UZ 25. STUDENOGA – MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA
“DOTRGJENE REČI”, PJESMA IZ POETSKE ZBIRKE “KIPECI BOGEČKI”, 2009.
Šušljam i z ovim i onim, no misel je misel i né ji se moči samo tak otrči. Fputi čoveka i kam mu je več né volja, kak je mene moja, k réčima ke so od zdonja, kak i mrtev čovek, pospravljene v večnu tišinu.
Novo je vréme i novi su ljudi i makar so negda kak luč ftirale življenju pota denes se praf saki s čuđavljenjem spitavlje kaj nek bi rekla tota, v imenu: vojka, jarmec, dropta, štublek, riflja, rudo, flake, koleslin, birka, cemešter, šaraklin, strugonjka, veternica, mlatilka, trlica za len… i išče je kaj-kaj teju, z vremenom pregaženih i za navék dotrgjenih réči.
Denes, dokač ih povedam, samo zmišljuvanja radi, vlečeju na stare, več pozabljene memljive slike, a ne da bi zvonile kak ih je negda bilo čulo, gda so se preganjale prék vusnica i jezika, kopitale se tak živo, tak živleče v svojemu življenju.
____________________________
Manje poznate međimurske riječi: dotrgjene – one koje više ne postoje / šušljam – prtljam / fpoti – uputi / ftirale – utirale / s čuđavljernjem – s čuđenjem / vojka – ular / jarmec – jaram / dropta – mrvica / štubljek – glineni vrč za mlijeko, riflja – pomagalo za ručno ribanje veša / rudo – drvena osovina kola za vuču / flake – tekstilna roba / koleslin – laka konjska kočija / birka – ovčica / cemešter – crkvenjak / šaraklin – metalni žarač za vartu / strugonjka – plitka drvena posuda / veternica – drveni stroj za odvajanje pleve od zrna / mlatilka – palica za mlaćenje žita i sl. / trlica za len – naprava za čišćenje konoplje / preganjale – jurile jedna za drugom / kopitale – kotrljale / živleče – živo.
“ON, MOJ OTAC”, PJESMA IZ RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”
Na današnji dan, 1917., rodio se moj tata.
Volio je biti uz nas, sa zadovoljstvom, na usluzi, ako bi zatrebalo. I većinom bez velikih riječi, većinom samo govorom pogleda.
No i takav govor bio je britak, izravan i iskren, uvijek samo prijateljski i dobronamjeran pa ili hoćeš ili nećeš.
I zato danas, kao da i nije otišao, osjećam da je tu, negdje, sveprisutan u onom svom svijetlo sivom mantilu i za ljeto, i za zimu, za kakvim se i danas okrenem ne bi li u njem ugledala Njega.
Duše zatvorene poput škrinje, skrivene osjećaje otkrivao bi samo Njegov neuhvatljivi pogled, uperen u samo Njemu znane izgubljene svjetove otkud se rađale sve one zadivljujuće priče i pjesme, sačuvane samo za brata i mene kojima nas je uspavljivao.
MUDRE MISLI
„Problem 19. stoljeća: umro je bog. Problem 20. stoljeća: umro je čovjek. “Pascal, Blaise (1623-1662), francuski filozof, književnik i naučnik.
„Mrtvog vuka i ovce preskaču.“ Servantes Savaedra, Migel de (1547-1616), španjolski književnik
„Bolje s mudrim plakati, nego s budalom pjevati.“ Slovenska poslovica
„Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju.“ Latinska poslovica
„Muškarac nikad nije viši nego kad klekne i pomogne djetetu.“ Abraham, Linkoln (1809.-1865), šesnaesti predsjednik SAD
UZ DAN 27. RUJNA, SVJETSKI DAN TURIZMA, “ZUHS&HM” PRIČA IZ RUKOPISA KRATKIH PRIČA “GLAVOM BEZ OBZIRA”
Ljeto, sunce, more, luke i lučice, uokolo kamen i nasadi lovora i mirte, a u zraku miris borovine i lavande. Čari netaknute prirode plijene na svakom koraku, no civilizacija je i ovdje okupirala i posljednji milimetar obale pa na njoj više ljudi nego riba u moru. Uključujući i mene što ispružena na povećem ručniku već od jutra uživam u svom komadiću obale i sunca.
