by admin | sij 6, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Bio je to sasvim običan dan što baš ničim nije ukazivao da bi se razlikovao od drugih. A i tko bi pomislio da će Sunce stati pred Mjesec i reći: „Slušaj, Mjeseče, nebo je odsad tvoje, radi s njim što znaš, ja odlazim na odmor!“
„Na odmor?“ promrsio je zbunjeni Mjesec.
„Da, želim bar malo spavati u miru.“
„Spavati u miru?!“ opet je promrsio Mjesec, no nije stigao pravo ni zatreptati očima, a Sunce se već izgubilo iza oblaka.
A što neka bi mu i rekao? Pa Sunce njemu nikad nije prigovorilo što mu svakoga dana daje svjetlost kojom on noću svijetli s neba. Razlijeva ga otamo za vedrih noći da mu je čudesan, mjesečev sjaj, opjevan i više od sunčevog. I zato je sada njemu, Mjesecu, bio red vratiti Suncu uslugu. Bespogovorno će, dakle, odradit i Sunčev dio posla.
Ali, avaj! Pa on o Sunčevom poslu nije znao ništa! Znao je samo za smjenjivanje dana i noći, no kako se to radi, gdje se nalaze nebeske luči i kako ih se pali i gasi, e, o tome doista nije imao pojma.
Računao je, inače, s nekakvom uputom, što mu je Sunce moralo ostaviti, no dok ju ne pronađe i malo se ne snađe odlučio je ništa ne mijenjati. Sve će ostaviti kako jest, a to je značilo da će nebeske luči do daljnjega ostati otvorene.
I mada nije gubio vrijeme, mada je neumorno preturao po nebeskim ladicama tražeći spomenute upute, nekakve prekidače, baterije, traženje je bilo čisto traženje igle u plastu sijena. Mjesec nije uspijevao pronaći ništa.
A budući da s neba nije prestajalo svijetliti pa se ni noć nije pojavljivala to su neispavane životinje počinjale sve glasnije njištati, graktati, kokodakati, mukati, njakati, mijaukati i lajati, a djeca su sve silovitije plakala. Suncokreti u polju već su jedva držali u zraku svoje velike žute cvjetne glave, a i sav ostali svijet sve glasnije je prosvjedovao k nebu.
Znao je Mjesec da su prosvjedi opravdani, a i Zvijezde su mu došapnule da svjetlost predugo traje. Međutim, bio je nemoćan. Voljno ugasiti nebeske luči još uvijek nije uspijevao i zato je bio presretan kada su se nakon nekoliko dana nekim slučajem najednom same pogasile. Svi nezadovoljnici istom su se primirili i pozaspali pa je načas mogao i sam odahnuti. Kažem načas jer je nakon par dana sa zemlje krenuo novi val nezadovoljstva.
„Što se to događa na nebu? Što radi Sunce?“
„Zbog čega se dan i noć ne smjenjuju po nebeskoj uri nego sad ni noć ne prestaje?!“
„Zar se tamo, gore, ne zna da se po mraku ne može ići na posao, u školu, u vrtić, da se u mraku ne može prati, kuhati, rediti kuću, raditi u polju?“ prosvjedovao je narod, a i ostala zemaljska bića.
„Mrak i pčelama smeta!“ čulo se i iz košnica. „Bez sunca cvjetovi ne mogu otvoriti latice, a kako neka pčela uz zatvorene latice dođe do cvjetnog praha i napravi med?“
„A meni se opet ukočio vrat!“ oglasio se i suncokret u polju. “Dok je Sunca moram gledati u nebo, dok je noć, moram piljiti u zemlju, a kako predugo ostajem u istom položaju to neprekidno ostajem s ukočenim vratom!“
I čak ni crkveni zvon više nije mogao šutjeti.
„Meni pak se poremetio sav raspored!“ rekao je. „Evo, kazaljka na satu pokazuje podne što znači da bi moja zvona sada morala zvoniti, ali budući da je vani mrak ona moraju šutjeti da ih se ni pipnuti ne smije!“
„Tama predugo traje, pokušaj pravilnije odvagnuti dan i noć“ opet su Mjesecu došapnule Zvijezde.
