by admin | stu 21, 2022 | Blog, Kajkavština, Poezija, Uncategorized |
Šušljam i z ovim i onim, no misel je misel i né ji se moči samo tak otrči. Fputi čoveka i kam mu je več né volja, kak je mene moja, k réčima ke so od zdonja, kak i mrtev čovek, pospravljene v večnu tišinu.
Novo je vréme i novi su ljudi i makar so negda kak luč ftirale življenju pota denes se praf saki s čuđavljenjem spitavlje kaj nek bi rekla tota, v imenu: vojka, jarmec, dropta, štublek, riflja, rudo, flake, koleslin, birka, cemešter, šaraklin, strugonjka, veternica, mlatilka, trlica za len… i išče je kaj-kaj teju, z vremenom pregaženih i za navék dotrgjenih réči.
Denes, dokač ih povedam, samo zmišljuvanja radi, vlečeju na stare, več pozabljene memljive slike, a ne da bi zvonile kak ih je negda bilo čulo, gda so se preganjale prék vusnica i jezika, kopitale se tak živo, tak živleče v svojemu življenju.
____________________________
Manje poznate međimurske riječi: dotrgjene – one koje više ne postoje / šušljam – prtljam / fpoti – uputi / ftirale – utirale / s čuđavljernjem – s čuđenjem / vojka – ular / jarmec – jaram / dropta – mrvica / štubljek – glineni vrč za mlijeko, riflja – pomagalo za ručno ribanje veša / rudo – drvena osovina kola za vuču / flake – tekstilna roba / koleslin – laka konjska kočija / birka – ovčica / cemešter – crkvenjak / šaraklin – metalni žarač za vartu / strugonjka – plitka drvena posuda / veternica – drveni stroj za odvajanje pleve od zrna / mlatilka – palica za mlaćenje žita i sl. / trlica za len – naprava za čišćenje konoplje / preganjale – jurile jedna za drugom / kopitale – kotrljale / živleče – živo.
by admin | stu 17, 2022 | Blog, Poezija, Uncategorized, Uz dan... |
Na današnji dan, 1917., rodio se moj tata.
Volio je biti uz nas, sa zadovoljstvom, na usluzi, ako bi zatrebalo. I većinom bez velikih riječi, većinom samo govorom pogleda.
No i takav govor bio je britak, izravan i iskren, uvijek samo prijateljski i dobronamjeran pa ili hoćeš ili nećeš.
I zato danas, kao da i nije otišao, osjećam da je tu, negdje, sveprisutan u onom svom svijetlo sivom mantilu i za ljeto, i za zimu, za kakvim se i danas okrenem ne bi li u njem ugledala Njega.
Duše zatvorene poput škrinje, skrivene osjećaje otkrivao bi samo Njegov neuhvatljivi pogled, uperen u samo Njemu znane izgubljene svjetove otkud se rađale sve one zadivljujuće priče i pjesme, sačuvane samo za brata i mene kojima nas je uspavljivao.
by admin | stu 13, 2022 | Blog, Dječji blok, Poezija |
Ne volim kad studen vjetar golim granjem njiše, a još manje kad mrzlim dahom po ledenom oknu riše.
I ne volim dok zima kenjka i stolovat neće pa mi na prag umjesto snijega suho lišće meće.
A najviše ne volim vrijeme u kojem mi skije čame – dok ulaštene snijeg čekaju sred podrumske tame.
by admin | stu 8, 2022 | Blog, Poezija |
Kažu da je ljubav zanos, eksplozija osjećaja, ustoličen tron na stazi ekstaze.
Kažu da je Bogom dana, poput, one, bezvremenske, Romea i Julije i s usana nesklonjivog tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.
Kažu da je pouzdana, mirna luka u zatonu, da joj bura prijeti, koliko i vodi u omanjoj čaši.
