by admin | ožu 17, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Zoe, Darko i Fran su ekipa. Stanuju u istoj ulici, idu u isti razred i svakog dana odlaze zajedno u školu. No toga jutra Darko je neuobičajeno kasnio.
„Možda je bolestan.“ Fran će.
„Ne vjerujem, jučer je bio zdrav.“ uzvratila je Zoe.
„A što ako je zaspao?“ opet će Fran.
„Onda je krajnje vrijeme da ga netko probudi.“ odlučno će Zoe.
„Ok. Onda ga idemo probuditi. Zato smo ekipa.“
I tako su Fran i Zoe složno došli tik do Darkovih vrata. Nisu bila zaključana, zapravo, bila su odškrinuta taman za onoliko koliko je trebalo da se oboje uvuku u hodnik. A u hodniku pak zastali su s neskrivenim čuđenjem – Darko je čučao sred razbacanih knjiga i bilježnica, uz još uvijek praznu školsku torbu.
„Što radiš, Darko? Zašto si razbacao knjige?“ s čuđenjem će Fran.
„I zašto nisi zaključao vrata?“ upitala je Zoe.
„Knjige su se razbacale same, a vrata sam namjerno ostavio otvorena. Zbog vas. Znao sam da ćete doći pogledati zašto me nema.“ ljutito je uzvratio.
„Dobro, a zašto te nema?“ opet će Zoe.
„Zbog njih!“ još ljuće će Darko pokazavši na razbacane knjige. „Poludjele su! I knjige, i bilježnice. Kako koju uzmem u ruku ona počne rasti. Preraste i mene i nema šanse ugurati je u školsku torbu. Zato se pakiram već pola sata, a torba mi je još uvijek prazna.“
„Ne žele ući u torbu?“ s nevjericom će Fran, a Zoe je samo mahnula rukom. „Nemoguće.“ rekla je.
No kad je Darko uzeo u ruku knjigu koju je prvu dohvatio, a ova počela rasti, i Fran i Zoe zastaše osupnuto.
„E, čovječe, pa ovo nije za vjerovati!“ čudili su se uglas.
„A da pokušam sama?“ zapita Zoe . „Nije isključeno, Darko, da su tvoje knjige i bilježnice ljute na tebe zbog ocjena. Jučer se baš nisi proslavio – tri jedinice zaredom.“
„Oh, pa one su krive i za njih!“ Darko će. „Zar niste čuli učiteljicu? Matematika, hrvatski i priroda, nemaš ni knjigu ni bilježnicu, sjedi – jedan!” ponovio je jučerašnje riječi učiteljice.
„Hoćeš reći da si ti već jučer došao u školu s praznom torbom?“ zapita Fran.
„Nije bila prazna, a da ne bi bila sumnjiva ugurao sam u nju stare patike.“
„Pa mogao si nam već jučer reći što je na stvari. Mogli smo ti pomoći.“ – Zoe će.
„Da? Pa pomozite sada! Ako znate kako.“ Nekako uvrijeđeno će Darko.
„Oprosti, Darko, ja, priznajem, ne znam.“ rekao je Fran, a priznala je i Zoe. No ona je dodala da bi bilo najbolje otići do učiteljice i ispričati joj što se s Darkovim knjigama i bilježnicama događa. Htjela je reći i da možda učiteljica zna rješenje, međutim, još nije ni završila rečenicu, a njene i Franove knjige i bilježnice, iskočile su iz njihovih torbi i priskočile Darkovima. Prazne školske torbe same su im skliznule s leđa.
Ekipa se zaledila. Razrogačenih očiju nijemo su promatrali kako udružene knjige i bilježnice rastu. A one su rasle i rasle sve dok rastom nisu ispunile čitavu kuću. Progutale su joj čitavu unutrašnjost sabivši Darka, Zoe i Frana u kut odakle su ovi, izvirivali poput ustrašenih mišića.
„Ljudi, ovo je pobuna!“ šapatom će Fran! „Naše su se knjige i bilježnice urotile protiv nas!“
„Još gore, ekipo! Ovo je opsada! Vidite li da nam ne dopuštaju ni mrdnuti?“ šapnula je Zoe.
„Istina je. A i vrata su se za vama zatvorila čim ste ušli.“ jednako šapatom ustvrdi Darko.
„I sada smo zatočeni, kao u krimiću.“ zaključila je Zoe i baš toga časa na tim istim vratima oglasi se zvono.
„Možda je poštar.“ Rekao je Darko i skočio k vratima. Knjige i bilježnice bile su dovoljno mudre da se maknu ustranu i dopuste mu da dođe do vrata i otvori ih.
„Ovo je za tvoju mamu, Darko. Obećala sam joj prve đurđice iz mog vrta, no da ne bi uvenule moraš ih odmah staviti u vodu.“ rekla je susjeda i nestala brzinom da Darko nije stigao ni zahvaliti.
No da je i zahvalio ne bi ga čula. Na riječ “đurđice” njihove knjige i bilježnice poskakale su uvis ludo skandirajući: “Đurđice, đurđice, đurđice!” Skandirajući, nastavile su kolonom kroz kuću.
„Narode, ima li netko ideju što one zapravo rade? Što žele?“ nijemo, samo očima, pitala se ekipa, sablažnjivo zapiljena u divljanje njihovih knjiga i bilježnica, sred Darkove kuće, njima pred očima .
„O, pa baš dobro da ste se sjetili pitati! Već smo mislile da nikada i nećete!“ ustoboči se povikom NAŠ JEZIK, najveća knjiga s čela kolone prekinuvši divljanje ostalih. Ustrašenom trojcu je objasnila. „Vi ste ekipa, no i mi smo ekipa. Nas trideset slova složne braće ABECEDE bez kojih ne može ni jedna riječ, a kamoli rečenica, da ne kažem priča ili roman. Zato redovito zbijemo glave kad se neko slovo nađe u problemu.“
„Slovo u problemu?“ glupo će uglas trojac u opsadi.
„Da. Ovoga puta je u pitanju slovo Đ.“
„Slovo Đ?“ jednako glupo ponovi trojac. „Hm, to je jedno od onih slova kojim počinje jako mali broj riječi, poput đak, jer obično kažemo učenik, odnosno, đurđice, kakve je Darko upravo spremio u vodu za svoju mamu. Znam i za riječ đikati, što zapravo znači naglo izrasti uvis, kao što su izrasle, da ne kažem, izđikale i ove naše knjige i bilježnice.“ pokušala je objasniti Zoe kad se ponovo oglasi NAŠ JEZIK.
„Bravo, Zoe, jako dobro poznaješ slova Đ. No kako si i primjerom pokazala da se riječi u kojima se nalazi koriste sve rjeđe, a nađe li se zamjena i za par preostalih moglo bi nestati zauvijek.“
„O pa to baš ne bi bilo zgodno.“ Fran će. „ABECEDA tada više ne bi bila lijepa. Sa sadašnjih okruglih trideset spala bi na krnjih dvadeset i devet slova.“
„Tako je.“ – povikom su se složile i knjige, i bilježnice.