Koštali su me je ove godine gotovo tri “starčevića” više nego lani i nije da mi je svejedno, no prirodne ljepote su fakat posljednje s čim još možemo ozbiljnije računati. I stoga, kao provjereni lokal patriot i osobito turistički radnik osobno podupirem svaki napor uložen u korist domaćeg turizma. Izmakao mi čini se samo najnoviji oko kojeg se od jutros lome koplja.
O čemu je riječ, pitam se, listajući domaći tisak u čijem obrušavanju stoji, cit: “(…) Uz zadivljujuću kreativnost domaćeg čovjeka, čijom se inventivnošću svakog dana na svakom koraku ukaže neka nova “magla” što bi ju se moglo i pod brend poturiti samo od turističkog sektora nijedna – tapka u mjestu kao isluženo kljuse. (…)”
Para mi i na uha izlazi, jer je to atak i na mene, a ni u kritici ničeg konkretnog, sve nešto općenito, uvijeno, tek da se popune stranice, stoga u zaštitu vlastitog zdravlja, u kanti za smeće uz Dnevne i Jutarnji završavaju i Glorija, i Mila, a moja psiha, konačno se uzevši u pamet da se na more ne dolazi radi praćenja dnevno-političko-gospodarskog i inog stanja u zemlji već radi bijega upravo od te bezglave domaće hobotnice konačno me prepušta nirvani i uživanju u čarima ostatka netaknute domaće prirode.
I zatvorim tako oči te u novoj dimenziji života koji me okružuje osjećam kako me preplavljuju mirisi nebrojenih kozmetičkih pripravaka za brže i prirodnije tamnjenje kože, od copertona do maslinova ulja; osjetim i miris domaće gastronomske ponude s nogu, od kuhanog kukuruza do pečenih girica; čujem i žamor razdraganog mnoštva, osobito veselu dječju ciku te posvemašnu halabuku nepresušne mobilne audio ponude.
No osjećam i nedostatak domaćih atributa. Nedostaju mi miris mora i soli, zvuci brodskih sirena i krici morskih galebova pa s nostalgijom zaključujem da uz naprijed spomenuti zvučni i miomirisni civilizacijski mišung dalmatinska autohtonost više nema apsolutno nikakve šanse.
Ipak i kroz poluzatvorene trepavice pratim kako pokraj mene i dalje mimohodi neprekidna kolona tjelesa. Plijeni raznolikošću stasa, šarolikošću kupaćih kostima, osobito bojama kože, što se u ultraljubičastom sjaju nebeskih zraka prelijevaju od blijedo ružičaste do čokoladno brončane.
Lijeno se okrećem na trbuh, s glavom nalijevo i najednom opazim kako se iz kolone najednom izdvojio gospodin u najboljim godinama, ružičaste, reš pečene kože te stao krizmati bi li radije u more ili na WC, na mjesto gdje bi mogao najbrže i najneupadljivije poravnati svoje nestašne kupaće gaće. Usukale su mu se bile, nekako opasno nakrivo pa što ih je on više povlačio nadolje, ne bi li skrio lijevu stranu muške sramote, to mu je desna, na sramotu, sve više vanka izvirivala.
I to se događa, pomislim nezainteresirano, pa okrenem glavu na drugu stranu prema korpulentnoj sredovječnoj gospođi na luft madracu, zdesna. Očito nenadano probuđena, najednom se rafalnom tiradom ljubomorne supruge obrušila na svog gospodina, jednog mirno sjedećeg “komada” na dnu njezina luft madraca, tik pod njezinim nogama.
