“HTIO BIH BITI KORNJAČA”, INTERVJU S JEDNIM OD NAJMLAĐIH STRADALNIKA DOMOVINSKOG RATA, IZ 1991.

by admin | ožu 19, 2022 | Blog, Proza | 1 comment

Rat u Ukrajini ne prestaje, a opasnost da eskalira te dopre čak i do nas, lebdi u zraku. Život u ratnom okruženju, tiojekom domovinskog rata u Hrvatskoj, mene je, srećom, samo okrznulo, no sjećanja su ostala. Jedno, nezaboravno, prenosim iz informativnog glasila Medicinskog centra Čakovec, “HERKUL”, br. 1/1991., dakle, iz vremena kada je čakovečka bolnica, kao pozadinska, preuzimala na sekundarno medicinsko zbrinjavanje stradalnike domovinskog rata primarno zbrinute u zagrebačkim bolnicama i kada sam ja kao tadašnja pravnica bolnice bila zadužena  i za uređivanje “HERKUL”, čijih osam brojeva je u cijelosti predstavljeno i na ovoj www stranici.

Krešimir, plavokosi osmogodišnji Vinkovčanin na privremenom oporavku u čakovečkoj bolnici naoko bezbrižno leži u svojoj bolesničkoj postelji. Okružen s bezbroj poklona, dobivenih od nepoznatih ljudi koji stalno dolaze da ga posjete, priča svoju priču uz osmijeh što odaje nevjericu da je nešto takvo danas još uvijek moguće.
S rukama u gipsu, desnom do lakta, a lijevom nešto niže, neumorno lista svoju najnoviju slikovnicu o Alibabi i četrdeset hajduka. Ta dječja zaigranost raspršuje zebnju pa gledajući ga mudro zaključujem: “Eto, što su djeca, njima ništa nije strašno, čak ni gips što umjesto bespomoćne Krešimirove noge izviruje ispod njegovog nemirnog pokrivača.” Povodeći se za dječakovom mirnoćom pitam:
– Što ti je s nogom?
– Ništa, udarila mina. – odgovara on ne trepćući, kao da je mina uobičajena stvar.
– Kako, udarila? – pitam glupo.
– Pa, lijepo, dok sam bio na ulici ona udarila i onda su se oni njeni komadići, geleri, raspršili i tako… ustvari oni su me udarili… – odgovara Krešimir, jednako nehajno.
– A što si radio na ulici?
– Ništa, onako, razgovarao s gardistom. – glasi odgovor. Što je bilo s gardistom ne pitam, ne usuđujem se. Ali Krešimir, kao da mi čita misli, odgovara i bez pitanja:
– On je, jadan, poginuo.

Gutam knedlu i tiho, gotovo bez glasa nastavljam pitanjem:
– A gdje su ti bili roditelji?
– A gdje bi bili? Radili su. Otac je hranio svinje, a majka … Ne znam, valjda nešto po kući. – odgovara dijete kao da mi želi reći da i u ratu treba raditi.

Obaram pogled ispričavajući se tim nesretnim ljudima što sam ih u svojim mislima, ne vodeći računa o surovoj životnoj svakodnevici brzopleto i nesmotreno optužila za roditeljsku nebrigu.
Moje uskovitlane misli, u kojima čitam vlastitu nesposobnost življenja u takvim uvjetima, srećom prekida Krešimir.

– Teta, da li se može tu negdje kupiti ono odijelo što kad obučeš budeš kornjača?
– Kornjača? – ponavljam upitno i započinje moja sumnja u “Alibabine” sposobnosti. Iza listova slikovnice što ih je Krešimir neprekidno okretao stvarajući dojam zaboravljenih ratnih stradanja te ponovnu uspostavu dječjeg mira, a za što sam ja zaslužnim smatrala “Alibabu”, skrivalo se tek dječakovo traženje uspješnog puta k izgubljenoj sigurnosti.
– Zašto baš kornjača, zašto ne ptica ili medo, ili neka druga životinja koja ne mora nositi teški kornjačin oklop? – pitam oprezno želeći da Krešimirov odgovor ne potvrdi moje slutnje.
– Zato što je ona najjača! Najjača od svih! – odgovara on i nastavlja. – Znaš, oni ti u Zagrebu nemaju ništa na televiziji, samo rat, pa ti onda ja okrenem Beograd! Ma ne bi’ ja nji’ okretao, ja bi’ im najradije opsovao, ali oni imaju crtiće! Imaju ti onaj, znaš, u kojemu ti oni, strašni aligatori juru kornjače! Juru ih i juru, a one bježu!… Ma ne mogu ti oni, aligatori, njima, kornjačama, ništa! One ti imaju oklop! Ali dogodi se ponekad da neku i uhvate i onda je pojedu, a to ti meni bude žao… bude mi tako teško…
– Ti bi, znači, htio postati kornjača? – pitam još opreznije nesretna zbog ostvarenja svojih slutnji, nesretna zbog toga što “Alibaba” nije uspio ostvariti cilj radi kojeg su ga dobri nepoznati ljudi darovali Krešimiru.
– Aha. – odgovara on bez dvoumljenja.

