by admin | ruj 4, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Zvocala je Renata i tog dana putem prema školi zbog preteške torbe na leđima. Zar je doista trebalo svakodnevno tegliti od kuće do škole i nazad i sve knjige i sve radne i ine bilježnice, opremu za tjelesni i likovni… I zar se baš ništa od svega toga nije moglo ostaviti u razredu da ih dočeka do slijedeće potrebe?
Mrmljajući tako, gotovo naglas, u uho joj se najednom ubaci oštro cviljenje lanca na biciklu.
„Gle, dimnjačar!“ uskliknula je ugledavši zanimljivu spodobu na biciklu.
U crnom radnom kombinezonu i s crnom kapicom na glavi te dugom željeznom drškom neobične četke za čišćenje dimnjaka, spretno svijene oko ramena, izronio je iza ugla, veselo fućkajući.
Znala je Renata da je dimnjačar Djed Mraz za odrasle. Želje odraslih ne mogu se smjestiti u njegovu vreću s darovima, osobito ne zaljubljenost za koju i ne zna što je zapravo. A njoj upravo to treba. Jedino ona, naime, među svim svojim prijateljicama još nije znala o čemu se kod tog zaljubljivanja radi. Zaljubiti se, bila joj je stoga još uvijek najveća želja, a budući da se Valentinovo, dan zaljubljenih, opasno bližilo, današnja pojava ovog veselog dimnjačara učinila joj se vrlo znakovitom.
Čudovitu prilika da svoju želju uputi na pravu adresu Renata nije smjela propustiti. A samo se mora uhvatiti za neki gumb i dok je dimnjačar još na vidiku žurno izbrojiti od jedan do trinaest, potom i natrag, od trinaest do jedan, nakon toga će izreći u sebi svoju želju i stvar će biti riješena – ostvarenje i njene želje postat će samo pitanje vremena.
Ali, avaj! nijemo je kriknula shvativši da ona trenutačno nema na sebi ni jedan jedini gumb. Traperice i vjetrovka su se zatvarale zatvaračem, a šal, dolčevita i ostala roba uopće nisu bile na zakopčavanje.
Ipak, tražila je i dalje, zvocajući kao prije da se takvo što može dogoditi samo njoj, da samo ona nema sreće u životu, i tome slično.
No najednom shvati da je dobila i neočekivani bonus: vrijeme traženja gumba moći će produžiti za onoliko koliko će dimnjačaru trebati da ponovno namjesti lanac na biciklu. Upravo je bio iskočio iz svog kućišta, zato se i čulo cviljenje, objasnila je Iboru, kolegi iz razreda što se pojavio kao naručen: u novoj vjetrovki na sebi s dvorednim kopčanjem – na gumbe!
„Bok, Ibor, ideš u školu“ zapitala je kako bi nastavili razgovor.
„Naravno.“ uzvratio je. „Zar ti ne ideš?“
„Idem.“
„Pitam, jer si zastala i kao da nešto tražiš. Zar si nešto izgubila?“
„Nisam izgubila, ali, da, tražim. Tražim vražji gumb ili dugme kojega kao za peh danas nemam na sebi.“ uzvratila je.
„A što će ti gumb? Pa hlače ti ne spadaju, a na vjetrovki imaš zatvarač.“
„Istina je, ali ovdje se ne radi o zakopčavanju, Ibor, gumb mi treba za ostvarenje želje.“
„Ne razumijem.“
„U pitanju je dimnjačar, zar ga ne vidiš!?“
„Kako ga ne bih vidio? Mijenja čovjek lanac na biciklu.“
„I sreća je da se baš sad dogodilo da ga mora zamijeniti. Htjela sam reći da ako imaš neostvarenih želja, a sigurno ih imaš, jer ih svatko ima, onda iskoristi priliku da ti se ostvare. Dakle, dok je dimnjačar još na vidiku, dok mijenja lanac, uhvati se za gumb, a i meni posudiš jednog, ako može…“
„Naravno da može.“ uletio je Ibor odgovorom. „Izaberi sama, imam ih na vjetrovki za cijeli razred!“
„Pretjeruješ, no sreća je da imaš jedan i za mene, a sada ga se i sam prihvati, zamisli želju, i broji u sebi od jedan do trinaest, a potom i natrag, od trinaest do jedan…“ uhitila je Renata izreći sve u jednom dahu.