“Sim se obrni, bedak stari! Kaj očeš i oči zgubiti? I kak te je samo ne sram tak otprto zijati v te črleni badič kakvoga ima i naša vnukica Klarica!? I gde su ti vezda, jopec jeden, one tvoje križobolje, kolesteroli, gihti, visoki tlaki i kaj ti ja znam kaj išče se ne radi šterih si domaj navek za nikaj? A molim vas, gospođo, pogledajte ga sada.” obrati se neočekivano i meni, činilo se jedinom svjedoku suprugove nepodopštine. Na besprijekornom hrvatskom književnom jeziku nastavila je: “Vdite li kako sjedi? Ravno, kao svijeća, a kod kuće u Zagrebu, sav ukliješten klima kroz stan. U početku sam mislila da glumi, no sada više ne znam što misliti. Čim ugleda more – drugi čovjek! A inače je i nagluh i senilan pa je i slušni aparat zaboravio ili ga putem izgubio, vrag bi ga znao, tako da se sada s njim i ne može drugačije razgovarati nego ovako, derući se, na kojoj dreki vam se ispričavam.”
Naravno da nisam rekla ni riječ, jer me gospođa nije ništa ni pitala. A što je dotičnog gospodina tiče on, doista, i unatoč iznimno bučnom gospođinom tonu nije reagirao. I dalje je sjedio mirno – ma ni trepnuo nije. Svjesna što to znači gospođa je morala odstupiti. Odustavši od daljnje tirade nevoljko je spustila glavu na dušek demonstrativno se prepustivši prijašnjim čarima horizontale.
“Prosim, ljubica, nekaj si štela reči?” istom se oglasio i nepoćudni. Gotovo da je zacvrkutao, toplo i meko, i nekako istodobno s gospođinim odstupanjem. No budući da su gospođine oči već bile prkosno zatvorene okrenuo se i meni pa ispričavši mi se začudno šeretskim namigom ležerno se i sam vratio svojoj prijašnjoj zabavi – promatranju defilea nebrojeno svakojako razgolićenih tjelesa.
Neočekivani začudni namig, krajnje bezazlen, pokazao se, međutim, blic trenutkom što je u trenutku rasvijetlio moje vidike.
“Čovječe, ultraljubičasti ražanj, dalmatinski ražanj, domaći ražanj” zaklikćem najednom u sebi svom silinom unutarnjeg ushita. Maksimalno prigušeno jer je i plaža mogla imati uha do kojih moja netom iznjedrena brend umotvorina nikako nije smjela doprijeti.
ZUHS&HM, u prijevodu, zdravstvena učinkovitost hrvatskog sunca & hrvatskog mora, širokog dijapazona učinkovitosti, od kolesterola, gihta, srčanih i ušnih bolesti do stresa i usranog tlaka, bljesnula mi je pred očima poput šarene duge poslije kiše. Plasirati je, čovječe, u korist domaćeg turizma, bilo je to, ono, nešto, za čim domaći tisak i danas cendra.
I nije to bila magla – ZUHS&HM nije bio tikva bez korena, iza njega je stajao dokaz. Namig na me onog oživljenog gospođinog komada što ga je registrirao moj mobitel zablesavivši se ovoga puta, na moju sreću, u najpovoljnijem trenutku.
Zabilježio je gospođinu tiradu, izrečenu i na kajkavskom i na besprijekornom književnom hrvatskom, što je svakako išlo u prilog ZUHS&HM. Jer, samo je zdravstvena učinkovitost hrvatskog sunca & hrvatskog mora mogla rezultirati novom životnom snagom iskazanom snimljenim namigom.
Brend, namigom, izazvat će turistički bum, ovaj će dignut potrošnju, potrošnja pak turističku cijenu, i sve opravdano, daleko višu, dakle, od ona moja tri, kukavna “starčevića” s početka priče.
Nisam lakoma, progovorio je u meni i domaći porezni obveznik, dekintirani jadničak u izumiranju. Nije kriv za postojeće stanjem, ne kroji on politiku koja nikako zapitati se: mora li baš svaka šuša na ovome svijetu upravo pod našim suncem i uz naše more glumiti janjca na ražnju i to za bud zašto dok ostatak svijeta već odavno naplaćuje i upad na plažu, i ležaljke i suncobrane za plažu, i luftmadrace, i pedaline, i koturove za spašavanje, nedostaje samo naplata zraka s mirisom soli što ga se udiše uz hrvatsko more.