„I meni je draža ABECEDA sa trideset slova. Bez slova Đ ili nekog drugog uistinu bi bila krnja.“ rekao je i Darko.
„Dobro, ako svi želimo “okruglu” ABECEDU, a i ja ju želim, onda i mi moramo pomoći.“ oglasila se i poduzetna Zoe. „Imam rješenje.“ rekla je.“ Nas troje, ekipo, odsada imamo i nadimke: Đis, Đas, Đez čime ćemo povećati broj riječi koje počinju sa slovom Đ. Makar samo za tri.
„Đis, Đas, Đez?!“ sa zanimanjem će Fran, no Darko niječno odmahnu glavom. „Ne budali, Zoe, a i ti Fran razmisli. Pa smijat će nam se cijela škola. Što ćemo reći, zašto smo si nadjenuli tako čudne nadimke?“
„Istinu! Zbog okrugle ABECEDE“, bespogovorno će Zoe i nastavi, “a još kad čuju i ovu našu priču, i sami će si, u strahu od opsade, dodijeliti slične.“
„Hm, nisam tako razmišljao, a možda, Zoe, ima pravo.“ pomirljivije će Darko. „I možda čak bude fora kad u školskom dvorištu za vrijeme velikog odmora krenemo loptom ili natjeravajući se pa sa svih strana poput kiše zapljušti: Đan, Đas, Đes, Đav, Đek, Điz, Đuz, Đez, Đik, Đuk, Đak, Đer, Đir, Đur…
„Ne brzaj, Darko.“ Zoe će. „Prvo moramo čuti knjige i bilježnice. Možda one imaju bolju ideju.“
„Ne, ne, ne! To je to! Bravo, Zoe, bravo Fran, bravo Darko! Odličan prijedlog!“ zapljuštalo je najednom i s druge strane – knjige i bilježnice nisu skrivale oduševljenje.
„E pa, dobro, ako se svi slažemo“, zbrza Zoe, „onda ćete se vi, naše knjige i bilježnice, odmah, sada, spustiti na svoju pravu veličinu i bez ikakvog daljnjeg prigovora vratiti se na svoje mjesto, svaka u svoju torbu!“ rekla je gotovo naredbodavno.
„Može, opsada se obustavlja!“ viknu i NAŠ JEZIK pa dok si pljesnuo dlanom o dlan sve knjige i bilježnice uredno su se našle svaka u svojoj torbi. A uredno opremljene školske torbe, đipivši u zrak, u hipu su se našle na leđima svojih vlasnika, nove Đis, Đas, Đez ekipe.
A kad pak se zakratko, za vrijeme školskog odmora horda đaka razletjela školskim dvorištem zakotrljano slovo Đ zazvonilo je tako snažno da je Zoe skočila iz krevetu kao oparena.
„Zar ti, Zoe, ne misliš danas u školu?“ ozbiljno će joj Darko kad je otvorila vrata na čije se zvono bio zalegao Fran.
„Što? Zar je već toliko sati? I kako je moguće da sam tako čvrsto zapala da ste morali doći i probuditi me?“ pitala se Zoe jureći po kući kako bi se čim prije spremila za školu.
„Ne brini, Zoe, nećeš zakasniti. Ne bismo to dopustili. Ne bismo te ostavili. Pa zato smo ekipa, ne?“ naizmjenično su se uključivali Fran i Darko.
„Đis, Đas, Đez ekipa?!“ sa smijehom je uzvikivala Zoe.
„O čemu to ona?“ zapita Fran Darka, s obrvom u zraku.
„Ma nije važno, radije krenimo, stići će nas.“ odgovori Darko. „A i znaš, ti Zoe. Sigurno je opet sanjala nešto jako, jako, jako važno što će nam morati ispričati putem.“
„Hej, ekipo, čekajte!“ vikala je Zoe za njima, trčeći, kako bi ih dostigla. „Nećete mi vjerovati što sam sanjala! Zato sam i zaspala, a bilo je jako, jako, jako važno zato me sačekajte da vam ispričam!“
by admin | velj 14, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
(Iz rukopisa “Priče za naj dječje uho”)
Ovo nije bajka, ovo je istinita priča iz jedne od dolina tirolskih Alpa kroz koju i danas prolaze dvije neobične željezničke pruge.
Dolazeći iz različitih pravaca prolaze kroz dolinu k zajedničkom željezničkom čvorištu odakle svaka nastavljala dalje, svojim putem. Njihovu sudbinu dijele i sve željezničke kompozicije dok jureći po njima stvaraju zadivljujuću sliku “zaljubljenih” vlakova.
Poljubac vlakova ni u kom smislu nije poželjan, a ovdje nije ni moguć o čemu svjedoči i neponovljivo dražesna slika “zaljubljenih” vlakova što se ukazivala se i toga dana, toga ljeta, kada su tračnicama kroz dolinu hitale dvije jednako šarene željezničke kompozicije.
Svaka sa svojom gomilom vagona i nebrojeno otvorenih prozora načičkanih glavama brojnih putnika vijugale su kroz dolinu da se s okolnih padina činilo kako tračnicama voze tek dvije brajde, prepune debelih grozdova, netom skliznule s padina brijega.
Vjetar, što ga je zahuktalo kretanje vagona stvaralo putem imao je i tada posebnu čar. Putnicima je mrsio kose, a prozorskim zavjesama vitlao žustro kao da želi pozdraviti sve živo u dolini. Nalik pozdravima putnika. Mahali su gotovo bez prestanka, baš kao i Ona i On, zadivljeni svaki svojim, usput uočenim ukrasom doline, svaki u svom vlaku, svaki uz okno jednog od prozora svog vagona.
I sami zaokupljeni ljepotom doline i zanosnom vožnjom “zaljubljenih” vlakova u jednom trenutku su opazili i jedno drugo. Uz smijeh počeli su si mahati, usmjeravati jedno drugom pogled na zanimljivosti i osobitosti krajolika u prolazu. A i oboje bi zavriskalo poput djeteta na toboganu kad bi se njihovi vlakovi iza krivine približili. Jer oboma im se tada činilo da će im se u prolazu i lica dodirnuti. Iščekujući pak taj trenutak čvrsto su pridržavali svoje neobuzdane kose i razigrane zavjese vagona sve dok se najednom oba vlaka nisu zaustavila. U pitanju je bilo stajanje zbog skretnica, no zaustavila se najednom i ona usputna ljepota pa i njihovi pogledi najednom zastali te ostali prikovani: Njegov na Njenom, a Njezin na Njegovom licu.