„Rado, ali kako?“ uzvratio je. „Ja nemam pojma kako se to radi, a Sunce mi o tome nije reklo ni riječ niti mi je ostavilo bilo kakvu uputu!“ zdvojno je priznao Mjesec.
„Pa onda ga idemo pitati!“ predložile se Zvijezde.
„Nemoguće. Ne znam gdje je.“ priznao je Mjesec.
„Zar ga ne možemo potražiti?“ ustrajale su.
„Teško. Moje bi se baterije mogle putem isprazniti, a što bez njih? Za potragu bi nam trebao lučonoša druge vrste.“ ustvrdio je Mjesec slomljena glasa.
„Ja ću pomoći, ja ću svijetliti putem.“ priskočila je sićušna Krijesnica.
„Ti? Ti, malena Krijesnica?! Zar si ti uistinu toliko odvažna da nudiš takvu pomoć?“ zahvalno će Krijesnici presretni Mjesec.
„Možda i nisam odvažna, ali i ja volim i Sunce, i sve ostalo na Zemlji, i ne mogu biti sretna dok su svi oni nesretni.“
„Nisu nesretni samo žele da se dan i noć opet smjenjuju po starom.“ dobacila je jedna od zvijezda.
„Pa i ja samo to želim!“ bespomoćno će Mjesec.
„E, pa, krenimo onda u potragu za Suncem.“ Još jednom se javila Krijesnica i stala na čelo kolone.
„Hej, narode, imamo svjetlost! Krijesnica će biti lučonoša! Zato svi žurno u kolonu, krećemo za njom u potragu za Suncem!“ vikao je Mjesec pozivom i svima ostalima te prvi stao iza Krijesnice. Za Mjesecom su se poredale Zvijezde, pa ljudi, za njima životinje, čak i ribe, i ptice. Htjelo je krenuti i drveće, i cvijeće, no kako bi se time pokrenula čitava planeta Zemlja, odlučeno je da biljke ipak ostanu na svom mjestu. Pa budući da je sve bilo spremno za pokret kolona je konačno krenula.
Prvo će obići zemljinu površinu, odlučili su, i istom se razmiljeli po njoj. Prošpartali su je uzduž i poprijeko, okrenuli naopako i sve mravinjake, vulkane i krtičnjake, no Sunca na zemlji nije bilo. Kolona se stoga uputila k nebu. I na njem su sve živo pretražili. Prevrnuli su i sve živuće, i sve ugasle zvijezde i planete, no Suncu ni na nebu nije bilo ni traga. Sišavši, stoga, s neba kolona se istom spusti u more. U njemu pak su pregledali i sve koraljne sprudove, i sve podmorske zatone i uvale, okrenuli su na morskom dnu i posljednju algu, školjku i zrnce pijeska, no Suncu ni u moru nije bilo traga.
„Gospode, pa zar je u zemlju propalo?“ zdvajao je Mjesec. No taman kad su se spremili ući i u zemljinu utrobu, kroz neki ugasli vulkan, najednom se morskim prostranstvom prolio zasljepljujući bljesak.
Jedan je morski biser tko zna kojim slučajem baš tog časa ispao iz svoje biserne školjke i nekim čudom upao u nevidljivu morsku spilju u kojoj je skriveno Sunce mirno spavalo. Bliski susret dvaju iskri nije mogao proći običnim bljeskom, osobito se to nije moglo dogoditi bljesku u kojem su Zvijezde odmah prepoznale sunčev sjaj.
„Tu je!“ kliknule su.
„Našli smo ga! Našli smo Sunce!“ kličući oglasio se i ostatak kolone. I spustivši se pred onu špilju u kojoj je Sunce spavalo povikali su uglas.
„Hej, Sunce, probudi se! Probudi se!“
„Dosta je bilo odmora, svijet će bez tebe propasti!“ dobacio je Mjesec.
„Sunce, Sunce, otvori oči!“ vikale su i Zvijezde, i ljudi i svi ostali, no od Sunca i dalje ni glasa.
Bezuspješno su se okušali i brojni drugi dobrovoljci, spremni svaki na svoj način pomoći. Tako je morski krastavac škakljao Sunce po stopalima, lignje i hobotnice prolile su mu ispred očiju čitavu tonu morskog crnila, ptice su zaorile pjevom u koru što bi i gluhog digao iz sna, ali Sunce niti da trepne.
