Ključa ne v lokotu, vu obloku kmica, na poceku tebe čekam, draga grličica.
Znam kaj ne buš došla, dén po jutru kaže, a of neje den za ljubav da oblak pred soncem zmaže.
Pušča kmici kaj se vleče, kaj se z meglom skup podéva, vetru pušča kaj splesavlje, dežđu kaj se z neba zleva.
Al’ ja bum sejeno ostav, kre poceka tebe čakav, z dežđom ime tve zazivav i z sozom v joku kak dežđ z neba za tobom plakav.
Riječima zatvaram usta, pjesmi oduzimam dah,
javu prisilno držim u horizontali, pa čak su mi i oči čvrsto zatvorene, i još da mi je samo ušutkati ono staro gunđalo u duši, i istom zauzdati i ono vazda ni mrvicu pospano dijete u sebi, pa da konačno mogu kao nekad,
u djetinje vrijeme, izmučen igrom, utonuti u zaslužen, okrepljujući san.
Kako je moguće da se nekima čak i suludi snovi ostvare dok nekima ni najbolje životne namjere ne prolaze. Ili, drugačije postavljeno pitanje: čime su uvjetovani usponi i padovi, putevi i stranputice što odvode na pravu ili na krivu stranu?
U vidu odgovora sugeriramo si već postavljene floskule, da je životna krivulja unaprijed zapisana, npr. u zvijezdama, a narod se poziva i na božju volju, na prst sudbine, na dobru ili lošu karmu, odnosno, sreću ili nesreću. Zbrojimo li sve to neospornim ostaje samo jedno da je adresa našeg životnog dobrotvora ili zlotvora još uvijek nepoznata.
No, ruku na srce, neospornim ostaje i da smo si nerijetko i u koječemu i sami zamutili „vodu“ i da si ju, štoviše, i dalje mutimo. Zato i pitanje što bismo poduzeli da nam je adresa sudbine ipak poznata ili da nam je u ruci poluga za put u rikverc, znamo li što bismo promijenili u vlastitom životu? Bi li se radilo o tek dvije-tri stvari ili bi popis bio kao za poveću kupnju u dućanu? Osim toga, bismo li bili spremni uhvatiti se u koštac s vlastitom osobnosti, pročeprkati po svojoj vlastitosti te izvući iz svog sebstva vrelo onog što nam oduzima sreću?
Smisao navedenog pak pokušat ću ilustrirati na vlastitom primjeru. Dakle, bi li danas i u kojoj mjeri bila uspješnija kao balerina, da mi se je ostvario prvotni san, kao što nije budući da sam za ples na špicama već i sa sedam godina bila prestara, ili, da sam postala doktorica, od čega sam odustala već nakon prvog vađenja krvi, čim sam ugledala vlastitu, ili, da sam došla do zvanja psihologa, na koji upis sam zakasnila pa kako ne bih izgubila godinu okrenula se jedinom fakultetu s neograničenim brojem brucoša, shvativši razlog neograničenosti tek pri upisu na drugu godinu, za koju je od dvije tisuće s prve, prag prošlo tek nas sto osamdeset.
I tako sam, stjecajem okolnosti, dakle, izborom u nuždi, po onoj, „daj što daš“, postala pravnica. No, i preživjela sam. Prevalila ili izdržala čitav radni vijek, odradila i tu životnu etapu, jedinu u životu čovjeka za ostvarenje mirovine. I, što je najzanimlčjivije, iz današnje perspektive, doista ne znam što bih s onom polugom za rikverc, da sam ju imala, odnosno, s kakvim bih zahtjevom i uz koju argumentaciju pokucala na vrata sudbine, da sam naletjela na njenu adresu.
Pitanje, doista, filozofsko, utoliko zanimljivije ako mu se pridoda još jednu životnu etapu, nastalu još jednim usputnim stjecajem okolnosti, s naglaskom da danas i ona broji već trideset godina. Naravno, riječ je o – spisateljstvu. „Tante za tante“, rekao bi šaljivčina, kao što i ja kažem, ali ne u smislu prijevoda, milo za drago, već riječima vlastitog životnog mudroslovlja, jedno za drugo, dakle, nadomjestak za mir duše.