Našli su se, naime, sučelice jedno drugom gotovo poput odraza u ogledalu i toliko blizu da su se toga časa doista mogli i poljubiti. Ali nisu. Smijući se, samo su, kao po dogovoru, krenuli uglas svaki sa svojim ushićenjem, no s jednakim čuđenjem. Ona i On, naime, govorili su posve različitim jezicima, ne razumijevajući jedno drugo niti u jednoj jedinoj riječi! Nerazumijevanje, čuđenje, zbunjenost, njen talijanski, njegov hrvatski, nova provala smijeha kad su u pokušaju razbijanja jezične barijere krenuli lamatati i glavom, i rukama sve dok se, u tom djeličku vremena zaustavljenih vlakova ipak nisu našli na nekakvom, “šepavom” engleskom jeziku.
Šepav-ne šepav ipak je poslužio svrsi. I u tih desetak minuta, koliko su vlakovi stajali, uz gestikuliranje rukama te smijući se gotovo do suza, uspjeli su doznati jedno o drugom i kako se koji zove, i kamo putuje, čak su se sporazumjeli i oko brojeva telefona, odnosno, mobitela. Razmijeniti će si ih na glavnom peronu željezničkog čvorišta, čim u uđu u njega, gdje će se naći čim siđu s vlakova. A onda su vlakovi opet krenuli. Opet je krenula i njihova vesela igra pa su se Ona i On opet smijali, opet mahali jedno drugom pružajući si ruke kad bi vlakovi usporili.
Zaneseni, nisu ni primijetili da su već na odredištu, da su već i u samu stanicu željezničkog čvorišta ušli te da im je ostalo još samo toliko vremena da pokupe svoje stvari i napuste svoje “zaljubljene” vlakove. Putnika je bilo more, no oni su se ipak našli prema dogovoru. A budući da su putovanje mogli nastaviti i kasnijim vlakovima to su odlučili ostati još malo zajedno. Prošetat će gradom, popiti čaj, pojesti kolač i još razmijeniti poneku riječ. Naravno, na šepavom engleskom, a što im više opće nije smetalo. Naprotiv, zabavljalo ih je otkrivanje značenja nepoznatih riječi, a i uživali su u novom načinu sporazumijevanja. Štoviše, uspjeli su dogovoriti i nastavak prijateljstva uz obaveznu “paralelku“: Ona će početi učiti hrvatski, a On talijanski.
Ljubav na prvi pogled? Moguće. Uglavnom, i danas, sa svoje troje djece, sretno žive upravo na jednom od onih brojnih zelenih brežuljčića ponad doline. U sjećanje na svoju ljubav odlučili su nastavak života provesti na mjestu s kojeg pogled i danas puca na “zaljubljene” vlakove. A i sporazumijevaju se sad već s lakoćom, čak na tri jezika, kao i njihova djeca.
Naravno da ih nitko nije tjerao učiti, možda su mogli i dalje i na onom, šepavom engleskom. No ljubav je htjela da sve bude baš ovako kako i jest, a kad ljubav nešto hoće, onda se to i može. Za nju nikada nikome ništa nije teško.
by admin | velj 12, 2023 | Blog, Proza, Uncategorized |
“O gospode, opet kratka!” izgovaram s uzdahom skidajući s interneta najnoviji književni natječaj. Drugih i nema pa se i ja rukovodim onim: daj što daš, dakle, kad nema vina dobra je i voda. I nije da navijam za priču razvučenu poput žvakaće gume, kao Zagorkine, na dvanaest tisuća stranica, ili Krležine, u pet tomova, na primjer. No, ruku na srce, danas, kad nam se život usitnio kao ribanac, roman i slične književne vrste već u startu opako mirišu na naftalin. Čovjek budućnosti, a za koju se i roman prti, odlazeći raketom na posao sigurno neće posegnuti za pričom što naoko niti sa sudnjim danom ne završava. Uzet će nešto kratko, pitko, nešto u stilu haiku ili zabavnijeg žanra, čak trivijalnog tipa, poput onog: „Ružo moja bijela, što si plava – ko zelena trava.“
I, ne kažem, zvuči kao sprdanje, no voljela bih ja vidjeti kako bi Zagorka danas svu tematiku i dramatiku svojih priča, sa svim povijesnim konotacijama te vremenskom i inom dimenzijom predočila minimalistički, u samo devet tisuća znakova, uključujući i praznine. Ili recimo Krležu kojemu samo jedna rečenica traži čitavu stranicu, a današnji natječaji traže cijelu priču u jednoj kartici?!
I nastavljajući za onom, uvodnom, daj što daš, ipak se okrenem i tom natječaju. Možda se finale upriliči na nekom atraktivnom mjestu, u boemskom ozračju, poput vinskoga podruma, najbolje uz more, mada ne treba cjepidlačiti, može i na kontinentu, što pak uz dodatnu siću keša mora i meni biti dovoljna motivacija za posegnuti i za tom, najnovijom “šaradom” proznog minimalizma.
***
“Pa što je s tobom, ženo, zašto se ne javljaš?” prijekorno će prijateljica mobitelom.
“Isključila sam roaming, ne želim bankrotirati.”
“Opet si negdje, vani?”
“Aha. Čak preko četiri granice.”
“U Azerbajdžanu, možda? Jedino još tamo nisi bila.”
“Ne sprdaj se, bilo je jako primamljivo.”
“Opet, kratka?”
“Sve znaš.”
“Slutim da si, za promjenu, ovog puta dobila i nagradu.”
“Nisam, no unatoč ulasku u najuži izbor, sve sam otkazala, i to na licu mjesta.”
“A lice mjesta je?”
“Podgorica.”
“Podgorica?! Misliš na crnogorsku?”
“Pa za drugu ni ja nisam čula.”
“Pa kaj si morala u Podgoricu da bi otkazala sudjelovanje?”
“Previdjela sam je.”
“Što si previdjela? Podgoricu, Budvu, Sveti Stefan, Lovćen, možda čak i samoga reinkarniranog Njegoša, a sve je na jednom mjestu, reklo bi se pod nosom.”
“Previdjela sam činjenicu da u Podgoricu ne smijem!”
“Da? Zar si u Podgorici persona non grata?”
“Moglo bi se i tako reći, u svakom slučaju nije mi bilo uputno izlagati se u njoj ni najmanjem publicitetu.”
“A otkad ti ne želiš publicitet?”
“Nisam rekla da ga ne želim, samo mi nije bilo uputno producirati se.”
“Zašto? Netko te ganja? Možda s puškom? Ha, ha, ha, ha! Kalašnjikov ili bombaš, samoubojica?”
“Ne seri, i ne ceri se, nije za zezanje.”
“Uopće se ne zezam, današnji je terorizam ravan čudu tehnike pa bi ti možda i dobro došao u vidu teme za novu kratku.”
“Dobro, samo se ti lijepo zabavljaj sprdanjem na moj račun, a i ne slutiš kako je bilo biti u mojoj koži.”
“No, dobro, daj konačno na sunce s tim kaj si zakuhala.”