„Je li to neki što?“ uspio se ubaciti Ibor pitanjem.
„Nije štos, to je način na koji dimnjačar ispunjava želje odraslih, zato ušuti i broji i zad izbrojiš zamisli svoju želju u sebi.“ žurno će Renata pa zatvorivši oči prepusti se svom brojanju.
Na isti način postupio je i Ibor i taman kad su završili s brojanjem završio je i dimnjačar s lancem. Lanac je opet bio na svom mjestu pa se i dimnjačar opet uzverao na bicikl te jednako veselo fućkajući nastavio niz ulicu.
„Bilo bi super kad bi nam se želje ostvarile.“ ponavljala je Renata putem dok je Ibor uglavnom šutio.
Krizmao je bi li joj priznao da je u onoj žurbi zaboravio upozoriti je na vlastiti gumb, ukrasni, na njenoj kapuljači, na kojeg je očito zaboravila, a on, u tom petljanu s gumbima slučajno naletio baš na taj koji mu je onda i ostao u ruci…
O ostvarenju svoje želje nije razmišljao. Važnija je bila Renatina i zato je odlučio prešutjeti spomenuto petljanje. Ne bi htio da se upravo ono proglasi krivcem za eventualno neispunjenje Renatine želje.
Strahu, međutim, nije bilo mjesta. Dimnjačar je očito bio pravi majstor. Ne samo za vraćanje lanca na biciklu, što i nije neka mudrost, to može svatko, ali što je iskemijao s Renatinim i Iborovim željama to samo on zna.
Jer Renata i Ibor su otada nerazdvojni, a već se i stidljivo drže za ruke te se neprestano smijulje i tajanstveno pogledavaju.
I, sad, bez ikakve namjere za provaljivanjem u tajne dimnjačarevog kemijanja s ispunjenjem želja odraslih ipak me zanima bi li se Renatina i Iborova želja ispunile i u slučaju da se njih dvoje onom zgodom uhvatilo svaki za svoj gumb, a ne onako kako je bilo, da su im se, tražeći gumbe, splele i želje i ruke?!
by admin | kol 18, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Vrijeme je zbilja bilo čudno. Ni toplo ni hladno ni suho ni kišno, čas je puhao mrzli sjeverac, a čas bi bez vjetra bivalo prevruće. Varljivo vrijeme, govorili su odrasli, tužeći se da ih boli i ovo i ono, a tužili se i na djecu, da se ponašaju kao i vrijeme, prevrtljivo i neprimjereno.
I bili su u pravu. Društvo iz ulice nekad bi se igralo uz smijeh i ciku, veselo trčkarajući za loptom, a nekad bi osorno uzvraćali jedno drugom, svađali se, naguravali, podmetali si nogu, a u par navrata se čak i potukli. Stoga je Igorova jakna još uvijek bila s otrgnutim džepom, Alen je cijeli tjedan šepao zbog bolnog udarca u potkoljenicu, a Sarin palac lijeve šake već peti dan je bio zaštićen bolničkom longetom.
I čak ni danas nije bilo bolje. Postalo je “gusto” već nakon deset minuta jurnjave za loptom. Damir je zbog pregrube igre završio u grmu kopriva, a Iva u suzama zbog potrganog zatvarača na najnovijoj trenirci. I budući da se krivca i opet nije moglo naći družba se počela međusobno častiti toliko grubim i neprimjerenim riječima da ih ja naprosto ne želim i ovdje ponoviti.
A onda je najednom nastao muk, tajac, tišina. Svađu, kao da si nožem prerezao; družbi kao da su riječi zapele u grlu baš kao što im je zapeo i pogled. Zabetonirao se najednom na onom istom grmu kopriva u kojem je nestala i njihova lopta. Sama od sebe i ama baš ničim potaknuta.
„Lopta je poludjela! Sama je skočila uvis i direkt u koprive!“ rekao je Borna.
„Nije poludjela, nego je pametnija od nas. Morala nam je prekinuti igru kako bi prekinula našu svađu.“ prokomentirala je Iva pa su ostali pokunjeno spustili glave.
„I što sada?“ zapitao je Davor.
„A ja se pitam otkud se najednom stvorio toliki grm? Jučer ga uopće nisam primijetio.“ opet će Borna.
