by admin | pro 2, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
Oko 38 milijuna ljudi diljem svijeta živi s HIV-om, koji može uzrokovati AIDS. Od početka pandemije 1981. godine 36,3 milijuna umrlo je od posljedica AIDS-a. S popisa žrtava evo tek neko i danas nezaboravno ime.
ROCK HUDSON (1925. – 1985.)
Među prvima čija je smrt od AIDS-a potresla svijet bio je glumac Rock Hudson. Dugogodišnji prijatelj Elizabeth Taylor i poznato lice u Hollywoodu, Hudson je čak kratko vrijeme bio vjenčan kako bi prikrio svoju homoseksualnost. Njegova smrt od AIDS-a u Hollywoodu je izazvala paniku jer je javnost bila vrlo slabo obaviještena o tome kako se prenosi ta bolest.
GIA CARANGI (1960. – 1986.)
Gia Carangi poznata je kao prvi supermodel. Bila je na naslovnici Voguea četiri puta, na naslovnici Cosmopolitana pet puta te u nizu promotivnih materijala najvećih modnih kuća prije nego što je navršila 23 godine. Umrla je sa samo 26 godina od AIDS-a koji je dobila korištenjem prljave igle zbog svoje ovisnosti o drogama.
LIBERACE (1919. – 1987.)
Liberace bio je vrhunski pijanist poznat po svojim ekstravagantnim nastupima, odjeći i vozilima. Na vrhuncu slave bio je najbolje plaćeni zabavljač na svijetu. Iako je to skrivao, kao i svoju seksualnu orijentaciju, liječnici su nakon njegove smrti potvrdili da je uzrok bio AIDS.
FREDDIE MERCURY (1946. – 1991.)
Vjerojatno je teško pronaći slavniju osobu koja je umrla od AIDS-a nego što je to bio glavni pjevač grupe Queen. Mercury je skrivao bolest jer nije želio da ona utječe na njegovu karijeru te je preminuo samo dan nakon što je obavijestio javnost da boluje od AIDS-a.
ANTHONY PERKINS (1932. – 1992.)
Glumac najbolje poznat po svojoj ulozi Normana Batesa u filmu ‘Psiho’ Alfreda Hitchcocka, Anthony Perkins bio je biseksualan i 1992. godine preminuo je od posljedica AIDS-a.
ISAAC ASIMOV (1920. – 1992.)
Legendarni američki autor znanstvene fantastike i profesor biokemije napisao je i uredio više od 500 knjiga. Nakon srčanog udara koji je pretrpio 1977. morao se podvrgnuti operaciji 1983. Na žalost, tijekom zahvata Asimov je dobio krv zaraženu HIV-om, što je na kraju uzrokovalo njegovu smrt 1992.
DENHOLM MITCHELL ELLIOTT (1922. – 1992.)
Britanski glumac većini publike najbolje poznat po ulozi smušenog profesora Marcusa Brodyja u filmovima o Indiani Jonesu pojavio se u više od 120 filmova. Bio je dobitnik mnogih nagrada za svoj rad, a 1992. umro je od tuberkuloze uzrokovane AIDS-om.
ARTHUR ASHE (1943. – 1993.)
Arthur Ashe bio je prvi Amerikanac afričkog porijekla koji je pobijedio na Wimbledonu, US Openu i Australian Openu. Vrhunski tenisač dobio je HIV transfuzijom zaražene krvi tijekom operacije srca. Umro je 1993. od upale pluća uzrokovane AIDS-om.
OFRA HAZA (1957. – 2000.)
Izraelska pjevačica bila je poznata po svom prodornom glasu i spoju tradicionalne i pop glazbe. Ofra Haza bila je vrlo popularna u Europi do svoje smrti 2000. godine. Umrla je od AIDS-a koji je dobila od muža, a on ga je dobio transfuzijom krvi.
by admin | lis 23, 2022 | Blog, Proza |
Potvrđuje i sveznajući Google da paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke i da stoga spadaju u svejede (sveždere). Postoje i biljojedi i mesojedi, što nije važno, ali je važno da se to mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju za budućnost, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca važu cca 10 kg, bez sportskih patika i pribora za likovni. Pod tim teretom pak nejake kralježnice tih malih jadničaka, prosječne težine tek nešto više od svoje školske torbe, točnije, 28 kg., svijaju se kao u sedamdesetogodišnjaka.