“Pobjegla sam čovjeku gotovo ispred oltara.”
“Pa to želim čuti! Nov podatak! Netko te je u Podgorici zaprosio?”
Nije bilo jučer, još manje u Podgorici, zato sam već i zaboravila.”
“Čekaj, ti si već zaboravila, a, on, kao, još pamti?!”
“Upravo tako. On je Crnogorac, a njima ti je čast ne samo na prvih deset mjesta već bi se i o jedanaestom dalo raspravljati.”
“No, dobro, Crnogorac je, čast mu je i na jedanaestom mjestu, i?”
“I bio je interpretator naših, bumo rekli, laureatskih stihova. No srećom je predstavljanje bilo u mračnom vinskom pa sam uspjela zbrisati prije nego me je opazio.”
“A zakaj te je došla trta ak te nije opazio?”
“Pa nisam rekla kaj me je došla trta nek da mi ni bilo svejedno. Trebala si ga samo čuti kako izgovara stihove, kroz suze, a samo pravi plaču, ako nisi znala.”
“A kak si vidjela kaj se je rascmoljil ak je u vinskom bilo mračno?”
“Ne govorim o stihovima iz vinskog, nego o onima iz studentskog stacionara!”
“Oh, pa tako reci! Oltar je znači bio u studentskom?”
“Nije, a i ne pratiš me. Posve si izvan vremenske dimenzije.”
“OK, prosvijetli me.” “Oltara nema, izrečen je figurativno, a u stacionaru smo vadili mandule.”
“O, Isuse! Pa ni ti, znači, nemaš mandule? Ha, ha, ha! Pa to je za crknut’!”
“A kaj se ceriš? Tebi je znači smiješno kaj ja nemam mandule?”
“Ma kaj god, pa nemam ih ni ja, no to je, ženo, vijest iz prošlog stoljeća!”
“U mom slučaju dogodilo se puno kasnije i to za studentskih dana, kada smo se i upoznali.” “I on je studirao pravo?”
“Ne, bio je pametniji, otišao je na stomatologiju.”
“Ne kužim poentu.”
“Već tada je vladao s dovoljno fiziologije i anatomije za uspješan studij.”
“Prevedi.”
“Nemam što prevesti. Nakon operacije smo morali svaki dan ispiti vrč s dvije litre nekog ljekovitog čaja za brže zacjeljivanje rane. A uliti u sebe, gutanjem, preko žive rane, dvije litre, makar i takvog, ljekovitog, bilo je jednako dvjema tisućama uboda nožem. Koliko gutljaja, toliko uboda. I dok bismo se mi, ostali, gotovo pola dana uglavnom prešetavali svaki sa svojim vrčem u ruci, ne ispivši ga niti do polovice, dotle je dotični sve rješavao u dva gutljaja. Otvorio bi usta i nalijevao, nalijevao, nalijevao, ponavljam samo dva puta, dakle, dvije litre i samo dva uboda!”
“Uj, ti jarca, koja fiziologija i anatomija!”
“Ne budi sarkastična, danas se možda tako i čini, ali toga časa, uz naše lelujanje s onim neispijenim vrčem njegovo je ispijanje bilo čista fantastika.”
“I ti si pala na tu fantastiku?”
“A, što ćeš: mladost – ludost. Osim toga upravo tada me je i zaprosio.”
“Slutim da je bilo uz bratovo dopuštenje.”
“Tako je, I s buketom cvijeća. To je kultura.”
“I ti si mu se odmah obećala?”
“Ali sam i zbrisala.”
“A, tek sada kužim! Oltarska simbolika, a on častokrvan pa ni danas nikako da proguta uvredu.”
“Možda više i nije tako, no nisam htjela riskirati.”
“A suze, klizav teren, zato pazi kaj se ne posklizneš još jednom.”
“Ne brini. Čula si kaj sam zbrisala, a padam samo ako padne avion.“
“Zar si već u zraku?”
“Aha, vraćam se.”
“A što je s kratkom?”
“I ona je na putu. Već sam je poslala na drugi natječaj.”
“Aleluja.”
“A vi ste možda još u kafiću? Čujem nekakvu galamu oko tebe.”
“Aha, svi smo ovdje.”
“E, pa dobro, onda me pričekajte. Već ionako slijećemo, a vidim i taksi. Naruči mi zato jednu produženu, bez mlijeka i šećera, taman će stići kad i ja.”
by admin | sij 6, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Bio je to sasvim običan dan što baš ničim nije ukazivao da bi se razlikovao od drugih. A i tko bi pomislio da će Sunce stati pred Mjesec i reći: „Slušaj, Mjeseče, nebo je odsad tvoje, radi s njim što znaš, ja odlazim na odmor!“
„Na odmor?“ promrsio je zbunjeni Mjesec.
„Da, želim bar malo spavati u miru.“
„Spavati u miru?!“ opet je promrsio Mjesec, no nije stigao pravo ni zatreptati očima, a Sunce se već izgubilo iza oblaka.
A što neka bi mu i rekao? Pa Sunce njemu nikad nije prigovorilo što mu svakoga dana daje svjetlost kojom on noću svijetli s neba. Razlijeva ga otamo za vedrih noći da mu je čudesan, mjesečev sjaj, opjevan i više od sunčevog. I zato je sada njemu, Mjesecu, bio red vratiti Suncu uslugu. Bespogovorno će, dakle, odradit i Sunčev dio posla.
Ali, avaj! Pa on o Sunčevom poslu nije znao ništa! Znao je samo za smjenjivanje dana i noći, no kako se to radi, gdje se nalaze nebeske luči i kako ih se pali i gasi, e, o tome doista nije imao pojma.
Računao je, inače, s nekakvom uputom, što mu je Sunce moralo ostaviti, no dok ju ne pronađe i malo se ne snađe odlučio je ništa ne mijenjati. Sve će ostaviti kako jest, a to je značilo da će nebeske luči do daljnjega ostati otvorene.
I mada nije gubio vrijeme, mada je neumorno preturao po nebeskim ladicama tražeći spomenute upute, nekakve prekidače, baterije, traženje je bilo čisto traženje igle u plastu sijena. Mjesec nije uspijevao pronaći ništa.
A budući da s neba nije prestajalo svijetliti pa se ni noć nije pojavljivala to su neispavane životinje počinjale sve glasnije njištati, graktati, kokodakati, mukati, njakati, mijaukati i lajati, a djeca su sve silovitije plakala. Suncokreti u polju već su jedva držali u zraku svoje velike žute cvjetne glave, a i sav ostali svijet sve glasnije je prosvjedovao k nebu.
Znao je Mjesec da su prosvjedi opravdani, a i Zvijezde su mu došapnule da svjetlost predugo traje. Međutim, bio je nemoćan. Voljno ugasiti nebeske luči još uvijek nije uspijevao i zato je bio presretan kada su se nakon nekoliko dana nekim slučajem najednom same pogasile. Svi nezadovoljnici istom su se primirili i pozaspali pa je načas mogao i sam odahnuti. Kažem načas jer je nakon par dana sa zemlje krenuo novi val nezadovoljstva.
