by admin | lip 20, 2022 | Blog, Proza, Uz dan... |
Kao u prahistoriska vremena i danas horde ljudi lutaju svijetom. Nekoć istražujući zemlju, danas bijegom od rata i neljudi, elementarne nepogode ili sličnih okolnosti radi kojih su prisiljeni trajno ili na duži rok napustiti svoju domovinu ili prebivalište. A tražeći novu, svjetliju sigurnost s tek ponekom stvarcom u ruci što su je mogli ponijeti sa sobom hodočaste od granice do granice, dočekani s više ili manje žica i s manje ili više humanosti, nerijetko, dakle, likom sramote civilizaciji i pljuske čovječanstvu.
by admin | lip 15, 2022 | Blog, Mudre misli, aforizmi, izreke, poslovice..., Poezija |
Pokušavam otkriti neku novu životnu snagu, neku novu svjetlost, neku vječniju vječnost od proklamiranog vječnog života, lakšu premosnicu između sve duže prošlosti i sve kraće budućnosti, na tom putu čovječjeg života, gdje stvoren ljubavnim žarom i nošen životnom vjetrometinom ne može uzmaći neizbježnom cilju k kojem, ma kakva bila jednako vodi – mjestu bez povratka.
by admin | lip 12, 2022 | Blog, Dječji blok, Poezija |
Pjesma “Zidar” iz poetske zbirke “Čovjek s tristo zvanja”, Comex d.o.o. Čakovec, 1994., razveselila je i učenike 1. a, 1. b., 2. a. i 2. b. razreda I. OŠ Čakovec u Čakovcu na netom održanom književnom susretu s autoricom, u lipnju 2022. Knjiga je u cijelosti predstavljena na ovoj www stranici pod Objavljeni naslovi.
by admin | lip 9, 2022 | Blog, Novosti |
Tek par fotografija s jučerašnjeg književnog susreta u I. OŠ Čakovec s učenicima poslijepodnevne smjene 1. a i 1. b. te 2. a. i 2. b. razreda. Ovog puta su na susretu, pred svojim prijateljima iz razreda, mali program izveli i moji unuci Paula i Vedran. 🥰 Hvala učiteljicama Aniti Vadas, Draženki Rob, Vesni Horvat i Aleksandri Pospišil!
by admin | lip 7, 2022 | Blog, Poezija |
Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš i zavlačiš mi se u nosnice, tjerajući me sa smetlišta na kojem ja, kao, tvoj teren uzurpiram.
I ne možeš ti meni, muho, da ja lažem kad kažem kako ću se otamo zauvijek maknuti, kako tom smradu više nikada ni prismrdjeti neću, jer ja to ne kažem tek tako, već u vjeri, ufajući se u bolje sutra i nadu varljivu rad’ koje nažalost i opet dođem čim trbuhu ponovo zagusti.
A ne krivim ja tebe, muho, što ni ti ne štuješ izborano lice i staračke kosti, što ne vrednuješ pamet vremenom potrošenu, što te ni brige za dušu životom napaćenu, što bi i sama da može iz svoje kože makar i k mjestu koje čovjeku danas još jedino garantira dostojanstvo.
No, i odlazak pod zemlju košta, muho, i zato nemoj, ti, meni, o dostojanstvu.