I nije da se petljam u školstvo, a i u redu je da naši budući Aristoteli, Tesle, Pasteurovci, Arhimedovci i Einsteinovci budu spremni za novo sutra, za tu budućnost o kojoj stoga i razmišljam dok čekam da u toj školskoj naletim i na neko etičko pitanje. Ispričavam se zamjenskom vjeronauku ukoliko su mu u žiži: osnove morala, poštenja, čovjekoljublja, poštovanja, miroljubivosti, suživota, a za koji nauk, prema obrazovnom programu, osnovnoškolac mora dozoriti – strpjeti se do srednje. No, zbog čega su, u smislu pravodobnog ulijevanja znanja, svejedi važniji od etike, još ne uspijevam dokučiti. Jedino što odgovorno tvrdim jest da etika ne rađa putinovce i njemu slične osobnosti rušilačkih namjera, dok s druge strane svako rađanje, uključujući i ovo, etičko, počinje od koljevke.
Naravno da mi budućnost ne da mira i zbog drugih stvari, primjerice, jabuke. Upravo sam ju uzela u ruku pa vijećam nad njom je li dovoljno oguliti joj koru ili i tu koru moram najprije oprati (zbog pesticida i sličnih otrova, isključivo apotekarskom soda bikarbonom) kako bih ju konačno mogla zagristi. No s promjenom navika loše stojim pa mi ni to s jabukom baš ne ide, osobito uz sjećanje da ju se nekad moglo zagristi i netom ubranu s grane ili uzetu ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju, a kamoli pranja.
A u pitanju je i color dopler retinalnih arterija. Ako niste čuli za to, nije važno, i ja sam se tek nedugo srela s tom čudovitom ultrazvučnom pretragom na koju se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine. Nama, Međimurcima, dakle, nema budućnosti. Retinalne arterije su nam katastrofa pa s postojećim listama čekanja ako ostanemo samo desetkovani bit će dobro. Zato se i pitam kako se s tom pošasti nosi zdravstvo Njujorka? Koliko se kod njih čeka na taj, color dopler retinalnih arterija kad je njih osam milijuna, a nas u malom Međimurju tek pišljivih 112. tisuća.
Iz današnjeg TV priloga, pak, na temu budućega svijeta izranjaju slike visećih gradova. Lijepa slika, ne može se osporiti, a i ljudi OK, grabe ulicama gazeći po zraku kao kad bi ptice svinule krila pa nastavile zrakom gacajući. I što je najvažnije nema vozikanja automobilima, nema zagađivanja zraka – nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima.
I nije riječ o Hary Potteru i nekoj sličnoj izmišljotini – neizrecivi profiti već se bacaju u izgradnju tih, visećih. Naši su (profiti) manji, no ima ih i kod nas, čak i uz onaj nevidljivi dio što nevidljivo kao ispod radara otječe pogodovanjem, grabežljivošću, otimačinom, pljačkom, korupcijom i sličnim rabotama i kad vidljivim postane tek kad se slučajno naleti na njega.
I zato, zaključujem, da ukoliko izbjegnemo putinovskoj budućnosti, ja bih rado, ako se može i bez visećih gradova, i bez hodanja po zraku, i bez pranja jabuka apotekarskom soda bikarbonom, i bez (sramotnih) zdravstvenih lista čekanja…
Za moju (našu) budućnost, kao dijelu sudbinom određenog puta kroz vrijeme, što ga čovjek naziva život, bilo bi dovoljno samo dvorište, puno paunova i kokoši te ostalog domaćeg blaga nebitno jesu li biljojedi, mesojedi ili svejedi.
by admin | lis 1, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
Ljeto, sunce, more, luke i lučice, uokolo kamen i nasadi lovora i mirte, a u zraku miris borovine i lavande. Čari netaknute prirode plijene na svakom koraku, no civilizacija je i ovdje okupirala i posljednji milimetar obale pa na njoj više ljudi nego riba u moru. Uključujući i mene što ispružena na povećem ručniku već od jutra uživam u svom komadiću obale i sunca.