„Što se to događa na nebu? Što radi Sunce?“
„Zbog čega se dan i noć ne smjenjuju po nebeskoj uri nego sad ni noć ne prestaje?!“
„Zar se tamo, gore, ne zna da se po mraku ne može ići na posao, u školu, u vrtić, da se u mraku ne može prati, kuhati, rediti kuću, raditi u polju?“ prosvjedovao je narod, a i ostala zemaljska bića.
„Mrak i pčelama smeta!“ čulo se i iz košnica. „Bez sunca cvjetovi ne mogu otvoriti latice, a kako neka pčela uz zatvorene latice dođe do cvjetnog praha i napravi med?“
„A meni se opet ukočio vrat!“ oglasio se i suncokret u polju. “Dok je Sunca moram gledati u nebo, dok je noć, moram piljiti u zemlju, a kako predugo ostajem u istom položaju to neprekidno ostajem s ukočenim vratom!“
I čak ni crkveni zvon više nije mogao šutjeti.
„Meni pak se poremetio sav raspored!“ rekao je. „Evo, kazaljka na satu pokazuje podne što znači da bi moja zvona sada morala zvoniti, ali budući da je vani mrak ona moraju šutjeti da ih se ni pipnuti ne smije!“
„Tama predugo traje, pokušaj pravilnije odvagnuti dan i noć“ opet su Mjesecu došapnule Zvijezde.
„Rado, ali kako?“ uzvratio je. „Ja nemam pojma kako se to radi, a Sunce mi o tome nije reklo ni riječ niti mi je ostavilo bilo kakvu uputu!“ zdvojno je priznao Mjesec.
„Pa onda ga idemo pitati!“ predložile se Zvijezde.
„Nemoguće. Ne znam gdje je.“ priznao je Mjesec.
„Zar ga ne možemo potražiti?“ ustrajale su.
„Teško. Moje bi se baterije mogle putem isprazniti, a što bez njih? Za potragu bi nam trebao lučonoša druge vrste.“ ustvrdio je Mjesec slomljena glasa.
„Ja ću pomoći, ja ću svijetliti putem.“ priskočila je sićušna Krijesnica.
„Ti? Ti, malena Krijesnica?! Zar si ti uistinu toliko odvažna da nudiš takvu pomoć?“ zahvalno će Krijesnici presretni Mjesec.
„Možda i nisam odvažna, ali i ja volim i Sunce, i sve ostalo na Zemlji, i ne mogu biti sretna dok su svi oni nesretni.“
„Nisu nesretni samo žele da se dan i noć opet smjenjuju po starom.“ dobacila je jedna od zvijezda.
„Pa i ja samo to želim!“ bespomoćno će Mjesec.
„E, pa, krenimo onda u potragu za Suncem.“ Još jednom se javila Krijesnica i stala na čelo kolone.
„Hej, narode, imamo svjetlost! Krijesnica će biti lučonoša! Zato svi žurno u kolonu, krećemo za njom u potragu za Suncem!“ vikao je Mjesec pozivom i svima ostalima te prvi stao iza Krijesnice. Za Mjesecom su se poredale Zvijezde, pa ljudi, za njima životinje, čak i ribe, i ptice. Htjelo je krenuti i drveće, i cvijeće, no kako bi se time pokrenula čitava planeta Zemlja, odlučeno je da biljke ipak ostanu na svom mjestu. Pa budući da je sve bilo spremno za pokret kolona je konačno krenula.
Prvo će obići zemljinu površinu, odlučili su, i istom se razmiljeli po njoj. Prošpartali su je uzduž i poprijeko, okrenuli naopako i sve mravinjake, vulkane i krtičnjake, no Sunca na zemlji nije bilo. Kolona se stoga uputila k nebu. I na njem su sve živo pretražili. Prevrnuli su i sve živuće, i sve ugasle zvijezde i planete, no Suncu ni na nebu nije bilo ni traga. Sišavši, stoga, s neba kolona se istom spusti u more. U njemu pak su pregledali i sve koraljne sprudove, i sve podmorske zatone i uvale, okrenuli su na morskom dnu i posljednju algu, školjku i zrnce pijeska, no Suncu ni u moru nije bilo traga.
„Gospode, pa zar je u zemlju propalo?“ zdvajao je Mjesec. No taman kad su se spremili ući i u zemljinu utrobu, kroz neki ugasli vulkan, najednom se morskim prostranstvom prolio zasljepljujući bljesak.
Jedan je morski biser tko zna kojim slučajem baš tog časa ispao iz svoje biserne školjke i nekim čudom upao u nevidljivu morsku spilju u kojoj je skriveno Sunce mirno spavalo. Bliski susret dvaju iskri nije mogao proći običnim bljeskom, osobito se to nije moglo dogoditi bljesku u kojem su Zvijezde odmah prepoznale sunčev sjaj.
„Tu je!“ kliknule su.
„Našli smo ga! Našli smo Sunce!“ kličući oglasio se i ostatak kolone. I spustivši se pred onu špilju u kojoj je Sunce spavalo povikali su uglas.
„Hej, Sunce, probudi se! Probudi se!“
„Dosta je bilo odmora, svijet će bez tebe propasti!“ dobacio je Mjesec.
„Sunce, Sunce, otvori oči!“ vikale su i Zvijezde, i ljudi i svi ostali, no od Sunca i dalje ni glasa.
Bezuspješno su se okušali i brojni drugi dobrovoljci, spremni svaki na svoj način pomoći. Tako je morski krastavac škakljao Sunce po stopalima, lignje i hobotnice prolile su mu ispred očiju čitavu tonu morskog crnila, ptice su zaorile pjevom u koru što bi i gluhog digao iz sna, ali Sunce niti da trepne.
„Ako neće milom, onda će silom.“ rekao je na kraju i stari morski jež te se pružio bodljom prema Suncu. Najdulja iz njegovog oklopa oklopu zarila se Sunce u stražnjicu tako silovito da je Sunce istoga trena otvorilo oči i skočilo uvis kao da si ga šilom uboo.
„Što je ovo?“ zapitalo je s čuđenjem ugledavši pokraj sebe u moru čitav svijet.
„Došli smo po tebe.“ doprlo je sa svih strana.
„Zašto? Pa ostavio sam zamjenu. Mjesecu sam dao posve odriješene ruke?!“
„Da, ali bez punjača nebeskih baterija i upute o smjenjivanju dana i noći.“ uvrijeđeno je uzvratio Mjesec.
