UZ 22. OŽUJKA – SVJETSKI DAN VODA, “I BIJAH VODA”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”

I bez oceanskog bespuća i bez grandioznosti slapova Nijagare čak i bez užurbanog riječnog toka, ja se prepoznah – ja  bijah voda. možda samo kap, no ipak djeličak izvora života što oduvijek ostaje čuvan kao malo vode na dlanu. i već se čuh u šumu izvora, u mrmoru mora, u uzburkanom poju brzaka, potoka i rijeka, vidjeh se u odrazu sunca na blistavom jezerskom staklu, u slici iskričavog leda na granju obasutom injem i čak me bî i u zamućenom špiglu bare o čijem skrivenom životu i opet svjedočili samo živi kreket žaba te mjesečevim sjajem polivena nesklonjiva ljepota barskog irisa. i nije mi bilo ravna u raspršivoj snazi prpošnog slapa kojim letjeh niz vodopad, u nebeskoj mirnoći kojom kao neotkriveni izvor nečujno klizih niz planinske gudure, u odjeku metronomskog ritma zvonkog kapanja s visine, kap po kap – ja doista bijah voda. no taman kad progovori u meni i njen skitalački duh i kada krenuh čergom pare iz stanja u stanje, moja java, oporim grčem istine razbi čaroliju sna i ote me životu vode. ote me tom vječnom trajanju kroz promjene, toj začudnoj neprolaznosti kakvoj se čovjek, eto, ni u snu nadati ne može.

UZ 21. OŽUJKA – SVJETSKI DAN POEZIJE, “PJESNIK”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE,”

Misao, riječ, slika, metafora, stilska figura i još poneki jezični glamur, mudrolija ili bravura i vječna pjesnička dilema: što je važnije za poetski most prema ljudskom srcu – riječ ili slika.

I moguće je da odgovor i ne postoji, no ja ga svejedno i danas tražim, uporno među riječima i slikama što ne prestale izvirati od trenutka kad me samo jedna, samo jednom slikom navukla na taj pjesnički sprud na kojem zauvijek ostajem nasukana, ponavljajući: (…) čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše i guste slojeve magle u vlažni valja dô. (…)*

_____________________________________________________

*Pjesma „U poznu jesen“, Vojislav Ilić, 1862.-1894., srpski pjesnik

UZ 20. OŽUJKA, PRVI DAN PROLJEĆA, “PROLJEĆE”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA ZA NAJMLAĐE, “PROLJEĆE, LJETO, JESEN, ZIMA, U SLICI I STIHOVIMA”

Dobro jutro, prirodo, prozore otvori, dan što sviće kupa se u proljetnoj zori. ,

Ljubičica mrava budi, trava niče – nema priče, osa zuji, leptir slijeće – na livadi proljeće!

S dalekoga juga lastavica stiže, ispod snijega visibaba bijelu glavu diže.

Medo brunda, zeko skače, lija zijeva, ševa pjeva, jazavac se ježu ruga –  proljeće je usred luga!

Na livadi žuti jaglac, mrav, zelena trava, ljubičica, potočnica, sve s proljećem spava.

Zaplješćimo proljeću, nebu kojim kruži, jatu ptica, zlatnom suncu i proljetnoj ruži.

______________________

Glazbeni zapis na CD-U „Petrana Sabolek djeci“, autora Damira Rodigera s notnim zapisom songa u zbirci dramskih tekstova za djecu “AVANTUROKAZI”, 2021., sve na ovoj www stranici.

“UGASLA LJEPOTA”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”

Ne bih da naša Zemlja postane drugačija – likom bezlična isprazna lopta bez ikakvog traga ljepote iz vremena kad je odisala mirisom samoniklog cvijeća, rahlo uzorane zemlje, meda u košnicama i znojnih težačkih ruku, što su je, dok su je, držale kao malo vode na dlanu.

U vrijeme, dakle, kad su je kupale neokaljane kiše i opijao miris zraka nezagađene atmosfere, u vrijeme kad je čovjeku najviši cilj bio miran život dostojan čovjeka.

“MEŠTAR IGRE ZLOKOBNIH MOĆI”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”

Tko je taj meštar igre zlokobnih moći

taj neprikosnoveni umješač s likom sveca

ili obrazom đavla

ta nevidljivost u imenu Boga

sudbine ili sreće

dobre ili loše karme

pred kojom čovjek milostivo sklopa ruke

za što manje lude mudrosti

ili mudre ludosti kojom ga obasipa.

 

Tko je taj djelitelj ključeva budućnosti

pa pred čovjekom čas bokori mirisavog cvijeća

čas trnje i kamenje

nerijetko bezdan beznađa

što ljudski život vezuje u čvor.

 

Tko je ta skrivena Providnost čijom voljom

neki zauvijek ostaju s uzdahom i izdahom na strujnom krugu

na životnom prostoru niti za milimetar prostranijem od vlastite postelje

na kotačima umjesto vlastitog koraka

s vidom ili sluhom kao s grobnom tminom ili tišinom

nerijetko i uz misao  što iako blistavije i od iskre sunca

ostaje uzletom tek unutar vlastite moždane kore.

 

Tko je dakle taj meštar igre zlokobnih moći

k kojemu bi se čovjek

i za samo trunku čovječnosti više

nerijetko i kalvarijski

na krvavim koljenima zaputio.

 

 

UZ 8. MART – DAN ŽENA, ČESTITKA CVIJETOM I PJESMOM

cvjetni pupoljak čeka cvatnju

 

plodići – cvjetne glavice

u šarenim haljinicama

i sa svilenim mašnama  u kosi

plijene ljepotom budućeg cvijeta

 

a u dan cvatnje – pupoljak se otvara

pa obasjan sjajem mladosti

bljeska ljepotom otvorenih latica

i mirisnim  cvjetne peludi

 

miris mami pa uokolo gle

oblijeću već

i pčele

i bumbari

i leptiri

i već na pomolu nova cvatnja

 

rađa se novi cvijet

novi grm

novo stablo

novo drvo života –

pod okriljem majke