Koštali su me je ove godine gotovo tri “starčevića” više nego lani i nije da mi je svejedno, no prirodne ljepote su fakat posljednje s čim još možemo ozbiljnije računati. I stoga, kao provjereni lokal patriot i osobito turistički radnik osobno podupirem svaki napor uložen u korist domaćeg turizma. Izmakao mi čini se samo najnoviji oko kojeg se od jutros lome koplja.
O čemu je riječ, pitam se, listajući domaći tisak u čijem obrušavanju stoji, cit: “(…) Uz zadivljujuću kreativnost domaćeg čovjeka, čijom se inventivnošću svakog dana na svakom koraku ukaže neka nova “magla” što bi ju se moglo i pod brend poturiti samo od turističkog sektora nijedna – tapka u mjestu kao isluženo kljuse. (…)”
Para mi i na uha izlazi, jer je to atak i na mene, a ni u kritici ničeg konkretnog, sve nešto općenito, uvijeno, tek da se popune stranice, stoga u zaštitu vlastitog zdravlja, u kanti za smeće uz Dnevne i Jutarnji završavaju i Glorija, i Mila, a moja psiha, konačno se uzevši u pamet da se na more ne dolazi radi praćenja dnevno-političko-gospodarskog i inog stanja u zemlji već radi bijega upravo od te bezglave domaće hobotnice konačno me prepušta nirvani i uživanju u čarima ostatka netaknute domaće prirode.
I zatvorim tako oči te u novoj dimenziji života koji me okružuje osjećam kako me preplavljuju mirisi nebrojenih kozmetičkih pripravaka za brže i prirodnije tamnjenje kože, od copertona do maslinova ulja; osjetim i miris domaće gastronomske ponude s nogu, od kuhanog kukuruza do pečenih girica; čujem i žamor razdraganog mnoštva, osobito veselu dječju ciku te posvemašnu halabuku nepresušne mobilne audio ponude.
No osjećam i nedostatak domaćih atributa. Nedostaju mi miris mora i soli, zvuci brodskih sirena i krici morskih galebova pa s nostalgijom zaključujem da uz naprijed spomenuti zvučni i miomirisni civilizacijski mišung dalmatinska autohtonost više nema apsolutno nikakve šanse.
Ipak i kroz poluzatvorene trepavice pratim kako pokraj mene i dalje mimohodi neprekidna kolona tjelesa. Plijeni raznolikošću stasa, šarolikošću kupaćih kostima, osobito bojama kože, što se u ultraljubičastom sjaju nebeskih zraka prelijevaju od blijedo ružičaste do čokoladno brončane.
Lijeno se okrećem na trbuh, s glavom nalijevo i najednom opazim kako se iz kolone najednom izdvojio gospodin u najboljim godinama, ružičaste, reš pečene kože te stao krizmati bi li radije u more ili na WC, na mjesto gdje bi mogao najbrže i najneupadljivije poravnati svoje nestašne kupaće gaće. Usukale su mu se bile, nekako opasno nakrivo pa što ih je on više povlačio nadolje, ne bi li skrio lijevu stranu muške sramote, to mu je desna, na sramotu, sve više vanka izvirivala.
I to se događa, pomislim nezainteresirano, pa okrenem glavu na drugu stranu prema korpulentnoj sredovječnoj gospođi na luft madracu, zdesna. Očito nenadano probuđena, najednom se rafalnom tiradom ljubomorne supruge obrušila na svog gospodina, jednog mirno sjedećeg “komada” na dnu njezina luft madraca, tik pod njezinim nogama.
