguram dotle dokle sam dogurao.
No za razliku od ovih, uobičajenih monoloških tirada moje supruge u ovu, noćašnju, uključio se i on, taj, moj, gospodin šef. Htio me je osobno, a sad već i posve otvoreno upozoriti da će ona, dakle, moja žena, jednog jutra jednostavno nestati. Nestat će i s bundom i “merdžom” i još ponekom sitnicom s mizerne palete vrijednosti, a što si ih je za svog bijednog života sa mnom zasigurno i zavrijedila. I tek tada, kada se to bude dogodilo, rekao je, ja ću zapravo shvatiti da…
I ja sam shvatio. Doista, tek tada, i to točno onako kako mi je dotični pokušao objasniti. Okolišao je naime do zore u kojoj toga jutra, fakat, nit’ žene u krevetu nit’ bunde u ormaru niti “merdže” u garaži.
A bogami više niti njega nije bilo u uredu. U tišini, preko noći, ili ispod stola, kako se tome već kaže postavili su ga na neko više menadžersko mjesto u središnjici. Navodno isključivo na osnovi jednog od ona, moja tri studentska elaborata kojima sam mu ja svojedobno čak unaprijed platio za ovaj, svoj postojeći imidž zahvaljujući kojem sam, kako me je žena svojim noćnim tiradama terorizirala i dogurao dotle dokle sam dogurao – mater li mu stilističku.
by admin | srp 5, 2022 | Blog, Uz dan... |
Baš me je zanimalo što bilježi Internet uz datum mog rođenja, 1. srpnja, a on bilježi: 1921. godine – Prvi put je korišteno cjepivo za zaštitu djece od tuberkuloze (BCG); 1946. godine – Sjedinjene Američke Države testirale su atomsku bombu na atolu Bikini u Pacifiku; 2000 – Pušten je u promet najduži most na svijetu koji je povezivao Švedsku i Dansku; 2013. godine – Hrvatska je postala 28. članica Europske unije; 2013. godine – Otvoren je globalni centar New Century, najveća zgrada na svijetu. A evo i imena par poznatijih prvosrpanjskih slavljenika: Jadranka Kosor, hrvatska predsjednica, političarka i novinarka; Dijana Frensis Spenser (eng. Princeza od Velsa); Pamela Deniz Anderson (engl. Pamela Denise Anderson), kanadsko-američka glumica, foto-model, producentkinja; Tatjana Matejaš Kameron (Cameron), poznatija kao Tajči, glazbena zvijezda moje generacije, Oliver Mlakar, hrvatski TV voditelj; Slobodan Santrač, fudbaler, najbolji strelac u istoriji jugoslovenskog fudbala sa 1301 postignutim golom… S mrvicom zakašnjenja iskrene čestitke živućima.
by admin | srp 2, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza |
U igri „skrivača“ s unucima pravila su jasna. Oni su uvijek pobjednici, a ja, kao dežurni gubitnik, prije nego ih počnem tražiti moram čekati da se sakriju. U pravilu dok ne nabrojim do deset, a u naravi dok ne viknu: „Može!“ Tko mi je kriv kad se ja više nemam gdje sakriti. Ne mogu se uvući ni u ormar ni u prazan kut iza kutne ni u veliku platnenu vreću za igračke. U kadu još i mogu stati ali me se vidi već s vrata, kao što se vidi i „brijeg“ na fotelji ili stolici za ljuljanje, pokriven dekom preko glave. Vidjelo bi me se i iz aviona, kažu skrivači, zato i bivam pronađena u sekundi uz njihovo pobjedonosno: „Apač, baka!“ Naoko nerazumljivo ipak znači da opet žmirim ja i opet brojim kao i prije. No iako postoji mjesto na kojem me nikad ne bi pronašli, vani, iza odškrinutih ulaznih vrata, ja ga ne otkrivam. Odmah bi krenuli sa „skrivačima“ i izvan kuće, možda i preko ograde, a grad nije selo, ponajmanje kao nekad bakino, s ulicama bez automobila i samo s poznatim domaćim svijetom na njima. Mjesto gdje je jedina opasnost za skrivača bilo sijeno što sam ga nakon skrivanja u štaglju tri dana izvlačila iz kose. Mogu, inače, unuci sami i po vani, ali samo u školu ili šetnju, odnosno, na dječje igralište, s roditeljima ili bakom i djedom. Moraju se, naravno, i igrati, a i mogu, igrališta su puna ljuljački i drugih vanjskih igračaka za najmlađe dok smo mi nekad imali samo jednu ljuljačku za cijelo selo. Iako obješena u blizini, na susjedov orah, nije me privlačila. Ja sam više voljela brati cvijeće i plesti vjenčiće nego se ljuljati pazeći da ne padnem. Sa smislom ili bez, tek, pada mi sve ovo na pamet i danas dok opet žmirim i brojim pokušavajući shvatiti s kojim ciljem je igra skrivača izmišljena. Pokazati detektivsku domišljatost u pronalaženju ili sposobnost skrivanja poput krivca, potrebu bježanja od svijeta ili biti lisica, uvijek spremna za skok pa i u „skrivačima“ iskače uz spasonosno: „Spas za me!“ Hm… tko zna… A nije isključeno da se i cilj igre ne skriva u jednostavnosti, možda u potrebi da se „skrivače“ umori kako bi „tragači“ konačno dobili barem malo mira.
by admin | lip 28, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
Mudrih ljudi bilo je otkad je svijeta, no i danas svjedočimo da čovjek još nije premostio izreku iz naslova koju njen tvorac Tomas Hobbes* objašnjava, cit.: „Čovjek nije po prirodi društveno biće nego slobodan pojedinac, a država nije prirodna zajednica ljudi nego umjetno tijelo i tvorevina nastala na osnovi ugovora između pojedinaca. U prirodnom stanju čovjek je nepredvidljivo agresivan, čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), i pritom vlada rat sviju protiv svih (bellum omnium in omnes), a to prvotno, amoralno stanje, da je čovjek sebičan, osamljen vuk, nedruštveno biće veće je zlo za čovjeka od apsolutne moći svake države. Ne može se održati, opasno je i sve podjednako ugrožava. Ljudi se zato primoravaju da dokrajče stanje rata u interesu mira, koji je nedvojbeno najveće dobro što osigurava red i pravila zajedničkoga života, kojega čuvar i jamac postaje država.
*Dio sustavne filozofije Hobbes, Thomasa, engleskog filozofa i političkog teoretičara (Westport, 5. IV. 1588 – Hardwick Hall, 4. XII. 1679) na https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=25823)
by admin | lip 25, 2022 | Blog, Proza |
Pokušavam gledati pozitivno. Možda rat i nije bez vraga, možda je doista potrebno da se, kako povijest govori, ponovo pojavi, izbije, bukne i razbukta se svakih 30 do 50 godina. Zašto? Ne zna se. No razlog možda i nije bitan, možda jednostavno nastupi potreba da se razbije stereotipiju svakodnevice, da se potaknu adrenalin i snažnija potrošnja, da krene neki novi razvoj te da se migracijom rastjera ljudstvo poput raspršenog stada kako bi na nekim novim pašnjacima miješajući se sa zatečenim ili nekim drugim postali novi, promijenjeni, ratom poučeni svakako, ljudi, makar i opet samo za ograničeni rok trajanja od 30 do 50 godina.