„Ako neće milom, onda će silom.“ rekao je na kraju i stari morski jež te se pružio bodljom prema Suncu. Najdulja iz njegovog oklopa oklopu zarila se Sunce u stražnjicu tako silovito da je Sunce istoga trena otvorilo oči i skočilo uvis kao da si ga šilom uboo.
„Što je ovo?“ zapitalo je s čuđenjem ugledavši pokraj sebe u moru čitav svijet.
„Došli smo po tebe.“ doprlo je sa svih strana.
„Zašto? Pa ostavio sam zamjenu. Mjesecu sam dao posve odriješene ruke?!“
„Da, ali bez punjača nebeskih baterija i upute o smjenjivanju dana i noći.“ uvrijeđeno je uzvratio Mjesec.
„Oh, pa ako je samo to u pitanju onda nema problema. Evo, Mjeseče, punjač ti dajem odmah, zaboravio sam ga u džepu, a što se uputa tiče mislim da se jedna još uvijek nalazi u onoj, mojoj, skrivenoj ladici na nebu. Evo, dajem ti i njen ključ samo pazi da ga ne izgubiš.“ pokušalo je Sunce produljiti ugodan odmor, no Morski jež je iskoračio da je i Mjesec morao ustuknuti. Isprsio se Jež ispred Sunca još dužom i oštrijom bodljom od prethodne.
„Žao mi je, Sunce, ali neće moći!“ reče, pa Sunce, ugledavši pred sobom već poznatu oštru bodlju iskoči iz špilje i opet krenu k nebu. Mirno je nastavljalo putem na kojem ga je s Mjesecom i Krijesnicom na čelu te Morskim ježom na začelju pratio i sav ostali svijet.
Bio je to sasvim običan dan. Ničim nije ukazivao da bi se razlikovao od drugih. A i tko bi pomislio da će Sunce stati pred Mjesec i reći: „Slušaj, Mjeseče, nebo je odsad tvoje, radi s njim što znaš, ja odlazim na odmor!“
„Na odmor?“ promrsio je zbunjeni Mjesec.
„Da, želim bar malo spavati u miru.“
„Spavati u miru?!“ opet je promrsio Mjesec, no nije stigao pravo ni zatreptati očima, a Sunce se već izgubilo iza oblaka.
A što neka bi mu i rekao? Pa Sunce njemu nikad nije prigovorilo što mu svakoga dana daje svjetlost kojom on noću svijetli s neba. Razlijeva ga otamo za vedrih noći da mu je čudesan, mjesečev sjaj, opjevan i više od sunčevog. I zato je sada njemu, Mjesecu, bio red vratiti Suncu uslugu. Bespogovorno će, dakle, odradit i Sunčev dio posla.
Ali, avaj! Pa on o Sunčevom poslu nije znao ništa! Znao je samo za smjenjivanje dana i noći, no kako se to radi, gdje se nalaze nebeske luči i kako ih se pali i gasi, e, o tome doista nije imao pojma.
Računao je, inače, s nekakvom uputom, što mu je Sunce moralo ostaviti, no dok ju ne pronađe i malo se ne snađe odlučio je ništa ne mijenjati. Sve će ostaviti kako jest, a to je značilo da će nebeske luči do daljnjega ostati otvorene.
I mada nije gubio vrijeme, mada je neumorno preturao po nebeskim ladicama tražeći spomenute upute, nekakve prekidače, baterije, traženje je bilo čisto traženje igle u plastu sijena. Mjesec nije uspijevao pronaći ništa.
A budući da s neba nije prestajalo svijetliti pa se ni noć nije pojavljivala to su neispavane životinje počinjale sve glasnije njištati, graktati, kokodakati, mukati, njakati, mijaukati i lajati, a djeca su sve silovitije plakala. Suncokreti u polju već su jedva držali u zraku svoje velike žute cvjetne glave, a i sav ostali svijet sve glasnije je prosvjedovao k nebu.
Znao je Mjesec da su prosvjedi opravdani, a i Zvijezde su mu došapnule da svjetlost predugo traje. Međutim, bio je nemoćan. Voljno ugasiti nebeske luči još uvijek nije uspijevao i zato je bio presretan kada su se nakon nekoliko dana nekim slučajem najednom same pogasile. Svi nezadovoljnici istom su se primirili i pozaspali pa je načas mogao i sam odahnuti. Kažem načas jer je nakon par dana sa zemlje krenuo novi val nezadovoljstva.