„Oh, pa ako je samo to u pitanju onda nema problema. Evo, Mjeseče, punjač ti dajem odmah, zaboravio sam ga u džepu, a što se uputa tiče mislim da se jedna još uvijek nalazi u onoj, mojoj, skrivenoj ladici na nebu. Evo, dajem ti i njen ključ samo pazi da ga ne izgubiš.“ pokušalo je Sunce produljiti ugodan odmor, no Morski jež je iskoračio da je i Mjesec morao ustuknuti. Isprsio se Jež ispred Sunca još dužom i oštrijom bodljom od prethodne.
„Žao mi je, Sunce, ali neće moći!“ reče, pa Sunce, ugledavši pred sobom već poznatu oštru bodlju iskoči iz špilje i opet krenu k nebu. Mirno je nastavljalo putem na kojem ga je s Mjesecom i Krijesnicom na čelu te Morskim ježom na začelju pratio i sav ostali svijet.
Bio je to sasvim običan dan. Ničim nije ukazivao da bi se razlikovao od drugih. A i tko bi pomislio da će Sunce stati pred Mjesec i reći: „Slušaj, Mjeseče, nebo je odsad tvoje, radi s njim što znaš, ja odlazim na odmor!“
„Na odmor?“ promrsio je zbunjeni Mjesec.
„Da, želim bar malo spavati u miru.“
„Spavati u miru?!“ opet je promrsio Mjesec, no nije stigao pravo ni zatreptati očima, a Sunce se već izgubilo iza oblaka.
A što neka bi mu i rekao? Pa Sunce njemu nikad nije prigovorilo što mu svakoga dana daje svjetlost kojom on noću svijetli s neba. Razlijeva ga otamo za vedrih noći da mu je čudesan, mjesečev sjaj, opjevan i više od sunčevog. I zato je sada njemu, Mjesecu, bio red vratiti Suncu uslugu. Bespogovorno će, dakle, odradit i Sunčev dio posla.
Ali, avaj! Pa on o Sunčevom poslu nije znao ništa! Znao je samo za smjenjivanje dana i noći, no kako se to radi, gdje se nalaze nebeske luči i kako ih se pali i gasi, e, o tome doista nije imao pojma.
Računao je, inače, s nekakvom uputom, što mu je Sunce moralo ostaviti, no dok ju ne pronađe i malo se ne snađe odlučio je ništa ne mijenjati. Sve će ostaviti kako jest, a to je značilo da će nebeske luči do daljnjega ostati otvorene.
I mada nije gubio vrijeme, mada je neumorno preturao po nebeskim ladicama tražeći spomenute upute, nekakve prekidače, baterije, traženje je bilo čisto traženje igle u plastu sijena. Mjesec nije uspijevao pronaći ništa.
A budući da s neba nije prestajalo svijetliti pa se ni noć nije pojavljivala to su neispavane životinje počinjale sve glasnije njištati, graktati, kokodakati, mukati, njakati, mijaukati i lajati, a djeca su sve silovitije plakala. Suncokreti u polju već su jedva držali u zraku svoje velike žute cvjetne glave, a i sav ostali svijet sve glasnije je prosvjedovao k nebu.
Znao je Mjesec da su prosvjedi opravdani, a i Zvijezde su mu došapnule da svjetlost predugo traje. Međutim, bio je nemoćan. Voljno ugasiti nebeske luči još uvijek nije uspijevao i zato je bio presretan kada su se nakon nekoliko dana nekim slučajem najednom same pogasile. Svi nezadovoljnici istom su se primirili i pozaspali pa je načas mogao i sam odahnuti. Kažem načas jer je nakon par dana sa zemlje krenuo novi val nezadovoljstva.
„Što se to događa na nebu? Što radi Sunce?“
„Zbog čega se dan i noć ne smjenjuju po nebeskoj uri nego sad ni noć ne prestaje?!“
„Zar se tamo, gore, ne zna da se po mraku ne može ići na posao, u školu, u vrtić, da se u mraku ne može prati, kuhati, rediti kuću, raditi u polju?“ prosvjedovao je narod, a i ostala zemaljska bića.
„Mrak i pčelama smeta!“ čulo se i iz košnica. „Bez sunca cvjetovi ne mogu otvoriti latice, a kako neka pčela uz zatvorene latice dođe do cvjetnog praha i napravi med?“
„A meni se opet ukočio vrat!“ oglasio se i suncokret u polju. “Dok je Sunca moram gledati u nebo, dok je noć, moram piljiti u zemlju, a kako predugo ostajem u istom položaju to neprekidno ostajem s ukočenim vratom!“
I čak ni crkveni zvon više nije mogao šutjeti.
„Meni pak se poremetio sav raspored!“ rekao je. „Evo, kazaljka na satu pokazuje podne što znači da bi moja zvona sada morala zvoniti, ali budući da je vani mrak ona moraju šutjeti da ih se ni pipnuti ne smije!“
„Tama predugo traje, pokušaj pravilnije odvagnuti dan i noć“ opet su Mjesecu došapnule Zvijezde.
„Rado, ali kako?“ uzvratio je. „Ja nemam pojma kako se to radi, a Sunce mi o tome nije reklo ni riječ niti mi je ostavilo bilo kakvu uputu!“ zdvojno je priznao Mjesec.
„Pa onda ga idemo pitati!“ predložile se Zvijezde.
„Nemoguće. Ne znam gdje je.“ priznao je Mjesec.
„Zar ga ne možemo potražiti?“ ustrajale su.
„Teško. Moje bi se baterije mogle putem isprazniti, a što bez njih? Za potragu bi nam trebao lučonoša druge vrste.“ ustvrdio je Mjesec slomljena glasa.
„Ja ću pomoći, ja ću svijetliti putem.“ priskočila je sićušna Krijesnica.
„Ti? Ti, malena Krijesnica?! Zar si ti uistinu toliko odvažna da nudiš takvu pomoć?“ zahvalno će Krijesnici presretni Mjesec.
„Možda i nisam odvažna, ali i ja volim i Sunce, i sve ostalo na Zemlji, i ne mogu biti sretna dok su svi oni nesretni.“
„Nisu nesretni samo žele da se dan i noć opet smjenjuju po starom.“ dobacila je jedna od zvijezda.
„Pa i ja samo to želim!“ bespomoćno će Mjesec.
„E, pa, krenimo onda u potragu za Suncem.“ Još jednom se javila Krijesnica i stala na čelo kolone.
„Hej, narode, imamo svjetlost! Krijesnica će biti lučonoša! Zato svi žurno u kolonu, krećemo za njom u potragu za Suncem!“ vikao je Mjesec pozivom i svima ostalima te prvi stao iza Krijesnice. Za Mjesecom su se poredale Zvijezde, pa ljudi, za njima životinje, čak i ribe, i ptice. Htjelo je krenuti i drveće, i cvijeće, no kako bi se time pokrenula čitava planeta Zemlja, odlučeno je da biljke ipak ostanu na svom mjestu. Pa budući da je sve bilo spremno za pokret kolona je konačno krenula.
