UZ DAN 27. RUJNA, SVJETSKI DAN TURIZMA, “ZUHS&HM” PRIČA IZ RUKOPISA KRATKIH PRIČA “GLAVOM BEZ OBZIRA”

by admin | lis 1, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... | 0 comments

Ljeto, sunce, more, luke i lučice, uokolo kamen i nasadi lovora i mirte, a u zraku miris borovine i lavande. Čari netaknute prirode plijene na svakom koraku, no civilizacija je i ovdje okupirala i posljednji milimetar obale pa na njoj više ljudi nego riba u moru. Uključujući i mene što ispružena na povećem ručniku već od jutra uživam u svom komadiću obale i sunca.

Koštali su me je ove godine gotovo tri “starčevića” više nego lani i nije da mi je svejedno, no prirodne ljepote su fakat posljednje s čim još možemo ozbiljnije računati. I stoga, kao provjereni lokal patriot i osobito turistički radnik osobno podupirem svaki napor uložen u korist domaćeg turizma. Izmakao mi čini se samo najnoviji oko kojeg se od jutros lome koplja.

O čemu je riječ, pitam se, listajući domaći tisak u čijem obrušavanju stoji, cit: “(…) Uz zadivljujuću kreativnost domaćeg čovjeka, čijom se inventivnošću svakog dana na svakom koraku ukaže neka nova “magla” što bi ju se moglo i pod brend poturiti samo od turističkog sektora nijedna – tapka u mjestu kao isluženo kljuse. (…)”

Para mi i na uha izlazi, jer je to atak i na mene, a ni u kritici ničeg konkretnog, sve nešto općenito, uvijeno, tek da se popune stranice, stoga u zaštitu vlastitog zdravlja, u kanti za smeće uz Dnevne i Jutarnji završavaju i Glorija, i Mila, a moja psiha, konačno se uzevši u pamet da se na more ne dolazi radi praćenja dnevno-političko-gospodarskog i inog stanja u zemlji već radi bijega upravo od te bezglave domaće hobotnice konačno me prepušta nirvani i uživanju u čarima ostatka netaknute domaće prirode.

I zatvorim tako oči te u novoj dimenziji života koji me okružuje osjećam kako me preplavljuju mirisi nebrojenih kozmetičkih pripravaka za brže i prirodnije tamnjenje kože, od copertona do maslinova ulja; osjetim i miris domaće gastronomske ponude s nogu, od kuhanog kukuruza do pečenih girica; čujem i žamor razdraganog mnoštva, osobito veselu dječju ciku te posvemašnu halabuku nepresušne mobilne audio ponude.

No osjećam i nedostatak domaćih atributa. Nedostaju mi miris mora i soli, zvuci brodskih sirena i krici morskih galebova pa s nostalgijom zaključujem da uz naprijed spomenuti zvučni i miomirisni civilizacijski mišung dalmatinska autohtonost više nema apsolutno nikakve šanse.

Ipak i kroz poluzatvorene trepavice pratim kako pokraj mene i dalje mimohodi neprekidna kolona tjelesa. Plijeni raznolikošću stasa, šarolikošću kupaćih kostima, osobito bojama kože, što se u ultraljubičastom sjaju nebeskih zraka prelijevaju od blijedo ružičaste do čokoladno brončane.

Lijeno se okrećem na trbuh, s glavom nalijevo i najednom opazim kako se iz kolone najednom izdvojio gospodin u najboljim godinama, ružičaste, reš pečene kože te stao krizmati bi li radije u more ili na WC, na mjesto gdje bi mogao najbrže i najneupadljivije poravnati svoje nestašne kupaće gaće. Usukale su mu se bile, nekako opasno nakrivo pa što ih je on više povlačio nadolje, ne bi li skrio lijevu stranu muške sramote, to mu je desna, na sramotu, sve više vanka izvirivala.

I to se događa, pomislim nezainteresirano, pa okrenem glavu na drugu stranu prema korpulentnoj sredovječnoj gospođi na luft madracu, zdesna. Očito nenadano probuđena, najednom se rafalnom tiradom ljubomorne supruge obrušila na svog gospodina, jednog mirno sjedećeg “komada” na dnu njezina luft madraca, tik pod njezinim nogama.