Nije ovo rokerska, nije niti reperska, nije čak ni bijelo-svjetska, već domaća, istinska, u kojoj se riječi splele da bi rekle što su htjele, a htjele su: da nam se mulja, da svijet s Coronom u propast srlja, da nam stigla nova era pa će čovjek kao čovjek, il’ kraćim putem – s nebodera.
A u tom smislu kat deveti najizglednija je etapa: Al-Kaida i dalje prijeti, Grenlandski se led otapa, Pacifikom tajfuni vrište, uz Indiju monsunske kiše, Kalifornija je požarište, a hram božji – grijehodište.
i stog’ već na rubu snaga željeniju tražim sliku – ma i rodna mi je draga, no ipak biram Ameriku. Tramp je srećom u povijesti, iz “Bijele” se Biden smiješi, no moja i k nebu seže – možda Bog u nečem griješi? Ostalo mu od grijeha tek nešto sitno, ne ukrasti, mizerija, reklo bi se – čak lopovu ispod časti.
I dok jedno s drugim zbrajam kostobolja usput steže, rđav znak mi sudba šalje – crvljiv plijen sam sred njene mreže.
Stog’ pomiren bez ostatka da se s’ srećom neću sresti kad najednom u praznom nizu – natječaj za ceste mesti. Crknut moral istom skače, pogled hita k kontejnerima, pače, srce kuca jače – i iskra plam je makar bez dima.
No i plam je za neke druge, nepotizam guši vjeru, gledam hordu – k smeću grabi, pa ja krećem – k neboderu.
Nije ovo reperska, nije niti rokerska
nije čak ni bijelo-svjetska
već domaća ‘rvatska
u kojoj se riječi splele da bi rekle što su htjele –
a htjele su da nam se mulja (!)
da svijet u propast srlja
da nam stigla nova era
pa će čovjek il’ kao čovjek
il’ kraćim putem – s nebodera.
U tom smislu pak kat deveti
najizglednija je etapa:
Al-Kaida i dalje prijeti
led Grenlandski se već otapa
Pacifikom tajfuni vrište
uz Indiju monsunske kiše
Kalifornija je požarište
a hram božji grijehodište.
I stog’ već na rubu snage željeniju tražim sliku –
ma i rodna mi je draga – ipak biram Ameriku.
Tramp je srećom u povijesti pred Bijelom se Biden smiješi
stoga moja i k nebu seže –možda Bog u nečem griješi?
Ostalo mu od grijehova
tek nešto sitno
ne ukrasti –
mizerija, reklo bi se –
i lopovu ispod časti.
I dok jedno s drugim zbrajam
kostobolja usput steže
rđav znak mi sudba šalje
crvljiv plijen sam sred njene mreže.
Stog’ pomiren bez ostatka
da se s’ srećom neću sresti
kad najednom u praznom nizu –
natječaj za – ceste mesti.
Crknut moral istom skače
pogled hita k kontejnerima
pače, srce kuca jače –
i iskra plam je makar bez dima.
No i plam je za neke druge
nepotizam guši vjeru
gledam hordu –
k smeću grabi,
stog’ i ja krećem k neboderu.
Čitati s razumijevanjem bio je neumorni nalog moje prve učiteljice pa ja i danas važem svaku pročitanu. I zato neka mi ne bude zamjereno ako ispadne da cjepidlačim, no iako sam i sama pjesnik, ja, nikako da dokučim što se htjelo reći, izrečenim: „usta su da se jede“, „ruke su da se grle“, „kad kiša kiši kisnu miši“, „snijeg služi za snjegovića, san je zato da se spava, jaje služi za pilića, a šeširu služi glava“, „igrajmo se iz malena do zelena. Igrajmo se razigrano – odmotano, nikad, nikad, izigrano“, itd.
Naravno da moje nerazumijevanje nije od značaja, važno je naglasiti da pisci ne odlučuju o tome hoće li ih se i kojim autorskim djelom naći u nekoj čitanki, udžbeniku, radnoj bilježnici, vježbenici, radnom ili ispitnom listiću ili drugoj tiskovini. Pisci nemaju nikakav upliv na školsku literaturu i ne može ih se prozivati u kontekstu odgovarajućih prosvjetno-pedagoških preferencija Ministarstva znanosti i obrazovanja (u daljem tekstu: MZO).