Prvo će obići zemljinu površinu, odlučili su, i istom se razmiljeli po njoj. Prošpartali su je uzduž i poprijeko, okrenuli naopako i sve mravinjake, vulkane i krtičnjake, no Sunca na zemlji nije bilo. Kolona se stoga uputila k nebu. I na njem su sve živo pretražili. Prevrnuli su i sve živuće, i sve ugasle zvijezde i planete, no Suncu ni na nebu nije bilo ni traga. Sišavši, stoga, s neba kolona se istom spusti u more. U njemu pak su pregledali i sve koraljne sprudove, i sve podmorske zatone i uvale, okrenuli su na morskom dnu i posljednju algu, školjku i zrnce pijeska, no Suncu ni u moru nije bilo traga.
„Gospode, pa zar je u zemlju propalo?“ zdvajao je Mjesec. No taman kad su se spremili ući i u zemljinu utrobu, kroz neki ugasli vulkan, najednom se morskim prostranstvom prolio zasljepljujući bljesak.
Jedan je morski biser tko zna kojim slučajem baš tog časa ispao iz svoje biserne školjke i nekim čudom upao u nevidljivu morsku spilju u kojoj je skriveno Sunce mirno spavalo. Bliski susret dvaju iskri nije mogao proći običnim bljeskom, osobito se to nije moglo dogoditi bljesku u kojem su Zvijezde odmah prepoznale sunčev sjaj.
„Tu je!“ kliknule su.
„Našli smo ga! Našli smo Sunce!“ kličući oglasio se i ostatak kolone. I spustivši se pred onu špilju u kojoj je Sunce spavalo povikali su uglas.
„Hej, Sunce, probudi se! Probudi se!“
„Dosta je bilo odmora, svijet će bez tebe propasti!“ dobacio je Mjesec.
„Sunce, Sunce, otvori oči!“ vikale su i Zvijezde, i ljudi i svi ostali, no od Sunca i dalje ni glasa.
Bezuspješno su se okušali i brojni drugi dobrovoljci, spremni svaki na svoj način pomoći. Tako je morski krastavac škakljao Sunce po stopalima, lignje i hobotnice prolile su mu ispred očiju čitavu tonu morskog crnila, ptice su zaorile pjevom u koru što bi i gluhog digao iz sna, ali Sunce niti da trepne.
„Ako neće milom, onda će silom.“ rekao je na kraju i stari morski jež te se pružio bodljom prema Suncu. Najdulja iz njegovog oklopa oklopu zarila se Sunce u stražnjicu tako silovito da je Sunce istoga trena otvorilo oči i skočilo uvis kao da si ga šilom uboo.
„Što je ovo?“ zapitalo je s čuđenjem ugledavši pokraj sebe u moru čitav svijet.
„Došli smo po tebe.“ doprlo je sa svih strana.
„Zašto? Pa ostavio sam zamjenu. Mjesecu sam dao posve odriješene ruke?!“
„Da, ali bez punjača nebeskih baterija i upute o smjenjivanju dana i noći.“ uvrijeđeno je uzvratio Mjesec.
„Oh, pa ako je samo to u pitanju onda nema problema. Evo, Mjeseče, punjač ti dajem odmah, zaboravio sam ga u džepu, a što se uputa tiče mislim da se jedna još uvijek nalazi u onoj, mojoj, skrivenoj ladici na nebu. Evo, dajem ti i njen ključ samo pazi da ga ne izgubiš.“ pokušalo je Sunce produljiti ugodan odmor, no Morski jež je iskoračio da je i Mjesec morao ustuknuti. Isprsio se Jež ispred Sunca još dužom i oštrijom bodljom od prethodne.
„Žao mi je, Sunce, ali neće moći!“ reče, pa Sunce, ugledavši pred sobom već poznatu oštru bodlju iskoči iz špilje i opet krenu k nebu. Mirno je nastavljalo putem na kojem ga je s Mjesecom i Krijesnicom na čelu te Morskim ježom na začelju pratio i sav ostali svijet.
by admin | pro 28, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized |
Priča možda i nije neobična, no svakako nije svakodnevna. Ova je zabilježena uz veliku gužvu u lokalnom outletu uz jednu od većih akcijskih prodaja, za većinu artikala i do pedeset posto. Propaganda lecima od kuće do kuće namamila je u outlet čitav grad pa ni ja nisam bila izuzetak.
No bit će da sam se ipak malo “preračunala” u pogledu kupovne moći domaćeg čovjeka jer dok sam ja došla do outleta u njem više nije bilo ni košara ni kolica, a bogami ni robe na policama. Usprkos općoj neimaštini iz outleta su izlazila kolica prenatrpana artiklima, jedna više od drugih.
A mičući se gužvi, vani, izvan zgrade, na pločniku pokraj ulaza, naletim na prosjakinju. Mlađa tamnoputa žena, ljepuškastog lica i nimalo zapuštena izazivala je pažnju tek šarenom odjećom i dojenčetom u rukama. Sjedila je čudno sklupčanih nogu da se činilo kao da joj nisu baš obje na broju.
No nisam marila za odjeću ni noge ni sjedenje – kupila me je nečim drugim.
Naime, kao dugogodišnjoj aktivistici na promicanju dojenja, u sklopu Unicefovog programa Baby friendly hospital, nije mi promakla njena predanost dojenju, a što ga za dobrobit najmlađih Unicef potiče posebnom Inicijativom. Ne vjerujem da je za Inicijativu čula, no usprkos tome svoje je dojenče dojila baš kao što Inicijativa preporučuje pa i njena slika sa sretnim dojenčetom na prsima bila je gotovo identična slici s unicefovog propagandnog plakata.
Nije marila za brojni svijet ispred outleta, nisu joj trebale, u zaštitu od njihovih pogleda nikakve ograde ni paravani, hranila je dijete kao što to čini i nemalo drugih majki, no za razliku od nje, gurajući djetetu flašicu u usta.
Pruživši joj stanoviti sitniš ja sam nastavila svojim putem, ostavivši je na asfaltu, pokraj stepeništa outleta.
Dan je bio lijep, primjerena toplina nadolazećeg ljeta izmamila je na ulice i ostatak gradskog svijeta pa i ceste najednom postale prepune – na otvorenim terasama praznog mjesta niti za lijek.
A i potrajalo je dok sam krenula nazad, istim putem, kroz spomenutu cestovnu gužvu. No i u toj gužvi opet opazim onu prosjakinju, dojilju. Ovoga puta u posve drugačijem svjetlu i okruženju. Uz još dvoje mališana i najvjerojatnije suprugom sjedila je na uglu jedne od terasa. Mališani, s pecivom u rukama, zadovoljno su žvakali, mirno oslonjeni na dječja kolica do vrha ispunjena akcijskim artiklima iz outleta. Mala obitelj bila je pristojno odjevena i uređena da čak ni roba na majci, dojilji više nije odavala dojam robe „sumnjive šarolikosti.“ Dojenče joj je i opet bilo na prsima, kao po redu vožnje, pomislim, što je posvjedočio i moj sat na ruci na kojeg makinalno bacih pogled. Od prijašnjeg susreta, naime, bilo je prošlo točno tri sata i dojenčetu je trebao novi obrok.