“Sim se obrni, bedak stari! Kaj očeš i oči zgubiti? I kak te je samo ne sram tak otprto zijati v te črleni badič kakvoga ima i naša vnukica Klarica!? I gde su ti vezda, jopec jeden, one tvoje križobolje, kolesteroli, gihti, visoki tlaki i kaj ti ja znam kaj išče se ne radi šterih si domaj navek za nikaj? A molim vas, gospođo, pogledajte ga sada.” obrati se neočekivano i meni, činilo se jedinom svjedoku suprugove nepodopštine. Na besprijekornom hrvatskom književnom jeziku nastavila je: “Vdite li kako sjedi? Ravno, kao svijeća, a kod kuće u Zagrebu, sav ukliješten klima kroz stan. U početku sam mislila da glumi, no sada više ne znam što misliti. Čim ugleda more – drugi čovjek! A inače je i nagluh i senilan pa je i slušni aparat zaboravio ili ga putem izgubio, vrag bi ga znao, tako da se sada s njim i ne može drugačije razgovarati nego ovako, derući se, na kojoj dreki vam se ispričavam.”
Naravno da nisam rekla ni riječ, jer me gospođa nije ništa ni pitala. A što je dotičnog gospodina tiče on, doista, i unatoč iznimno bučnom gospođinom tonu nije reagirao. I dalje je sjedio mirno – ma ni trepnuo nije. Svjesna što to znači gospođa je morala odstupiti. Odustavši od daljnje tirade nevoljko je spustila glavu na dušek demonstrativno se prepustivši prijašnjim čarima horizontale.
“Prosim, ljubica, nekaj si štela reči?” istom se oglasio i nepoćudni. Gotovo da je zacvrkutao, toplo i meko, i nekako istodobno s gospođinim odstupanjem. No budući da su gospođine oči već bile prkosno zatvorene okrenuo se i meni pa ispričavši mi se začudno šeretskim namigom ležerno se i sam vratio svojoj prijašnjoj zabavi – promatranju defilea nebrojeno svakojako razgolićenih tjelesa.
Neočekivani začudni namig, krajnje bezazlen, pokazao se, međutim, blic trenutkom što je u trenutku rasvijetlio moje vidike.
“Čovječe, ultraljubičasti ražanj, dalmatinski ražanj, domaći ražanj” zaklikćem najednom u sebi svom silinom unutarnjeg ushita. Maksimalno prigušeno jer je i plaža mogla imati uha do kojih moja netom iznjedrena brend umotvorina nikako nije smjela doprijeti.
ZUHS&HM, u prijevodu, zdravstvena učinkovitost hrvatskog sunca & hrvatskog mora, širokog dijapazona učinkovitosti, od kolesterola, gihta, srčanih i ušnih bolesti do stresa i usranog tlaka, bljesnula mi je pred očima poput šarene duge poslije kiše. Plasirati je, čovječe, u korist domaćeg turizma, bilo je to, ono, nešto, za čim domaći tisak i danas cendra.
I nije to bila magla – ZUHS&HM nije bio tikva bez korena, iza njega je stajao dokaz. Namig na me onog oživljenog gospođinog komada što ga je registrirao moj mobitel zablesavivši se ovoga puta, na moju sreću, u najpovoljnijem trenutku.
Zabilježio je gospođinu tiradu, izrečenu i na kajkavskom i na besprijekornom književnom hrvatskom, što je svakako išlo u prilog ZUHS&HM. Jer, samo je zdravstvena učinkovitost hrvatskog sunca & hrvatskog mora mogla rezultirati novom životnom snagom iskazanom snimljenim namigom.
Brend, namigom, izazvat će turistički bum, ovaj će dignut potrošnju, potrošnja pak turističku cijenu, i sve opravdano, daleko višu, dakle, od ona moja tri, kukavna “starčevića” s početka priče.
Nisam lakoma, progovorio je u meni i domaći porezni obveznik, dekintirani jadničak u izumiranju. Nije kriv za postojeće stanjem, ne kroji on politiku koja nikako zapitati se: mora li baš svaka šuša na ovome svijetu upravo pod našim suncem i uz naše more glumiti janjca na ražnju i to za bud zašto dok ostatak svijeta već odavno naplaćuje i upad na plažu, i ležaljke i suncobrane za plažu, i luftmadrace, i pedaline, i koturove za spašavanje, nedostaje samo naplata zraka s mirisom soli što ga se udiše uz hrvatsko more.