Pisci su, usuđujem se reći, samo veliki zaljubljenici u svoju igru riječima koja se pod nazivom autorskog prava izborila i za zakonsku zaštitu. Gornji ulomci, pak, dijelovi su školske literature za hrvatski jezik osnovnoškolaca, većinom iz važećeg Kataloga odobrenih udžbenika za osnovnu školu, gimnazije i srednje strukovne škole MZO, za šk. god. 2021. /22.
No zaštita autorskog prava pisaca u Lijepoj našoj još uvijek je samo mrtvo slovo na papiru. Nakladnici ju i danas krše, a to znači da svoja školska izdanja godinama grade na autorskim djelima te ih tiskaju i reproduciraju bez dozvole i znanja autora kao i bez obvezne autorske naknade, budući da je se autor, prema slovu zakona, ne može odreći.
I srećom po većinu, nekolicina pisaca se baš nedugo oglasila javnom prijetnjom da će zaštitu svog autorskog prava zatražiti sudskim putem. Prijetnja dovoljno moćna da je i bez veće medijske prašine trgnula nakladnike. Shvativši da bi mogli ostati bez svoje zlatne koke (čitaj: pisaca) istog časa su se javili autorima s ponudom za nagodbu.
No i nagodba je lov u mutnom. Odnosila bi se samo na autorska djela iz važećih izdanja, dakle, za šk. god. 2021./ 22., dok se objave iz prijašnjih izdanja ne bi spominjalo. Ne bi ih se proglasilo zastarjelima budući da autorska prava prema hrvatskim propisima zastarijevaju po isteku 70 godina od smrti autora, slijedom čega ni najstarija objava ne bi bila u zastari: imala bi tek 31 godinu, kao i naša domovina s kojom ova priča i započinje. No ne bi stajao ni izgovor da je riječ o izdanjima koja donošenjem novog Kataloga postaju nevažeća. Ovo pak stoga što su nakladnici svojedobno i njihovo reproduciranje uprihodili i to uvećano za isnos neisplaćenih naknada autorima.
Nije na meni pa ni ne otvaram pitanje potrebe za permanentno novim izdanjima na istu temu, osnova hrvatskog jezika, kao da se temelj tom jeziku od stoljeća sedmog do danas još nije dovoljno učvrstio pa ga treba i danas, svako malo dograđivati, dorađivati, frizirati, peglati… Kažem ovo iz roditeljskog ugla čiji džepovi su inače sve prazniji, a za sve težu školsku torbu, na leđima prvašića, te s tim u svezi i zdravstvenu opasnost za još nedovoljnu čvrstu kralježnicu sedmogodišnjaka, nitko više i ne pita, niti diže glas. Narod se dosad već umorio od uzaludnog aludiranja pa se i odgovorni konačno odahnuvši prekrili – šutnjom.
I na kraju se opet vraćam piscima. I to povećom samokritikom kako se ne bi i sa spomenutom medijskom prijetnjom dogodilo: trla baba lan.
Pitanje je, naime, tko je nama piscima kriv što uporno ostajemo zatvoreni u vlastitim dvorištima, da ne kažem društvima: DHK, HDP, HDKDM, itd., a koja se do danas nisu našla ponukanima da zajedničkim naporom naprave bar jedan korak u korist našeg, spisateljskog digniteta?! Pitanje je zašto nas ne udruže i povedu putem glazbenika, novinara, odvjetnika i brojnih drugih strukovnih grupacija koja su već odavno regulirale pitanja vezana za ostvarenje svog, zakonom jednako proklamiranog autorskog prava?! Pitanje je i to, što ta Društva zapravo rade za nas; čime su nas zadužila za lojalnost koju im iskazujemo dugogodišnjim članstvom ako nisu u stanju zajedničkim snagama definirati prava domaćih pisaca, postavljanjem vrijednosnih parametara za njihovo ostvarivanje i zaštitu?!
I, bilo kako bilo, tek, da se ona prijetnja nije dogodila ja danas ne bih bila u posjedu popisa svojih djela objavljenih makar u važećoj školskoj literaturi niti bih se oglasila ovim promišljanjem, a još manje da bih došla u posjed literature koja me je podsjetila na moju prvu učiteljicu i njeno čitanje s razumijevanjem, a radi kojeg ja još uvijek dumam nad onim, citiranim, ne bih li im konačno dokučila svrhu.