UBIJA ME
Ubija me vrijeme –
dan bez sunca i sunce kad žari
kad kiša lijeva
kao i snijeg kada ne sustaje
no ipak me najviše ubija vjetar:
nemušt mu huk
ni nalik zavijanju košave
u krošnjama jablanova iz moje ulice
što ih danas zamijenili soliteri.
Ubija me i hodanje –
i uzbrdo
i nizbrdo
i utabanim stazama
i divljim putovima
i u patikama ili obući koja ne žulja –
ne prolazi niti terapijska šetnja.
Ubija me i nemoć –
kad su trgovine zatvorene
kad trebam zubara a on je na godišnjem
ili doktora a lista čekanja nikad kraća od godinu dana
kad nenajavljeno nestane struja
pa mi dizana pogača u pećnici spadne na lepinju.
Ubija me i gužva –
na cesti
u autobusu
na tržnici
u redu pred blagajnom
na pješačkom prijelazu
na bilo kakvom skupu
ne sanjam je ni u krevetu..
Ubijaju me i lašci
kriminalci, pokvarenjaci i spletkari
demagozi, sebičnjaci, političari
najmanje pušači –
samo oni truju samo sebe.
Ubijaju me –
i staračka šutnja i mladalačka buka
osobito nedostatak vlastite čangrizavosti
pa nisam dosadno zanovijetalo
što bi već odavna slistilo sve što me ubija
nego si dopuštam da su mi živci
i danas ugođeni poput violinskih
te u svako doba spremni da se po njima svira.
Bili smo djeca i bio si moja prva ljubav, u vrijeme kada tu riječ još nismo poznavali, kada su za nas postojali samo pogledi i osmijesi te slučajni dodir ruku kada bi u igri konačno i nas dopala ruka u ruci. Bilo je to vrijeme kada nismo ni sanjali da bih ti mogla napisati stih, jednom u budućnosti kad bismo možda prošli jedno pokraj drugog i ne prepoznavši se, a danas ipak sretni što nije bio samo san, što je ta ljubav i za nas već postojala te i do danas ostala nezaboravljena.
Srest ćemo se
Čast mi je bila prisustvovati današnjem svečanom obilježavanju 30 godina Programa promicanja dojenja u RH, održanog u hotelu Internacional u Zagrebu, u organizaciji UNICEFA i Ministarstva zdravstva RH. Lijepo je bilo ponovo sresti pionire ove Unicefove inicijative iz 1991. godine, kojoj se Hrvatska priključila 1995., a kojima i sama pripadam te brojne nove kroz minule godine stasale entuzijaste, poklonike istog programa. Tom prigodom uručena su i priznanja o obnovi statusa „Rodilišta prijatelji djece“, OB Varaždin, OB Čakovec, OB Gospić i OB Šibensko – kninske županije. Priznanje OB Čakovec primio je ravnatelj bolnice, Igor Šegović, dr. med. spec. pedijatrije, subspec. dječje gastroenterologije te najzaslužnije za njega, prim. mr. sc. Marije Hegeduš Jungvirth dr. med. te voditeljica Odjela neonatologije čakovečke bolnice, Bernarda Medlobi Vinković, dr. med., uži specijalist neonatologije. Na slikama uzvanici iz Čakovca uz čakovčanku Izv. prof. dr. sc. Anitu Pavičić Bošnjak, dr. med. među gotovo stotinjak pristiglih iz svih krajeva Hrvatske.
Moj vrtni ljubimac – acer palmatum ili dlanolisni javor. Nisam vjerovala kvalifikaciji da raznolikošću boja, oblikom lista, rastom i ostalim karakteristikama, među preko 150 vrsta japanskih javora, uživa posebno mjesto. Osobito da bi se to moglo dogoditi i sa stabalcem, ništa debljim od olovke i ništa većim od malo većeg štapića za ražnjiće, što sam je kupila prije trinaest godina. Obožavam to drvce možda i zato što me, eto, otad, svakodnevno s pravom razuvjerava.
Ne znam kako svijet izlazi na kraj s komarcima, muhama, smrdljivim martinima i ostalim predstavnicima manjih ili većih letećih čovječjih krvopija – ja ih ne mogu smisliti. Alergična sam na njih, zato i prikraćena za izravni pogled na ljepote rijeka, voda stajaćica, šumovitih krajolika uz koje se gnijezde. Razlog, dakle, opravdan da mi se ne može zamjeriti što sam u svakom trenutku spremna obrušiti se na svu tu leteću zvjerad kad mi se pokuša približiti.