„Ni ja ga nisam primijetila.“ složila se i Ena, i dodala da kopriva raste brzo, navodno nikne već preko noći.
„Onda je možda i ova tako izrasla. Listovi joj izgledaju jako mlado.“ primijetio je i šutljivi Damir. “
„A znate li vi kako mlada kopriva žari?“ Iva će. „Žari jače i od ognja zato je pitanje kako ćemo ponovo doći do lopte.“
„S ognjem ili bez njega, loptu moramo izvući.“ bio je odlučan Damir.
I ostali su se složili, no najednom je opet nastala tišina. Je li družba ponovno stavila glave skupa, pitali se susjedi okolnih kuća te sami sebi potvrdno zaklimali.
U protivnom, bilo je svima jasno, opet bi morati u kupovinu nove lopte. Već treći put u godinu dana žrtvovali bi ionako mizeran džeparac kako bi za pravi nogomet nabavili pravu nogometnu loptu. A upravo je takva bila i ta, izgubljena u koprivama, a zajednička – mijenjali su joj se samo čuvari. Svake noći bi prespavala kod nekog drugog.
„Ja ću je izvući!“ ponudio se Davor. „Danas ionako ide k meni za čuvanje, a osim toga ja imam i rukavice.“
„Da, imaš golmanske, a one ti neće zaštititi i lice. Grm je predubok.“ upozorila ga je Ena.
„Uh, imaš pravo, to mi uopće nije palo na pamet.“ uzvratio je.
„Trebala bi nam neka duga i čvrsta grana kojom bismo je izgurali odande.“ promišljeno će Sara.
„Ovdje takvu nećemo naći. Livadu stalno čistimo od otpalog granja kako bismo mogli nesmetano igrati. Jedini način je uzverati se na neko drvo i izlomiti neku, malo čvršću…“ razmišljao je Alen.
„Nema šanse, a ni potrebe. Treba nam metla, obična, s dugom drvenom drškom, a koju ću ja odmah donijeti!“ poletno će Iva pa pojuri k svojoj kući u najbližem susjedstvu.
„Tako je! Metla! Bravo, Iva, baš si se dobro sjetila!“ vikala je družba za njom čekajući da se vrati, a što se i dogodilo već za par časaka.
Sasvim dovoljno da ih po Ivinom dolasku dočeka novo iznenađenje. Metla je bila nepotrebna – lopta je stajala ispred grma, zagledana u družbu.
„Kao da se netko poigrava s nama“. osupnuto će Bruno
„Ali u blizini nema nikoga, ja nikoga ne vidim.“ rekla je Ena.
„Ni ja! Ni ja! Ni ja!“ javljala je cijela družba.
„Zar se i vratila kako je nestala? Dokotrljala se sama iz grma?“ opet se prvi zapita Bruno.
„Da, možda se uplašila metle.“ promišljao je naglas Davor.
„Glupost.“ ozbiljno će Iva. „Mislim da je samo pametnija od nas. Dozlogrdile naše svađe s kojima mi, ruku na srce, ponekad stvarno pretjeramo.
„Ima smisla i moramo biti oprezni. Svi smo vidjeli da je učinila nemoguće i ako je svemoguća, kakvom se i pokazala, mogla bi nam prirediti još tko zna kakvo iznenađenje.“ rekao je Igor, kradom od lopte.
„Da.“ zaklimali su glavom i ostali, suglasni da bi iznenađenje moglo biti i puno neugodnije.
„Zato je pravo pitanje što nam je za činiti.“ Rekla je Sara, gotovo šapatom.
„Oh, pa barem je to jasno. Zauzdati se u svađi maksimalno ili što je najviše moguće.“ Ena će.
„S tim se svi slažemo, no kako se zauzdati?“ zapitao je Bruno.
„Pa i to je razumljivo, no što ako se nekom ipak omakne – jednostavno se ne uspije zauzdati?“ pitao se Igor.
„Toga ćemo upozoriti.“ predložio je Davor.
„Da! Tako je! Pametno! Upozorit ćemo ga!“ složno je doprlo sa svih strana.
„Smislit ćemo neku lozinku…“ krenuo je pojasniti Davor, no prije nego je završilo prolomilo se gotovo jednoglasno.