“Sim se obrni, bedak stari! Kaj očeš i oči zgubiti? I kak te je samo ne sram tak otprto zijati v te črleni badič kakvoga ima i naša vnukica Klarica!? I gde su ti vezda, jopec jeden, one tvoje križobolje, kolesteroli, gihti, visoki tlaki i kaj ti ja znam kaj išče se ne radi šterih si domaj navek za nikaj? A molim vas, gospođo, pogledajte ga sada.” obrati se neočekivano i meni, činilo se jedinom svjedoku suprugove nepodopštine. Na besprijekornom hrvatskom književnom jeziku nastavila je: “Vdite li kako sjedi? Ravno, kao svijeća, a kod kuće u  Zagrebu, sav ukliješten klima kroz stan. U početku sam mislila da glumi, no sada više ne znam što misliti. Čim ugleda more – drugi čovjek! A inače je i nagluh i senilan pa je i slušni aparat zaboravio ili ga putem izgubio, vrag bi ga znao, tako da se sada s njim i ne može drugačije razgovarati nego ovako, derući se, na kojoj dreki vam se ispričavam.”

Naravno da nisam rekla ni riječ, jer me gospođa nije ništa ni pitala. A što je dotičnog gospodina tiče on, doista, i unatoč iznimno bučnom gospođinom tonu nije reagirao. I dalje je sjedio mirno – ma ni trepnuo nije. Svjesna što to znači gospođa je morala odstupiti. Odustavši od daljnje tirade nevoljko je spustila glavu na dušek demonstrativno se prepustivši prijašnjim čarima horizontale.

“Prosim, ljubica, nekaj si štela reči?” istom se oglasio i nepoćudni. Gotovo da je zacvrkutao, toplo i meko, i nekako istodobno s gospođinim odstupanjem. No budući da su gospođine oči već bile prkosno zatvorene okrenuo se i meni pa ispričavši mi se začudno šeretskim namigom ležerno se i sam vratio svojoj prijašnjoj zabavi – promatranju defilea nebrojeno svakojako razgolićenih tjelesa.

Neočekivani začudni namig, krajnje bezazlen, pokazao se, međutim, blic trenutkom što je u trenutku rasvijetlio moje vidike.

“Čovječe, ultraljubičasti ražanj, dalmatinski ražanj, domaći ražanj” zaklikćem najednom u sebi svom silinom unutarnjeg ushita. Maksimalno prigušeno jer je i plaža mogla imati uha do kojih moja netom iznjedrena brend umotvorina nikako nije smjela doprijeti.

ZUHS&HM, u prijevodu, zdravstvena učinkovitost hrvatskog sunca & hrvatskog mora, širokog dijapazona učinkovitosti, od kolesterola, gihta, srčanih i ušnih bolesti do stresa i usranog tlaka, bljesnula mi je pred očima poput šarene duge poslije kiše. Plasirati je, čovječe, u korist domaćeg turizma, bilo je to, ono, nešto, za čim domaći tisak i danas cendra.

I nije to bila magla – ZUHS&HM nije bio tikva bez korena, iza njega je stajao dokaz. Namig na me onog oživljenog gospođinog komada što ga je registrirao moj mobitel zablesavivši se ovoga puta, na moju sreću, u najpovoljnijem trenutku.

Zabilježio je gospođinu tiradu, izrečenu i na kajkavskom i na besprijekornom književnom hrvatskom, što je svakako išlo u prilog ZUHS&HM. Jer, samo je zdravstvena učinkovitost hrvatskog sunca & hrvatskog mora mogla rezultirati novom životnom snagom iskazanom snimljenim namigom.

Brend, namigom, izazvat će turistički bum, ovaj će dignut potrošnju, potrošnja pak turističku cijenu, i sve opravdano, daleko višu, dakle, od ona moja tri, kukavna “starčevića” s početka priče.

Nisam lakoma, progovorio je u meni i domaći porezni obveznik, dekintirani jadničak u izumiranju. Nije kriv za postojeće stanjem, ne kroji on politiku koja nikako zapitati se: mora li baš svaka šuša na ovome svijetu upravo pod našim suncem i uz naše more glumiti janjca na ražnju i to za bud zašto dok ostatak svijeta već odavno naplaćuje i upad na plažu, i ležaljke i suncobrane za plažu, i luftmadrace, i pedaline, i koturove za spašavanje, nedostaje samo naplata zraka s mirisom soli što ga se udiše uz hrvatsko more.

I ne pita se ta ista politika kako će spriječiti „požar“, danas-sutra kad plane potreba da se i to more konačno opere. Pošteno oriba skidanjem s njegovih iskri svu onu anti sonnen balsamsko sprejevsku silinu i inu kozmetičku dekorativu što ju dotični “janjci” ravno s našeg nebeskog ražnja odlaze „spirati“ ravno u naše more.

Da, da, tako razmišlja turistički radnik, odajem si u mislima priznanje i lijeno se okrećem na drugu strane. Ona svoja tri „starčevića“ s početka priče svakako moram iskoristiti prije nego iskočim sa ZUHS&HM.