I ne pita se ta ista politika kako će spriječiti „požar“, danas-sutra kad plane potreba da se i to more konačno opere. Pošteno oriba skidanjem s njegovih iskri svu onu anti sonnen balsamsko sprejevsku silinu i inu kozmetičku dekorativu što ju dotični “janjci” ravno s našeg nebeskog ražnja odlaze „spirati“ ravno u naše more.
Da, da, tako razmišlja turistički radnik, odajem si u mislima priznanje i lijeno se okrećem na drugu strane. Ona svoja tri „starčevića“ s početka priče svakako moram iskoristiti prije nego iskočim sa ZUHS&HM.
by admin | ruj 16, 2022 | Blog, Proza |
Opet je u dvorištu, sjedi na svojoj stolici, pa prolazeći, uz pozdrav pitam: „Kako ste, danas, susjed?“
„Kao i jučer, bezobrazne godine.“ uzvraća.
„Zašto bezobrazne? Ja rekla bih da uživate! Sjedite i promatrate život.“
„Da, i ti ćeš, ako doživiš ove, bezobrazne, u kojima se život samo i promatra.“
Razumijem što kaže, no ne shvaćam gorčinu. Pokušat ću je dokučiti, kažem, pa poput Njega i sama zasjednem na svojoj terasi i ukipljeno čekam taj gorki život.
No zakratko, u kutu pod krovom, opazim pauka. Marljivo plete još jednu neuništivu mrežu, a podno uličnog kandelabera za struju nepoznata mačka nešto njuši. Nešto važno jer ju ni brige za kreštave vrane na susjednom krovu, a njuhu joj ne smeta ni zamamni miris procvjetalih ruža u dvorištu. Zaiskrila im jutarnja rosa kapljicama po laticama, a one crvenije i od pokrilja crvene bubamare. Išarana crnim pjegama upravo mi je sletjela na utrnulu ruku što ju držim nepomičnu poput Njegove. No ugledavši je, krećem pjesmom iz djetinjstva: “Let, let, bubamaro dovedi nam goste…”
I još ni ne otpjevam, a iz hodnika zvono na vratima.
„Pa zar već? A i tko bi to mogao biti?“, pitam se, a kad ono, opet samo poštar. Opet dolazi s buntom reklama u kojima već odavna ničeg novog osim bezobrazno visokih cijena. Vraćam se zato svojoj „posvećenosti“ i usput gotovo makinalno spustim reklame u kutiju za otpadni papir.
Ali od prijašnjeg života više ničega. Bit će da je zvono rastjeralo i mačku, i vrane, i, naravno, bubamaru, a ni pauk više ne plete – posve se posvetio plijenu što se već dao uhvatiti mrežom.
I tako mi u vidokrugu ostale još samo ruže s tek još ponekom kapljicom rose. Ostala rosa već isparila. No najvažnije je ipak da sam i uz tih par sličica shvatila suštinu bezobraznih godina: ne možeš dalje od te, neke, stolice, među ostali svijet koji i dalje žuri put svoga vremena.
by admin | ruj 10, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
Dajem ruku u vatru da na svijetu ne postoji čovjek koji se barem jednom u životu nije našao na mrtvoj točki, u slijepoj ulici, pred zidom kamo ga stjera život pa odluči da i prije nego mu je suđeno spremi vlastito tijelo u kovčeg i poput pisma u kuverti pošalje ga na vječnu adresu – na drugi svijet.
Sličnost kuverte i kovčega na ovom primjeru je gotovo neizbježna – obje su drvenog podrijetla, a i zatvaranje im je gotovo identično: ne ide bez slinjenja, pljuvačkom ili suzama, onom ili onima, u njima, ionako je svejedno.
S druge strane sva je sreća da živimo u vrijeme interneta, koji se i meni, jednom, kad sam se i sama našla pred spomenutim zidom, nametnuo kao neizostavna adresa za iznalaženje odgovora na pitanje kako riješiti vlastitu životnu nedoumicu. Internetski forum, naime, provjerena je adresa na kojoj nema pitanja bez odgovora. Dakle, ako je znao odgovor i na pitanje kakvog je okusa gurmanska kava po imenu Rari, spravljena od samljevenog izmeta posebne vrste mačaka, što se u londonskim trgovinama prodaje čak za petsto kuna po šalici, a znali su i da se nesretna žena iz Los Angelesa zbog ozljede rožnice, kada joj je svojedobno, prilikom navlačenja tanga gaćica odlomljeni plastični dio doletio ravno u oko konačno obeštetila kod proizvođača tangica, Victoria’s Secreta, nije bilo sumnje da neće odgovoriti i na moje pitanje spiritus movensa.