Napuštam njegovu sobu crvena u licu kao sva ljudska krv prolivena u ovom suludom ratu. Crvena od srama u ime svih ljudskih aligatora zbog kojih je Krešimir izgubio povjerenje u odrasle pa svoju sigurnost traži u kornjačinom oklopu. Dijete je u pravu. Ni ja više ne vjerujem u razum i zato svim srcem želim da on i sva druga mala i velika nedužna i bespomoćna bića postanu kornjače. Naravno, ne zauvijek, samo privremeno, dok traju vremena aligatora.

NA TEMU SPISATELJSTVA

by admin | ožu 18, 2022 | Blog, Proza | 0 comments

Tema naoko nevažna, u svakom slučaju preširoka za bilo kakvo raslojavanje na ovom mjestu. Stoga ovdje samo nekoliko osobnih zapažanja koja započinjem činjenicom da koliko pisaca, spisatelja, književnika, naziv je nevažan, toliko i priča o početcima njihovog spisateljskog puta. O toj temi najviše propituju najmlađi; na susretima s piscima najvažnije im je doznati kako se postaje piscem. Novinarima pak je zanimljiviji autorski književni opus, objavljeni naslovi, gotovi rukopisi, novi planovi i sl., dok u treću grupu svrstavam nove, još pritajene pisce čiji se interes vezuje isključivo za način dolaska do vlastite knjige. Međutim, to traje samo dok i ne dođu do te, prve, nakon čega se redovito zareknu da im je to i posljednja. Kao što sam se i ja zarekla, pa porekla, ocijenivši, a kako i danas mislim. da je u postupku nastajanja knjige najzanimljiviji, a možda i najjednostavniji dio upravo pisanje. No ono ne rješava stvar  jer sporednih sitnica, neizostavnih za izradu kvalitetne knjige, u uredničkom smislu, u pogledu oblikovanja, tiska, itd., nerijetko bude toliko da i prekaljenom autoru poneka ponekad promakne.

I budući da stvar nije jednoobrazna, pisac, književnik, spisatelj o ovoj temi govori uglavnom iz vlastitog ugla. Okosnicu čine osobni afinitet, unutarnji i vanjski faktori, sredina i vrijeme kojemu je suvremenik, a nije nezanimljiva ni činjenica da na pitanje: je li ikad ostao bez motivacije, demoralizirao se, posumnjao u sebe, odlučio čak i prestati pisati svaki odgovara afirmativno. Dakle, nije lako, no pisca u duši teško je pokolebati. Svaku barijeru ili obeshrabrenje uzima samo kao kratkotrajnu, usputnu etapu do vremena kada će mu se opet posložiti zvijezde, poklopiti karte, nasmiješiti mu se sudbina ili sreća, dakako, u vidu nekog izdavača ili urednika spremnog da mu i novo ponuđeni rukopis ukoriči.

No, takvih, željenih zvijezda, na današnjem domaćem nebu sve je manje. Briše ih domaća izdavačka politika smanjenjem broja izdavačkih kuća za nakladničku djelatnost na teret proračunskih sredstva. Tako će ostale, uglavnom provincijske izdavače, progutati zakon tržišta, sistemom, ponuda-potražnja, a njihova sudbina, ključa u bravu, slijedit će i većini provincijskih pisaca. Jer, ne laže narodna koja kaže: “Tko bliže peći, bolje se grije”, a koju apostrofiram u kontekstu šanse provincijskog pisca na izdavanje knjige kod budućih (također reduciranih) izdavača u metropoli.

A neizbježnost reduciranja pravda se premalim hrvatskim govornim područjem, poražavajućem stupnju čitanosti, osobito neospornom hiperprodukcijom domaćih autora i njihovih djela. No ako je i reduciranje autora faktor reduciranja postavlja se pitanje opravdanosti tzv. „poticanja književnog stvaralaštva“ dugogodišnjim enormnim kreditiranjem pojedinaca za izradu djela za koja nije postavljen ni jedan jedini uvjetni valorizacijski kriterij, a sva su također na teret onih istih proračunskih sredstava?!