„Što se to događa na nebu? Što radi Sunce?“
„Zbog čega se dan i noć ne smjenjuju po nebeskoj uri nego sad ni noć ne prestaje?!“
„Zar se tamo, gore, ne zna da se po mraku ne može ići na posao, u školu, u vrtić, da se u mraku ne može prati, kuhati, rediti kuću, raditi u polju?“ prosvjedovao je narod, a i ostala zemaljska bića.
„Mrak i pčelama smeta!“ čulo se i iz košnica. „Bez sunca cvjetovi ne mogu otvoriti latice, a kako neka pčela uz zatvorene latice dođe do cvjetnog praha i napravi med?“
„A meni se opet ukočio vrat!“ oglasio se i suncokret u polju. “Dok je Sunca moram gledati u nebo, dok je noć, moram piljiti u zemlju, a kako predugo ostajem u istom položaju to neprekidno ostajem s ukočenim vratom!“
I čak ni crkveni zvon više nije mogao šutjeti.
„Meni pak se poremetio sav raspored!“ rekao je. „Evo, kazaljka na satu pokazuje podne što znači da bi moja zvona sada morala zvoniti, ali budući da je vani mrak ona moraju šutjeti da ih se ni pipnuti ne smije!“
„Tama predugo traje, pokušaj pravilnije odvagnuti dan i noć“ opet su Mjesecu došapnule Zvijezde.
„Rado, ali kako?“ uzvratio je. „Ja nemam pojma kako se to radi, a Sunce mi o tome nije reklo ni riječ niti mi je ostavilo bilo kakvu uputu!“ zdvojno je priznao Mjesec.
„Pa onda ga idemo pitati!“ predložile se Zvijezde.
„Nemoguće. Ne znam gdje je.“ priznao je Mjesec.
„Zar ga ne možemo potražiti?“ ustrajale su.
„Teško. Moje bi se baterije mogle putem isprazniti, a što bez njih? Za potragu bi nam trebao lučonoša druge vrste.“ ustvrdio je Mjesec slomljena glasa.
„Ja ću pomoći, ja ću svijetliti putem.“ priskočila je sićušna Krijesnica.
„Ti? Ti, malena Krijesnica?! Zar si ti uistinu toliko odvažna da nudiš takvu pomoć?“ zahvalno će Krijesnici presretni Mjesec.
„Možda i nisam odvažna, ali i ja volim i Sunce, i sve ostalo na Zemlji, i ne mogu biti sretna dok su svi oni nesretni.“
„Nisu nesretni samo žele da se dan i noć opet smjenjuju po starom.“ dobacila je jedna od zvijezda.
„Pa i ja samo to želim!“ bespomoćno će Mjesec.
„E, pa, krenimo onda u potragu za Suncem.“ Još jednom se javila Krijesnica i stala na čelo kolone.
„Hej, narode, imamo svjetlost! Krijesnica će biti lučonoša! Zato svi žurno u kolonu, krećemo za njom u potragu za Suncem!“ vikao je Mjesec pozivom i svima ostalima te prvi stao iza Krijesnice. Za Mjesecom su se poredale Zvijezde, pa ljudi, za njima životinje, čak i ribe, i ptice. Htjelo je krenuti i drveće, i cvijeće, no kako bi se time pokrenula čitava planeta Zemlja, odlučeno je da biljke ipak ostanu na svom mjestu. Pa budući da je sve bilo spremno za pokret kolona je konačno krenula.
Prvo će obići zemljinu površinu, odlučili su, i istom se razmiljeli po njoj. Prošpartali su je uzduž i poprijeko, okrenuli naopako i sve mravinjake, vulkane i krtičnjake, no Sunca na zemlji nije bilo. Kolona se stoga uputila k nebu. I na njem su sve živo pretražili. Prevrnuli su i sve živuće, i sve ugasle zvijezde i planete, no Suncu ni na nebu nije bilo ni traga. Sišavši, stoga, s neba kolona se istom spusti u more. U njemu pak su pregledali i sve koraljne sprudove, i sve podmorske zatone i uvale, okrenuli su na morskom dnu i posljednju algu, školjku i zrnce pijeska, no Suncu ni u moru nije bilo traga.
