“POKOTURNI MI ŽIVLJENJE”, PJESMA IZ RUKOPISA “BILO JEMPOT V JENOM SELU & REČ V SPOMEN ZAKLEJENA”

pokoturni mi življenje kaj mi srce îšče: jen drobiždžek pretekloga, i staro dvorišče, i rođenu hižu od zdonja podrtu i  kre putnih vrata lesu – sem svetu otprtu. i kaj z groba zvlečeju se si v kištrami zaprti, kaj na stolu blesikneju se, kak sneg beli, stolnjaki prestrti, i kaj se okoli zbere mâ rodbina cela, kaj bu hiža kak negda z smehom, srečna i vesela, i kaj vujci, strici, brati v zrok zdigneju čaše: za mir v čoveku, za bolje zutra i za zdrovje naše, i kaj se betegu, sakom, zatrgneju tragi, i kaj v peklu zacvrčiju i vsi zbegli vragi, i kaj  smrt se več nigdar pred čovekom ne podene, i ako je v sprehajanju ni z korakom več nek ne gene, i nek Božek makar jempot  pogledne me v joči i prizna kaj vse kaj očem dobiti ne moči – predsem kaj po svetu samo med i mleko teklo i kaj mene, za onom, zbeglom, v srcu več nej peklo… i makar bi imal išče kaj takvoga za reči na ovi bum itak zabrenzal – ne je v hasen z preveč reči prereči se sreči, a i pacanje na drugom svetu za jen čas bu išče postalo –  i v denešnju, molitvenu i prek dost’ je stalo.

 

 

MUDRE MISLI

„Najveće veselje je veselje koje nismo očekivali.“

Sofokle, (396-406), jedan od trojice velikih helenskih tragičara.

„Nada je san budnih.“

Aristotel, (384-322), antički grčki filozof.

„Sudbina je more bez obala.“

Svinbern, Aldžersonm Čarls, ( 1837-1909), engleski pjesnik i kritičar.

„Smrt je san bez snova.“

Napoleon Bonaparte, (1769-1821), car Francuske, veliki vojskovođa i zavojevač.

„Smrt je lijepa samo kad je život ružan.“

Bak, Perl (1892-1973), sjevernoamerička književnica.

„Samo s čistog teče čista voda.“

Erazmo Roterdamski, (1466-1536), holandski humanist.

„ Nacionalna ograničenost je najveći neprijatelj kulture .“

Lukač, Đerđ, (1885-1974), .mađarski marksistički filozof i estetičar.

„Bolje je da na čelu ovaca ide lav nego da ispred lavova ide ovca.“

Defo, Danijel, (1660-1731), tvorac engleskog romana.

„Vrijeme je veliki učitelj – šteta je, međutim, što ubija svoje učenike.“

Mrožek, Slavomir, (1931- 2013), poljski književnik.

 

UZ 22. OŽUJKA – SVJETSKI DAN VODA, “I BIJAH VODA”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE”

I bez oceanskog bespuća i bez grandioznosti slapova Nijagare čak i bez užurbanog riječnog toka, ja se prepoznah – ja  bijah voda. možda samo kap, no ipak djeličak izvora života što oduvijek ostaje čuvan kao malo vode na dlanu. i već se čuh u šumu izvora, u mrmoru mora, u uzburkanom poju brzaka, potoka i rijeka, vidjeh se u odrazu sunca na blistavom jezerskom staklu, u slici iskričavog leda na granju obasutom injem i čak me bî i u zamućenom špiglu bare o čijem skrivenom životu i opet svjedočili samo živi kreket žaba te mjesečevim sjajem polivena nesklonjiva ljepota barskog irisa. i nije mi bilo ravna u raspršivoj snazi prpošnog slapa kojim letjeh niz vodopad, u nebeskoj mirnoći kojom kao neotkriveni izvor nečujno klizih niz planinske gudure, u odjeku metronomskog ritma zvonkog kapanja s visine, kap po kap – ja doista bijah voda. no taman kad progovori u meni i njen skitalački duh i kada krenuh čergom pare iz stanja u stanje, moja java, oporim grčem istine razbi čaroliju sna i ote me životu vode. ote me tom vječnom trajanju kroz promjene, toj začudnoj neprolaznosti kakvoj se čovjek, eto, ni u snu nadati ne može.

UZ 21. OŽUJKA – SVJETSKI DAN POEZIJE, “PJESNIK”, PJESMA IZ POETSKOG RUKOPISA “NITI, SPONE, RELACIJE,”

Misao, riječ, slika, metafora, stilska figura i još poneki jezični glamur, mudrolija ili bravura i vječna pjesnička dilema: što je važnije za poetski most prema ljudskom srcu – riječ ili slika.

I moguće je da odgovor i ne postoji, no ja ga svejedno i danas tražim, uporno među riječima i slikama što ne prestale izvirati od trenutka kad me samo jedna, samo jednom slikom navukla na taj pjesnički sprud na kojem zauvijek ostajem nasukana, ponavljajući: (…) čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše i guste slojeve magle u vlažni valja dô. (…)*

_____________________________________________________

*Pjesma „U poznu jesen“, Vojislav Ilić, 1862.-1894., srpski pjesnik