Ne podvlačim ovo zbog sebe, meni, srećom, i danas jedna knjiga pokriva drugu. A i da ne bi bilo zabune te knjige su uglavnom sve što sam na račun svog spisateljstva dosad ostvarila. Za autorski honorar me nikad nitko nije pitao, još manje da bi mi ga ponudio, ponajmanje u vidu gore spomenutog „poticanja književnog stvaralaštva“, iako su i moja mnoga djela dio školskog izdavaštva.

A kad sam se već dotakla autorskog honorara ili naknade za korištenje autorskog djela moram reći da je to zapravo samo dio autorskog prava. Dakako, onaj kroz koji je najvidljivije njegovo kršenje, u odnosu na većinu, za razliku od manjinskog broja, u koji ulaze pisci „s perom” sretnije ruke, prema kojima se propisi o zaštiti autorskih prava uredno poštuju, urednim isplaćivanjem upravo tih, autorskih honorara, odnosno, naknada.

I dok ostaje neupitna važnost ili nužnost autorskih djela za školske čitanke i radne bilježnice dotle većina domaćih autora i ne zna u kojim školskim izdanjima su njihove pjesme ili priče posijane. Možda koji za poneku  ponekad i dozna, putem prijatelja, učitelja ili knjižničara, no, ipak, većinu revoltira i sama količina bahatosti izdavača u smislu da se autor, ne znajući za objavu svoga djela njome ne može čak niti pohvaliti.

I zato su pisci postali odlučni da tužbom prema izdavačima, dakle, sudskim putem konačno izbore zaštitu tog svog autorskog prava. Inače, zakonom je već zaštićeno, ali, samo deklaratorno, što praktički znači da je, bez  mehanizma kontrole i sankcija za njegovo kršenje, još uvijek samo mrtvo slovo na papiru. I zato i jest krajnji cilj ove najnovije medijske hajke, što su je upravo pisci podigli, vraćanje digniteta autorskom radu, bez kojeg se očito ne može, osim na dosadašnji način, gotovo sramnim ignoriranjem autora iskorištavajući njegovo djelo, bespravno i isključivo za račun izdavača.

A u kontekstu svega spomenutog vraćam se sebi i svojoj prvoj knjizi, poetskoj zbirci za djecu „Mjesec u krevetu“. Izdana je 1990., godine, tik pred izbijanje domovinskog rata, zahvaljujući nekolicini nezaboravnih ljudi čijom zaslugom su se eto i meni tada bile posložile zvijezde. Zahvaljujem, stoga i sada, ovdje:  Ljerki Tkalčec, učiteljici iz Nedelišća, kojoj je rukopis prvoj dospio u ruke te je samoinicijativno i potaknula njegovo izdavanje, potom Borisu Lisjaku, ilustratoru ondašnje izdavačke kuće TIZ Zrinski Čakovec koji je knjigu ilustrirao te Nadi Cesar, iz Murskog Središća, tadašnjoj predsjednici Samoupravne interesne zajednice kulture Općine Čakovec čijim subvencioniranjem je zbirka i tiskana. Zahvalna sam i na recenzentskom mišljenju prof. Ernestu Fišeru, kao uredniku knjige te dr. Miri Kermek-Sredanović, temeljem kojih su Prosvjetni savjetnici za predškolski odgoj Zavoda za školstvo pri Ministrastvu prosvjete Republike Hrvatske odgovarajućom Suglasnošću o kvaliteti knjige dopustili njeno tiskanje. Bez takve suglasnosti, naime, knjiga za djecu, u ono vrijeme, nije mogla u tisak.

I, još nešto, nespomenuto, a ništa manje važno, meni, kao tada mladom piscu. Riječ je o prvoj, a usuđujem se reći i jedinoj spisateljskoj uputi, dobivenoj s “Mjesecom u krevetu” od prof. Ernesta Fišera. Rekao je da  pri svakom obraćanju čitatelju moram imati pred sobom upravo njega, tog čitatelja kojemu se obraćam, a obratiti mu se moram jasnom i nedvosmislenom porukom, bez farbanja i moraliziranja, dakle, iskrenom riječi i svakako bez nepotrebnog ili suvišnog balasta. Sve ostalo, naglasio je, stvar je osobnog truda i rada na većem poznavanju književnosti, jezikoslovlja i književnog stvaralaštva, uopšte.

Rečeno – zapamćeno i pridržavam ga se i danas. I, štoviše, čak ni nakon, sad već 30-godišnjeg spisateljskog „staža“, spomenutom nauku, nemam veliko što ni dodati ni oduzeti. I zato, kako sam ga tada primila tako ga i sama  s ponosom prenosim dalje.