Kažu, čak, i da je vječna, no kud s vremenom nestane da s ljubavnog trona skliznu i strast, i zanos, i zaljubljenost, s usana, pak, i zadnji tračak tajanstvenog osmijeha čedne Mona Lize.
by admin | lis 23, 2022 | Blog, Proza |
Potvrđuje i sveznajući Google da paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke i da stoga spadaju u svejede (sveždere). Postoje i biljojedi i mesojedi, što nije važno, ali je važno da se to mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju za budućnost, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca važu cca 10 kg, bez sportskih patika i pribora za likovni. Pod tim teretom pak nejake kralježnice tih malih jadničaka, prosječne težine tek nešto više od svoje školske torbe, točnije, 28 kg., svijaju se kao u sedamdesetogodišnjaka.
I nije da se petljam u školstvo, a i u redu je da naši budući Aristoteli, Tesle, Pasteurovci, Arhimedovci i Einsteinovci budu spremni za novo sutra, za tu budućnost o kojoj stoga i razmišljam dok čekam da u toj školskoj naletim i na neko etičko pitanje. Ispričavam se zamjenskom vjeronauku ukoliko su mu u žiži: osnove morala, poštenja, čovjekoljublja, poštovanja, miroljubivosti, suživota, a za koji nauk, prema obrazovnom programu, osnovnoškolac mora dozoriti – strpjeti se do srednje. No, zbog čega su, u smislu pravodobnog ulijevanja znanja, svejedi važniji od etike, još ne uspijevam dokučiti. Jedino što odgovorno tvrdim jest da etika ne rađa putinovce i njemu slične osobnosti rušilačkih namjera, dok s druge strane svako rađanje, uključujući i ovo, etičko, počinje od koljevke.
Naravno da mi budućnost ne da mira i zbog drugih stvari, primjerice, jabuke. Upravo sam ju uzela u ruku pa vijećam nad njom je li dovoljno oguliti joj koru ili i tu koru moram najprije oprati (zbog pesticida i sličnih otrova, isključivo apotekarskom soda bikarbonom) kako bih ju konačno mogla zagristi. No s promjenom navika loše stojim pa mi ni to s jabukom baš ne ide, osobito uz sjećanje da ju se nekad moglo zagristi i netom ubranu s grane ili uzetu ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju, a kamoli pranja.
A u pitanju je i color dopler retinalnih arterija. Ako niste čuli za to, nije važno, i ja sam se tek nedugo srela s tom čudovitom ultrazvučnom pretragom na koju se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine. Nama, Međimurcima, dakle, nema budućnosti. Retinalne arterije su nam katastrofa pa s postojećim listama čekanja ako ostanemo samo desetkovani bit će dobro. Zato se i pitam kako se s tom pošasti nosi zdravstvo Njujorka? Koliko se kod njih čeka na taj, color dopler retinalnih arterija kad je njih osam milijuna, a nas u malom Međimurju tek pišljivih 112. tisuća.
Iz današnjeg TV priloga, pak, na temu budućega svijeta izranjaju slike visećih gradova. Lijepa slika, ne može se osporiti, a i ljudi OK, grabe ulicama gazeći po zraku kao kad bi ptice svinule krila pa nastavile zrakom gacajući. I što je najvažnije nema vozikanja automobilima, nema zagađivanja zraka – nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima.
I nije riječ o Hary Potteru i nekoj sličnoj izmišljotini – neizrecivi profiti već se bacaju u izgradnju tih, visećih. Naši su (profiti) manji, no ima ih i kod nas, čak i uz onaj nevidljivi dio što nevidljivo kao ispod radara otječe pogodovanjem, grabežljivošću, otimačinom, pljačkom, korupcijom i sličnim rabotama i kad vidljivim postane tek kad se slučajno naleti na njega.
I zato, zaključujem, da ukoliko izbjegnemo putinovskoj budućnosti, ja bih rado, ako se može i bez visećih gradova, i bez hodanja po zraku, i bez pranja jabuka apotekarskom soda bikarbonom, i bez (sramotnih) zdravstvenih lista čekanja…
Za moju (našu) budućnost, kao dijelu sudbinom određenog puta kroz vrijeme, što ga čovjek naziva život, bilo bi dovoljno samo dvorište, puno paunova i kokoši te ostalog domaćeg blaga nebitno jesu li biljojedi, mesojedi ili svejedi.