„Lopta u koprivama!“
„Jest, to je to! Jupi! Hura! Bravo svima! Lopta u koprivama!“ nastavilo je društvo veselim povicima pa s loptom u rukama nastavilo prema Ivinoj kući. Vratit će metlu na mjesto i usput za okrepu popiti topli čaj što ga je Ivina mama već skuhala za cijelu družbu.
by admin | kol 4, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
U školi su me učili da na sve treba gledati pozitivno. U smislu da možda ni rat nije bez vraga, da je možda doista potrebno da se, kako povijest govori, pojavi, izbije, bukne i razbukta svakih 30 do 50 godina. Razlog, moguće nebitan, možda jednostavno nastupi potreba da se razbije uljuljkanost svakodnevice, da se potakne adrenalin, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se zahukta neki novi razvoj, da krene migracija stanovništva te se rastjera ljudstvo poput raspršenog stada kako bi grupice na nekim novim ‘pašnjacima’ miješajući se sa zatečenima ili nekim drugim grupicama postali novi, promijenjeni, poučeni proživljenim ratom svakako bolji ljudi, makar i opet samo za ograničeni rok trajanja od 30 do 50 godina. Nisu govorili, jer doista graniči s ludošću a i nepojmljivo je zdravoj pameti da se voljom jednog čovjeka može uništavati svijet te da tom jednom čitav svijet ne može stati na kraj.
by admin | lip 28, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
Mudrih ljudi bilo je otkad je svijeta, no i danas svjedočimo da čovjek još nije premostio izreku iz naslova koju njen tvorac Tomas Hobbes* objašnjava, cit.: „Čovjek nije po prirodi društveno biće nego slobodan pojedinac, a država nije prirodna zajednica ljudi nego umjetno tijelo i tvorevina nastala na osnovi ugovora između pojedinaca. U prirodnom stanju čovjek je nepredvidljivo agresivan, čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), i pritom vlada rat sviju protiv svih (bellum omnium in omnes), a to prvotno, amoralno stanje, da je čovjek sebičan, osamljen vuk, nedruštveno biće veće je zlo za čovjeka od apsolutne moći svake države. Ne može se održati, opasno je i sve podjednako ugrožava. Ljudi se zato primoravaju da dokrajče stanje rata u interesu mira, koji je nedvojbeno najveće dobro što osigurava red i pravila zajedničkoga života, kojega čuvar i jamac postaje država.
*Dio sustavne filozofije Hobbes, Thomasa, engleskog filozofa i političkog teoretičara (Westport, 5. IV. 1588 – Hardwick Hall, 4. XII. 1679) na https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=25823)
by admin | svi 21, 2022 | Blog, Uncategorized, Uz dan... |
Podsjećanja radi, citiram dio preambule Ustava UNESCO-a koji kaže: „Ljudsko dostojanstvo zahtijeva širenje kulture i obrazovanja s ciljem pravde, slobode i mira. To je sveta dužnost svih naroda da je ispune u duhu uzajamnog pomaganja.“ Zbog svog značaja preambula je postala temelj i UNESCO-ve Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti, usvojene 2001. g., s ciljem uspostavljanja dijaloga, ostvarenja „ja-ti“ odnosa, uzajamnim spoznavanjem jedinstvenosti obiju strana. Pod stranom pak se osobito podrazumijeva pojedinac, poistovjećen sa svojom kulturom, čiji identitet pak samo na taj način i može doći do punog izražaja. Širina dijaloga, od komunikacije do ekologije, danas, pak, čini se više nego ikad nameće pitanja što očuvati za buduće naraštaje. Voda, zemlja, zrak, oduvijek su imperativ, planeta Zemlja, dakle, uz mir među ljudima uvjet je opstojnosti današnjeg svijeta i budućeg pokoljenja.
by admin | svi 17, 2022 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Mogla bih se smijati do besvijesti, smijehom zaraziti čitavu planetu. A i plakati bih mogla, jednako nezaustavljivo dok izvor suza ne istoči i posljednju kap. Mogla bih za istu korist i zaspati, i nastavljati spavanjem iz sna u san, bez buđenja, do vječnoga sna. Mogla bih, kažem, no u nekom drugom životu, za neku novu stvarnost – postojećoj je ionako svejedno, ona se i dalje slijepo napaja iz već potrošenih izvora.