I ne pita se ta ista politika kako će spriječiti „požar“, danas-sutra kad plane potreba da se i to more konačno opere. Pošteno oriba skidanjem s njegovih iskri svu onu anti sonnen balsamsko sprejevsku silinu i inu kozmetičku dekorativu što ju dotični “janjci” ravno s našeg nebeskog ražnja odlaze „spirati“ ravno u naše more.
Da, da, tako razmišlja turistički radnik, odajem si u mislima priznanje i lijeno se okrećem na drugu strane. Ona svoja tri „starčevića“ s početka priče svakako moram iskoristiti prije nego iskočim sa ZUHS&HM.
UZ DAN 10. RUJNA – SVJETSKI DAN PREVENCIJE SAMOUBOJSTAVA, PRIČA “SPIRITUS MOVENS” IZ RUKOPISA KRATKIH PRIČA “GLAVOM KROZ ZID”
Dajem ruku u vatru da na svijetu ne postoji čovjek koji se barem jednom u životu nije našao na mrtvoj točki, u slijepoj ulici, pred zidom kamo ga stjera život pa odluči da i prije nego mu je suđeno spremi vlastito tijelo u kovčeg i poput pisma u kuverti pošalje ga na vječnu adresu – na drugi svijet.
Sličnost kuverte i kovčega na ovom primjeru je gotovo neizbježna – obje su drvenog podrijetla, a i zatvaranje im je gotovo identično: ne ide bez slinjenja, pljuvačkom ili suzama, onom ili onima, u njima, ionako je svejedno.
S druge strane sva je sreća da živimo u vrijeme interneta, koji se i meni, jednom, kad sam se i sama našla pred spomenutim zidom, nametnuo kao neizostavna adresa za iznalaženje odgovora na pitanje kako riješiti vlastitu životnu nedoumicu. Internetski forum, naime, provjerena je adresa na kojoj nema pitanja bez odgovora. Dakle, ako je znao odgovor i na pitanje kakvog je okusa gurmanska kava po imenu Rari, spravljena od samljevenog izmeta posebne vrste mačaka, što se u londonskim trgovinama prodaje čak za petsto kuna po šalici, a znali su i da se nesretna žena iz Los Angelesa zbog ozljede rožnice, kada joj je svojedobno, prilikom navlačenja tanga gaćica odlomljeni plastični dio doletio ravno u oko konačno obeštetila kod proizvođača tangica, Victoria’s Secreta, nije bilo sumnje da neće odgovoriti i na moje pitanje spiritus movensa.
Naravno da značenje pojma nije sporno, no za pokretanja duha ponovnim zaokretom od onog zida u daljnji život meni je trebalo nešto više, puno plastičnije, opipljivije, konkretnije…
I što je najvažnije nisam bila jedina. Ovo pitanje pokazalo se toliko zanimljivim da je gotovo zagušilo internetsku mrežu. Iznjedrilo je i brojne slučajeve te svakojaka rješenja, izbacilo još jedan, novi termin suicidalne frazeologije, tzv. “reciprocitetni suicid”, nešto u stilu eutanazije ali na principu ja tebi ti meni, što baš i nisam razumjela, u svakom slučaju neosporno je bilo da se tema pokazala dovoljno zanimljivom da joj se posveti koja riječ više.
Ponajprije u smislu upozorenja. Naime, osoba pred onim zidom, dakle, suicidalac, mora biti dvjesto posto siguran u što se upušta. Razlika između metka, omče, otrovnog napitaka, utapanja, rezanja žila, gušenja, trovanja plinom, skakanja sa sigurne visine itd., istaknuo je forum, ogromna je, a što postaje nevažnim samo ako se suicid ostvari – ako se postigne željena svrha da te više nema. Neophodno znanje o svemu tome i ovdje je od krucijalne važnosti: nestručnost ili neoprez nerijetko dovedu čovjeka do sasvim suprotne situacije, nastavka života, ali u stanju kakvo ne bi poželio ni najljućem neprijatelju. Anketa, provedena u tom smislu, na prvo mjesto najgoreg načina suicida izbacila je skakanje s visine. Pozivom na znanost, na činjenicu da za tijelo prepušteno sili gravitacije povratka nema, pa budući da ne postoji protu gravitacijska sila, kod ovog načina najgorim postaje mogućnost usputne želje za odustajanjem. Jer, povratak u rikverc, kao što je rečeno, nije moguć, pa biva što biti mora – tijelo završava na tlu, uglavnom spremno za posmrtni ispraćaj.