Naravno da značenje pojma nije sporno, no za pokretanja duha ponovnim zaokretom od onog zida u daljnji život meni je trebalo nešto više, puno plastičnije, opipljivije, konkretnije…
I što je najvažnije nisam bila jedina. Ovo pitanje pokazalo se toliko zanimljivim da je gotovo zagušilo internetsku mrežu. Iznjedrilo je i brojne slučajeve te svakojaka rješenja, izbacilo još jedan, novi termin suicidalne frazeologije, tzv. “reciprocitetni suicid”, nešto u stilu eutanazije ali na principu ja tebi ti meni, što baš i nisam razumjela, u svakom slučaju neosporno je bilo da se tema pokazala dovoljno zanimljivom da joj se posveti koja riječ više.
Ponajprije u smislu upozorenja. Naime, osoba pred onim zidom, dakle, suicidalac, mora biti dvjesto posto siguran u što se upušta. Razlika između metka, omče, otrovnog napitaka, utapanja, rezanja žila, gušenja, trovanja plinom, skakanja sa sigurne visine itd., istaknuo je forum, ogromna je, a što postaje nevažnim samo ako se suicid ostvari – ako se postigne željena svrha da te više nema. Neophodno znanje o svemu tome i ovdje je od krucijalne važnosti: nestručnost ili neoprez nerijetko dovedu čovjeka do sasvim suprotne situacije, nastavka života, ali u stanju kakvo ne bi poželio ni najljućem neprijatelju. Anketa, provedena u tom smislu, na prvo mjesto najgoreg načina suicida izbacila je skakanje s visine. Pozivom na znanost, na činjenicu da za tijelo prepušteno sili gravitacije povratka nema, pa budući da ne postoji protu gravitacijska sila, kod ovog načina najgorim postaje mogućnost usputne želje za odustajanjem. Jer, povratak u rikverc, kao što je rečeno, nije moguć, pa biva što biti mora – tijelo završava na tlu, uglavnom spremno za posmrtni ispraćaj.
U tom smislu nije zaboravljena ni reinkarnacija. Vjerovanje, dakle, da će čovjek koji si u ovom životu oduzme život, u novom životu biti kažnjen pa će se roditi s određenim fizičkim defektom, biti će slijep, gluh, invalidan, mentalno zaostao i tome slično. No oponenti su odmah skočili tvrdnjom da je čovjek današnjice i tome doskočio: izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika, da će se nakon vlastitog suicida osobno oglasiti forumašima i dati im odgovore na sva pitanja vezana za vlastito iskustvo uspješnog stavljanja točke na “i”, iskupljen je i loša karma ga više ne može stići! A smirujući strasti oponiranja najkompetentnijima za davanje suda o čitavoj ovoj problematici proglašeni su povratnici s drugoga svijeta, kojih navodno ima (nikakva fikcija i imaginacija!), no previše su samozatajni da bi se do njih uopće moglo doći.
U svakom slučaju, debata, daleko šira od izložene potvrdila je totalnu nesređenost i ovog dijela ljudskog života te pokrenula inicijativu i za njegovo formalno-pravno uređivanje. Temeljni akt uređivanja bila bi tzv. Platforma etičnosti suicida, s detaljnim objašnjenjem svakog pojma predmetne tabu teme te ciljem postavljanja etičnog okvira za oduzimanje vlastitog života. Dakle, više ne bi bilo moguće da si svaka “šuša” oduzme život kada joj se ćefne*, još manje na način na koji joj se ćefnulo!*
Išlo se zapravo još i dalje pa je odlučeno da u povjerenstvo za izradu Nacrta uđe dvoje najagilnijih, dvoje s najvećim brojem lajkova ostvarenih u predmetnoj debati, a čime je u našu korist presudio broj lajkova dobivenih po pitanju oproštajnog pisma.
