“DOTRGJENE REČI”, PJESMA IZ POETSKE ZBIRKE “KIPECI BOGEČKI”, 2009.

 

Šušljam i z ovim i onim, no misel je misel i né ji se moči samo tak otrči. Fputi čoveka i kam mu je več né volja, kak je mene moja, k réčima ke so od zdonja, kak i mrtev čovek, pospravljene v večnu tišinu.

Novo je vréme i novi su ljudi i makar so negda kak luč ftirale življenju pota denes se praf saki s čuđavljenjem spitavlje kaj nek bi rekla  tota, v imenu: vojka, jarmec,  dropta, štublek, riflja, rudo, flake, koleslin, birka, cemešter, šaraklin, strugonjka, veternica, mlatilka, trlica za len i išče je kaj-kaj teju, z vremenom pregaženih i za navék dotrgjenih réči.

Denes, dokač ih povedam, samo zmišljuvanja radi, vlečeju na stare, več pozabljene memljive slike, a ne da bi zvonile kak ih je negda bilo čulo, gda so se preganjale prék vusnica i jezika, kopitale se tak živo, tak živleče v svojemu življenju.

____________________________

Manje poznate međimurske riječi: dotrgjene – one koje više ne postoje / šušljam – prtljam /  fpoti – uputi / ftirale – utirale / s čuđavljernjem – s čuđenjem / vojka – ular / jarmec – jaram / dropta – mrvica / štubljek – glineni vrč za mlijeko, riflja – pomagalo za ručno ribanje veša / rudo – drvena osovina kola za vuču / flake – tekstilna roba / koleslin – laka konjska kočija / birka – ovčica /  cemešter – crkvenjak / šaraklin – metalni žarač za vartu / strugonjka – plitka drvena posuda / veternica – drveni stroj za odvajanje pleve od zrna / mlatilka – palica za mlaćenje žita i sl. / trlica za len – naprava za čišćenje konoplje /  preganjale – jurile jedna za drugom / kopitale – kotrljale / živleče – živo.

 

“ON, MOJ OTAC”, PJESMA IZ RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”

Na današnji dan, 1917., rodio se moj tata.

 

Volio je biti uz nas, sa zadovoljstvom, na usluzi, ako bi zatrebalo. I većinom bez velikih riječi, većinom samo govorom pogleda.

No i takav govor bio je britak, izravan i iskren, uvijek samo  prijateljski i dobronamjeran pa ili hoćeš ili nećeš.

I zato  danas, kao da i nije otišao, osjećam da je tu, negdje, sveprisutan u onom svom svijetlo sivom mantilu i za ljeto, i za zimu, za kakvim se i danas okrenem ne bi li u njem ugledala Njega.

Duše zatvorene poput škrinje, skrivene osjećaje otkrivao bi samo Njegov neuhvatljivi pogled, uperen u samo Njemu znane izgubljene svjetove otkud se rađale sve one zadivljujuće priče i pjesme, sačuvane samo za brata i mene kojima nas je uspavljivao.

 

“LJUBAV”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA, “NITI, SPONE, RELACIJE”

Kažu da je ljubav zanos, eksplozija osjećaja, ustoličen tron na stazi ekstaze.

Kažu da je Bogom dana, poput, one, bezvremenske, Romea i Julije i s usana nesklonjivog tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.

Kažu da je pouzdana, mirna luka u zatonu, da joj bura prijeti, koliko i vodi u omanjoj čaši.

Kažu, čak, i da je vječna, no kud s vremenom nestane da s ljubavnog trona skliznu i strast, i zanos, i zaljubljenost, s usana, pak, i zadnji tračak tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.