U tom smislu nije zaboravljena ni reinkarnacija. Vjerovanje, dakle, da će čovjek koji si u ovom životu oduzme život, u novom životu biti kažnjen pa će se roditi s određenim fizičkim defektom, biti će slijep, gluh, invalidan, mentalno zaostao i tome slično. No oponenti su odmah skočili tvrdnjom da je čovjek današnjice i tome doskočio: izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika, da će se nakon vlastitog suicida osobno oglasiti forumašima i dati im odgovore na sva pitanja vezana za vlastito iskustvo uspješnog stavljanja točke na “i”, iskupljen je i loša karma ga više ne može stići! A smirujući strasti oponiranja najkompetentnijima za davanje suda o čitavoj ovoj problematici proglašeni su povratnici s drugoga svijeta, kojih navodno ima (nikakva fikcija i imaginacija!), no previše su samozatajni da bi se do njih uopće moglo doći.
U svakom slučaju, debata, daleko šira od izložene potvrdila je totalnu nesređenost i ovog dijela ljudskog života te pokrenula inicijativu i za njegovo formalno-pravno uređivanje. Temeljni akt uređivanja bila bi tzv. Platforma etičnosti suicida, s detaljnim objašnjenjem svakog pojma predmetne tabu teme te ciljem postavljanja etičnog okvira za oduzimanje vlastitog života. Dakle, više ne bi bilo moguće da si svaka “šuša” oduzme život kada joj se ćefne*, još manje na način na koji joj se ćefnulo!*
Išlo se zapravo još i dalje pa je odlučeno da u povjerenstvo za izradu Nacrta uđe dvoje najagilnijih, dvoje s najvećim brojem lajkova ostvarenih u predmetnoj debati, a čime je u našu korist presudio broj lajkova dobivenih po pitanju oproštajnog pisma.
Naime, zahvaljujući našoj argumentaciji, forum je oproštajno pismo proglasio nekom vrstom moralne obveze, osobito kada je suicid učinjen iz naoko nevidljivog razloga. Nedužne se time oslobađa grižnje savjesti, a i potkresalo bi se neizbrušene jezike kako si ne bi nakon suicida ispirali usta pričama u smislu da je bilo samo pitanje vremena kada će dotična, samozatajna, introvertno-depresivno-suicidalna duša, Bog nek joj duši ‘prosti, otići Bogu na ispovijed.
No iako je sve krenulo pravim smjerom ni ova očekivanja nisu se ispunila. Takvi smo ljudi, a konkretni krivci smo bili nas dvoje. On i ja, povjerenici. Prtili smo se, inače, maksimalno, nismo spavali, ni dangubili, štoviše, u cilju smanjenja troškova prijevoza s kave na kavu, radom na Nacrtu Platforme, u konačnici smo završili u zajedničkom stanu i zato nam ni samima nije jasno kako nam se usput mogla potkrasti i ona, vriskica.
A kad pak je došla, automatski je ušla u prvi plan. Roditeljstvo kojem smo otad posvećeni ne dopušta ni trenutak skretanja pozornosti na nešto drugo, pa što se spiritus movensa tiče nemamo srca forumašima reći da je u pitanju možda prodavanje magle, obmana, farizejstvo, čista zamjena teza.
Bi li se, naime, našu vriskicu moglo nazvati pokretačem duha ili bi to bilo ono što je do nje dovelo, u svakom slučaju, što duže gledamo u taj njen nevini dječje pogled sve više se pitamo: čemu žurba za biti mrtav kad je za tu stvar pred čovjekom ionako čitava vječnost?!
_______________________________
* ćefnuti od ćef, tur. – volja, prohtjev, ugoda