Naime, zahvaljujući našoj argumentaciji, forum je oproštajno pismo proglasio nekom vrstom moralne obveze, osobito kada je suicid učinjen iz naoko nevidljivog razloga. Nedužne se time oslobađa grižnje savjesti, a i potkresalo bi se neizbrušene jezike kako si ne bi nakon suicida ispirali usta pričama u smislu da je bilo samo pitanje vremena kada će dotična, samozatajna, introvertno-depresivno-suicidalna duša, Bog nek joj duši ‘prosti, otići Bogu na ispovijed.
No iako je sve krenulo pravim smjerom ni ova očekivanja nisu se ispunila. Takvi smo ljudi, a konkretni krivci smo bili nas dvoje. On i ja, povjerenici. Prtili smo se, inače, maksimalno, nismo spavali, ni dangubili, štoviše, u cilju smanjenja troškova prijevoza s kave na kavu, radom na Nacrtu Platforme, u konačnici smo završili u zajedničkom stanu i zato nam ni samima nije jasno kako nam se usput mogla potkrasti i ona, vriskica.
A kad pak je došla, automatski je ušla u prvi plan. Roditeljstvo kojem smo otad posvećeni ne dopušta ni trenutak skretanja pozornosti na nešto drugo, pa što se spiritus movensa tiče nemamo srca forumašima reći da je u pitanju možda prodavanje magle, obmana, farizejstvo, čista zamjena teza.
Bi li se, naime, našu vriskicu moglo nazvati pokretačem duha ili bi to bilo ono što je do nje dovelo, u svakom slučaju, što duže gledamo u taj njen nevini dječje pogled sve više se pitamo: čemu žurba za biti mrtav kad je za tu stvar pred čovjekom ionako čitava vječnost?!
_______________________________
* ćefnuti od ćef, tur. – volja, prohtjev, ugoda
by admin | ruj 4, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Zvocala je Renata i tog dana putem prema školi zbog preteške torbe na leđima. Zar je doista trebalo svakodnevno tegliti od kuće do škole i nazad i sve knjige i sve radne i ine bilježnice, opremu za tjelesni i likovni… I zar se baš ništa od svega toga nije moglo ostaviti u razredu da ih dočeka do slijedeće potrebe?
Mrmljajući tako, gotovo naglas, u uho joj se najednom ubaci oštro cviljenje lanca na biciklu.
„Gle, dimnjačar!“ uskliknula je ugledavši zanimljivu spodobu na biciklu.
U crnom radnom kombinezonu i s crnom kapicom na glavi te dugom željeznom drškom neobične četke za čišćenje dimnjaka, spretno svijene oko ramena, izronio je iza ugla, veselo fućkajući.
Znala je Renata da je dimnjačar Djed Mraz za odrasle. Želje odraslih ne mogu se smjestiti u njegovu vreću s darovima, osobito ne zaljubljenost za koju i ne zna što je zapravo. A njoj upravo to treba. Jedino ona, naime, među svim svojim prijateljicama još nije znala o čemu se kod tog zaljubljivanja radi. Zaljubiti se, bila joj je stoga još uvijek najveća želja, a budući da se Valentinovo, dan zaljubljenih, opasno bližilo, današnja pojava ovog veselog dimnjačara učinila joj se vrlo znakovitom.
Čudovitu prilika da svoju želju uputi na pravu adresu Renata nije smjela propustiti. A samo se mora uhvatiti za neki gumb i dok je dimnjačar još na vidiku žurno izbrojiti od jedan do trinaest, potom i natrag, od trinaest do jedan, nakon toga će izreći u sebi svoju želju i stvar će biti riješena – ostvarenje i njene želje postat će samo pitanje vremena.
Ali, avaj! nijemo je kriknula shvativši da ona trenutačno nema na sebi ni jedan jedini gumb. Traperice i vjetrovka su se zatvarale zatvaračem, a šal, dolčevita i ostala roba uopće nisu bile na zakopčavanje.
Ipak, tražila je i dalje, zvocajući kao prije da se takvo što može dogoditi samo njoj, da samo ona nema sreće u životu, i tome slično.