„Gospode, pa zar je u zemlju propalo?“ zdvajao je Mjesec. No taman kad su se spremili ući i u zemljinu utrobu, kroz neki ugasli vulkan, najednom se morskim prostranstvom prolio zasljepljujući bljesak.
Jedan je morski biser tko zna kojim slučajem baš tog časa ispao iz svoje biserne školjke i nekim čudom upao u nevidljivu morsku spilju u kojoj je skriveno Sunce mirno spavalo. Bliski susret dvaju iskri nije mogao proći običnim bljeskom, osobito se to nije moglo dogoditi bljesku u kojem su Zvijezde odmah prepoznale sunčev sjaj.
„Tu je!“ kliknule su.
„Našli smo ga! Našli smo Sunce!“ kličući oglasio se i ostatak kolone. I spustivši se pred onu špilju u kojoj je Sunce spavalo povikali su uglas.
„Hej, Sunce, probudi se! Probudi se!“
„Dosta je bilo odmora, svijet će bez tebe propasti!“ dobacio je Mjesec.
„Sunce, Sunce, otvori oči!“ vikale su i Zvijezde, i ljudi i svi ostali, no od Sunca i dalje ni glasa.
Bezuspješno su se okušali i brojni drugi dobrovoljci, spremni svaki na svoj način pomoći. Tako je morski krastavac škakljao Sunce po stopalima, lignje i hobotnice prolile su mu ispred očiju čitavu tonu morskog crnila, ptice su zaorile pjevom u koru što bi i gluhog digao iz sna, ali Sunce niti da trepne.
„Ako neće milom, onda će silom.“ rekao je na kraju i stari morski jež te se pružio bodljom prema Suncu. Najdulja iz njegovog oklopa oklopu zarila se Sunce u stražnjicu tako silovito da je Sunce istoga trena otvorilo oči i skočilo uvis kao da si ga šilom uboo.
„Što je ovo?“ zapitalo je s čuđenjem ugledavši pokraj sebe u moru čitav svijet.
„Došli smo po tebe.“ doprlo je sa svih strana.
„Zašto? Pa ostavio sam zamjenu. Mjesecu sam dao posve odriješene ruke?!“
„Da, ali bez punjača nebeskih baterija i upute o smjenjivanju dana i noći.“ uvrijeđeno je uzvratio Mjesec.
„Oh, pa ako je samo to u pitanju onda nema problema. Evo, Mjeseče, punjač ti dajem odmah, zaboravio sam ga u džepu, a što se uputa tiče mislim da se jedna još uvijek nalazi u onoj, mojoj, skrivenoj ladici na nebu. Evo, dajem ti i njen ključ samo pazi da ga ne izgubiš.“ pokušalo je Sunce produljiti ugodan odmor, no Morski jež je iskoračio da je i Mjesec morao ustuknuti. Isprsio se Jež ispred Sunca još dužom i oštrijom bodljom od prethodne.
„Žao mi je, Sunce, ali neće moći!“ reče, pa Sunce, ugledavši pred sobom već poznatu oštru bodlju iskoči iz špilje i opet krenu k nebu. Mirno je nastavljalo putem na kojem ga je s Mjesecom i Krijesnicom na čelu te Morskim ježom na začelju pratio i sav ostali svijet.
Preplitka je pamet za odteklo vreme,
„Njegovu knjigu nije lako čitati. To ni recenzentima nije pošlo za rukom.“ kaže srpski aforističar Aleksandar Baljak „za sebe“, no njemu recenzenti i ne trebaju. Čitatelji su u tom smislu najmjerodavniji pa se ja ispričavam ostalima aforističarima što njega najčešće i predstavljam. „Za neke aforizme žalim što ih ja nisam napisao, ali nikad nije kasno.“ kaže najbolji, a da uistinu nije kasno potvrđuje brojnost objavljenih zbirki i osvojenih nagrada. Najduhovitiji na račun svog, srpskog naroda, no iz njegove prebogate riznice predstavljam desetak onih za koje ne možemo reći da se ne tiču i nas.
