Srest ćemo se
Čast mi je bila prisustvovati današnjem svečanom obilježavanju 30 godina Programa promicanja dojenja u RH, održanog u hotelu Internacional u Zagrebu, u organizaciji UNICEFA i Ministarstva zdravstva RH. Lijepo je bilo ponovo sresti pionire ove Unicefove inicijative iz 1991. godine, kojoj se Hrvatska priključila 1995., a kojima i sama pripadam te brojne nove kroz minule godine stasale entuzijaste, poklonike istog programa. Tom prigodom uručena su i priznanja o obnovi statusa „Rodilišta prijatelji djece“, OB Varaždin, OB Čakovec, OB Gospić i OB Šibensko – kninske županije. Priznanje OB Čakovec primio je ravnatelj bolnice, Igor Šegović, dr. med. spec. pedijatrije, subspec. dječje gastroenterologije te najzaslužnije za njega, prim. mr. sc. Marije Hegeduš Jungvirth dr. med. te voditeljica Odjela neonatologije čakovečke bolnice, Bernarda Medlobi Vinković, dr. med., uži specijalist neonatologije. Na slikama uzvanici iz Čakovca uz čakovčanku Izv. prof. dr. sc. Anitu Pavičić Bošnjak, dr. med. među gotovo stotinjak pristiglih iz svih krajeva Hrvatske.
Moj vrtni ljubimac – acer palmatum ili dlanolisni javor. Nisam vjerovala kvalifikaciji da raznolikošću boja, oblikom lista, rastom i ostalim karakteristikama, među preko 150 vrsta japanskih javora, uživa posebno mjesto. Osobito da bi se to moglo dogoditi i sa stabalcem, ništa debljim od olovke i ništa većim od malo većeg štapića za ražnjiće, što sam je kupila prije trinaest godina. Obožavam to drvce možda i zato što me, eto, otad, svakodnevno s pravom razuvjerava.
Ne znam kako svijet izlazi na kraj s komarcima, muhama, smrdljivim martinima i ostalim predstavnicima manjih ili većih letećih čovječjih krvopija – ja ih ne mogu smisliti. Alergična sam na njih, zato i prikraćena za izravni pogled na ljepote rijeka, voda stajaćica, šumovitih krajolika uz koje se gnijezde. Razlog, dakle, opravdan da mi se ne može zamjeriti što sam u svakom trenutku spremna obrušiti se na svu tu leteću zvjerad kad mi se pokuša približiti.
Zasvrbi me ruka i na samu pomisao na njih, baš kao i sada dok s pristojne udaljenosti fiksiram jedan izdanak prilijepljen na unutarnje prozorsko okno. Mogao bi to biti i slon, moja kratkovidost ne uspijeva dokučiti tko je, što i nije važno, znat ću kad ga prilijepim lopaticom što mi je uvijek pri ruci.
Zaštita sprejevima je tak-tak, meni ni jedan ne pomaže, a tak-tak je i gravitacija – žgadija plazi i po staklu, snagom magneta ili naljepnica lijepi se posvuda, hoda stropom spretnije od akrobata na žici.
I baš kad sam krenula lopaticom k oknu – neidentificirana napast je prhnula u zrak. Ne iznenađuje, nije mi zbrisala ni prvi ni posljednji put, no pobjeda će i opet biti moja, ja ću je i ovog puta dočekati.
Kažem naglas, sjednem i čekajući je da se pojavi, razmišljam.
Imaju te, leteće krvopije i sluh, i njuh, nanjuše opasnost na sto kilometara, kao što i ja nanjušim njih, a možda su im i oči kao u onih vanzemaljaca što već tko zna koliko dugo krstare zemaljskim noćnim nebom prateći ili vrebajući Zemlju. Mnogi ne vjeruju u tu priču, no ja bih se i prema njoj držala one: Gdje ima dima ima i vatre. Dakle, ako je istina da postoje te da NL- ovi vrebaju Zemlju, misleći vjerojatno da nama, zemljanima, bolje ide, onda ih treba pustiti među nas pa neka se sami uvjere. U tom slučaju bi, a radi iste stvari, i oni morali pustili nas među svoje za što bih ja delegirala najveće suvremene ljudske krvopije. Ako se gospodi svidi, neka ostanu gore, svi na Zemlji zadovoljni, a ako pak krene po zlu, nama i opet nema problema – za njima na zemaljskom tlu ne bi imao tko žaliti baš kao što ni za ovim, mojim, privremeno odbjeglom, a upravo raščetvorenom lopaticom uplakanih neće biti.
Daleko je od primjerenog, no kao što povijest kaže, možda je doista potrebno da rat izbije, bukne, razvije barjak svakih 30 do 50 godina; da neovisno o bilateralnim razlozima jednostavno nastupi potreba da se zahukta neki novi razvoj, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se razbije učmalu svakodnevicu te se u to ime potakne adrenalin, rastjera ljudstvo – pokrene migraciju raspršenoga stada kako bi miješanjem na nekim novim „pašnjacima“ stasale neke nove generacije, pomirljivije od prethodnih, te poučene proteklim postali bolji ljudi makar i opet samo na ograničeni rok od 30 do 50 godina.