 

 

KALEIDOSKOP BUDUĆNOSTI

Potvrđuje i sveznajući Google da paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke i da stoga spadaju u svejede (sveždere). Postoje i biljojedi i mesojedi, što nije važno, ali je važno da se to mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju za budućnost, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca važu cca 10 kg, bez sportskih patika i pribora za likovni. Pod tim teretom pak nejake kralježnice tih malih jadničaka, prosječne težine tek nešto više od svoje školske torbe, točnije, 28 kg., svijaju se kao u sedamdesetogodišnjaka.
I nije da se petljam u školstvo, a i u redu je da naši budući Aristoteli, Tesle, Pasteurovci, Arhimedovci i Einsteinovci budu spremni za novo sutra, za tu budućnost o kojoj stoga i razmišljam dok čekam da u toj školskoj naletim i na neko etičko pitanje. Ispričavam se zamjenskom vjeronauku ukoliko su mu u žiži: osnove morala, poštenja, čovjekoljublja, poštovanja, miroljubivosti, suživota, a za koji nauk, prema obrazovnom programu, osnovnoškolac mora dozoriti – strpjeti se do srednje. No, zbog čega su, u smislu pravodobnog ulijevanja znanja, svejedi važniji od etike, još ne uspijevam dokučiti. Jedino što odgovorno tvrdim jest da etika ne rađa putinovce i njemu slične osobnosti rušilačkih namjera, dok s druge strane svako rađanje, uključujući i ovo, etičko, počinje od koljevke.
Naravno da mi budućnost ne da mira i zbog drugih stvari, primjerice, jabuke. Upravo sam ju uzela u ruku pa vijećam nad njom je li dovoljno oguliti joj koru ili i tu koru moram najprije oprati (zbog pesticida i sličnih otrova, isključivo apotekarskom soda bikarbonom) kako bih ju konačno mogla zagristi. No s promjenom navika loše stojim pa mi ni to s jabukom baš ne ide, osobito uz sjećanje da ju se nekad moglo zagristi i netom ubranu s grane ili uzetu ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju, a kamoli pranja.
A u pitanju je i color dopler retinalnih arterija. Ako niste čuli za to, nije važno, i ja sam se tek nedugo srela s tom čudovitom ultrazvučnom pretragom na koju se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine. Nama, Međimurcima, dakle, nema budućnosti. Retinalne arterije su nam katastrofa pa s postojećim listama čekanja ako ostanemo samo desetkovani bit će dobro. Zato se i pitam kako se s tom pošasti nosi zdravstvo Njujorka? Koliko se kod njih čeka na taj, color dopler retinalnih arterija kad je njih osam milijuna, a nas u malom Međimurju tek pišljivih 112. tisuća.
Iz današnjeg TV priloga, pak, na temu budućega svijeta izranjaju slike visećih gradova. Lijepa slika, ne može se osporiti, a i ljudi OK, grabe ulicama gazeći po zraku kao kad bi ptice svinule krila pa nastavile zrakom gacajući. I što je najvažnije nema vozikanja automobilima, nema zagađivanja zraka – nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima.
I nije riječ o Hary Potteru i nekoj sličnoj izmišljotini – neizrecivi profiti već se bacaju u izgradnju tih, visećih. Naši su (profiti) manji, no ima ih i kod nas, čak i uz onaj nevidljivi dio što nevidljivo kao ispod radara otječe pogodovanjem, grabežljivošću, otimačinom, pljačkom, korupcijom i sličnim rabotama i kad vidljivim postane tek kad se slučajno naleti na njega.
I zato, zaključujem, da ukoliko izbjegnemo putinovskoj budućnosti, ja bih rado, ako se može i bez visećih gradova, i bez hodanja po zraku, i bez pranja jabuka apotekarskom soda bikarbonom, i bez (sramotnih) zdravstvenih lista čekanja…
Za moju (našu) budućnost, kao dijelu sudbinom određenog puta kroz vrijeme, što ga čovjek naziva život, bilo bi dovoljno samo dvorište, puno paunova i kokoši te ostalog domaćeg blaga nebitno jesu li biljojedi, mesojedi ili svejedi.