Mala simpatična obitelj, pomislila sam i čak skrenula s uobičajenog puta kako me ne bi vidjela i posramila se zbog flaše piva u ruci. Takva slika i danas nailazi na osudu iako nedvosmisleno potvrđuje zdravstvenu učinkovitost razumne količine alkoholiziranog pivskog slada te ju u umjerenim količinama čak i preporučuje dojiljama.
No s pivom (čitaj pivski slad!) ili bez njega vrijedilo je samo pogledati u tu sliku majke s dojenčetom i na oko blistava lica. Nesumnjivo je pucalo od zdravlja.
by admin | pro 13, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza |
Da je mogao samo naslutiti kamo će ga noćašnji san odvesti i što će sve morati u njem preživjeti Sivko ne bi ni legao u krevet. Sjedio bi budan makar i na pragu kuće i čekao jutro. Isto ono kojemu toga jutra, i unatoč buđenju, nije mogao vjerovao da je doista spašen. Zatoje i ostao zabarikadiran ispod pokrivača pa nikako da se oglasi braći što su ga uporno dozivala.
„Probudi se, Sivko, vani je snijeg, idemo se igrati!“ vikali su uglas.
„Otvori oči i ustani! Snijeg bi se mogao i otopiti prije nego istrčimo iz kuće!“ moljakalisu Riđko i Crnooki.
„Spavalica, spavalica!“ ruganjem je pokušao i Dugouhi.
„Pustite ga na miru!“ oglasila se i mama Zečica. „Ako hoće još spavati, neka spava.“
Posljednji se oglasio i najmlađi, Zlatorepić.
„Sivko, da nisi, možda, bolestan?“ šapatom se obratio nepokretnom smotku na krevetu.
„Ne, nisam bolestan, ne brini.“ konačno će i Sivko pa umirena braća veselo izjuriše iz kuće.
Međutim, dalje od vrata nisu mogli. Tek koji korak. Duboki snježni pokrivač iskrio je duž padine brijega, a po takvom snijegu samo je Sivko imao hrabrosti otisnuti se. Napravio bi tragove u snijegu po kojima su zatim i ostala braća mogla skakutati i igrati svoju najomiljeniju igru.
„Zašto nisi htio ustati i otići s braćom?“ upitala je mati Sivka kad su ostali sami.
„Zato, mama, što sam ti htio nasamo reći da ja tebe jako, jako, volim.“ značajno će Sivko.
„Oh, dušo, pa i ja tebe volim.“ uzvratila je mama Zečica iskreno začuđena. Ovakvom izljevu nježnosti, iskazanom bez posebnog povoda nije se nadala pa iako su je Sivkove riječi obradovale ipak se učas, nošena poslom, izgubila negdje u kuhinji.
A Sivko je samo taj trenutak i čekao. Istog je časa još dublje zaronio pod svoj pokrivač gdje se žurno zavjetovao izgovorivši naglas: “Ja, Sivko, najstariji sin u obitelji Zec obećavam da više nikada neću krenuti za nepoznatim tragovima i učiniti ono što sam učinio noćas, u snu. Nastavio sam bio za prvim tragovima na koje sam naišao i tako završio pred vratima najljućeg neprijatelja, ispred jazbine krvoločne vučice!”
Ponovno ga je prošla jeza kad se sjetio sna u kojem ga je ranjena Vučica molila da joj pomogne. Bez Sivkove pomoći njen maleni Vučić sigurno bi uginuo i zato je Sivko odlučio ostati uz njih i pomoći im. Dok Vučica ne prizdravi donosit će Vučiću hranu te im pomagati i na drugi način, obećao je, iako je unaprijed znao da takvo što neće biti nimalo lako. Dvoreći ih, čitave dane jurio je iz vučje jazbine u šumu i obrnuto, a noću, umjesto da se onako umoran odmori i mirno spava, čvrsto bi stiskao uha kako ne bi čuo svoju voljenu majku što ga je, tražeći ga, svu noć kroz plač dozivala po brijegu.
Zato su mu već u snu najstrašnijim pala majčina pitanja kojima će ga dočekati nakon što ga konačno pronađe. Kao prvo, zbog čega je krenuo za neprovjerenim tragovima kad mu je ona nebrojeno puta rekla da to ne čini i, kao drugo, zbog čega je on, njen Sivko, između nje, njegove rođene matere i one, krvoločne vučice ipak izabrao Vučicu?!
Naravno da Sivko na ta pitanja nije znao odgovoriti. Zato je i bio presretan kad je shvatio da ih je jutarnjim buđenjem izbjegao. A da u snu nije dobro postupio, bilo mu je odmah jasno, što pak je i bio razlog za jutarnju ispriku majci.Odsad će strogo poštivati već spomenuti majčin savjet da za nepoznatim tragovima ne smije ići, a što će odmah prenijeti i na ostalu braću. Pomiren time veselo je iskočio ispod pokrivača i izjurio iz kuće.
„Hej, malci, pronašao sam pravila za našu igru tragovi u snijegu!“ pozvao je braću čim ih je ugledao. „Morate čuti što kažu pravila za našu igru “Tragovi u snijegu!”
„Reci, reci, brzo reci!“ sjatila su se braća oko njega. Nedostatak čvrstih pravila igre bio je razlog česte žustre međusobne prepirke. Odlučujuće stvari bile su nejasne pa se nikad nije točno znalo tko je u prednosti, odnosno tko je uistinu pobijedio.
„Dakle, ovako.“ započeo je Sivko čim se braća umiriše. „Prvo i najvažnije pravilo glasi da se nepoznati tragovi ne priznaju.“ značajno je naglasio.
„Ne priznaju se? Ali dosad smo išli za svim tragovima što smo ih pronašli u snijegu! Svatko je išao za onima na koje bi prvo ugledao!“ pobunila su se braća.
„Žao mi je, bila je to pogreška, zato dobro upamtite: tko krene za nepoznatim tragovima isključuje se iz igre!“
„Isključuje?“ zažamorilo se nezadovoljstvom.
„Diskvalificira se!“ važno je Sivku priskočio najmlađi, Zlatorepić. „Tako se stručno kaže u sportu. Zar ne, braco?“
„Jest, tako se kaže, diskvalificira se.“ potvrdio je Sivko i pozvao braću na još jedno upoznavanje s njegovim tragovima za kojima jedino smiju ići. Odmah će ih napraviti u svim smjerovima i u dovoljnom broju kako bi se braća mogla stuštiti niz brijeg i upustiti se u svoju najomiljeniju igru.