No najednom shvati da je dobila i neočekivani bonus: vrijeme traženja gumba moći će produžiti za onoliko koliko će dimnjačaru trebati da ponovno namjesti lanac na biciklu. Upravo je bio iskočio iz svog kućišta, zato se i čulo cviljenje, objasnila je Iboru, kolegi iz razreda što se pojavio kao naručen: u novoj vjetrovki na sebi s dvorednim kopčanjem – na gumbe!
„Bok, Ibor, ideš u školu“ zapitala je kako bi nastavili razgovor.
„Naravno.“ uzvratio je. „Zar ti ne ideš?“
„Idem.“
„Pitam, jer si zastala i kao da nešto tražiš. Zar si nešto izgubila?“
„Nisam izgubila, ali, da, tražim. Tražim vražji gumb ili dugme kojega kao za peh danas nemam na sebi.“ uzvratila je.
„A što će ti gumb? Pa hlače ti ne spadaju, a na vjetrovki imaš zatvarač.“
„Istina je, ali ovdje se ne radi o zakopčavanju, Ibor, gumb mi treba za ostvarenje želje.“
„Ne razumijem.“
„U pitanju je dimnjačar, zar ga ne vidiš!?“
„Kako ga ne bih vidio? Mijenja čovjek lanac na biciklu.“
„I sreća je da se baš sad dogodilo da ga mora zamijeniti. Htjela sam reći da ako imaš neostvarenih želja, a sigurno ih imaš, jer ih svatko ima, onda iskoristi priliku da ti se ostvare. Dakle, dok je dimnjačar još na vidiku, dok mijenja lanac, uhvati se za gumb, a i meni posudiš jednog, ako može…“
„Naravno da može.“ uletio je Ibor odgovorom. „Izaberi sama, imam ih na vjetrovki za cijeli razred!“
„Pretjeruješ, no sreća je da imaš jedan i za mene, a sada ga se i sam prihvati, zamisli želju, i broji u sebi od jedan do trinaest, a potom i natrag, od trinaest do jedan…“ uhitila je Renata izreći sve u jednom dahu.
„Je li to neki što?“ uspio se ubaciti Ibor pitanjem.
„Nije štos, to je način na koji dimnjačar ispunjava želje odraslih, zato ušuti i broji i zad izbrojiš zamisli svoju želju u sebi.“ žurno će Renata pa zatvorivši oči prepusti se svom brojanju.
Na isti način postupio je i Ibor i taman kad su završili s brojanjem završio je i dimnjačar s lancem. Lanac je opet bio na svom mjestu pa se i dimnjačar opet uzverao na bicikl te jednako veselo fućkajući nastavio niz ulicu.
„Bilo bi super kad bi nam se želje ostvarile.“ ponavljala je Renata putem dok je Ibor uglavnom šutio.
Krizmao je bi li joj priznao da je u onoj žurbi zaboravio upozoriti je na vlastiti gumb, ukrasni, na njenoj kapuljači, na kojeg je očito zaboravila, a on, u tom petljanu s gumbima slučajno naletio baš na taj koji mu je onda i ostao u ruci…
O ostvarenju svoje želje nije razmišljao. Važnija je bila Renatina i zato je odlučio prešutjeti spomenuto petljanje. Ne bi htio da se upravo ono proglasi krivcem za eventualno neispunjenje Renatine želje.
Strahu, međutim, nije bilo mjesta. Dimnjačar je očito bio pravi majstor. Ne samo za vraćanje lanca na biciklu, što i nije neka mudrost, to može svatko, ali što je iskemijao s Renatinim i Iborovim željama to samo on zna.
Jer Renata i Ibor su otada nerazdvojni, a već se i stidljivo drže za ruke te se neprestano smijulje i tajanstveno pogledavaju.
I, sad, bez ikakve namjere za provaljivanjem u tajne dimnjačarevog kemijanja s ispunjenjem želja odraslih ipak me zanima bi li se Renatina i Iborova želja ispunile i u slučaju da se njih dvoje onom zgodom uhvatilo svaki za svoj gumb, a ne onako kako je bilo, da su im se, tražeći gumbe, splele i želje i ruke?!
