NA TEMU SPISATELJSTVA

by admin | ožu 18, 2022 | Blog, Proza | 0 comments

Tema naoko nevažna, u svakom slučaju preširoka za bilo kakvo raslojavanje na ovom mjestu. Stoga ovdje samo nekoliko osobnih zapažanja koja započinjem činjenicom da koliko pisaca, spisatelja, književnika, naziv je nevažan, toliko i priča o početcima njihovog spisateljskog puta. O toj temi najviše propituju najmlađi; na susretima s piscima najvažnije im je doznati kako se postaje piscem. Novinarima pak je zanimljiviji autorski književni opus, objavljeni naslovi, gotovi rukopisi, novi planovi i sl., dok u treću grupu svrstavam nove, još pritajene pisce čiji se interes vezuje isključivo za način dolaska do vlastite knjige. Međutim, to traje samo dok i ne dođu do te, prve, nakon čega se redovito zareknu da im je to i posljednja. Kao što sam se i ja zarekla, pa porekla, ocijenivši, a kako i danas mislim. da je u postupku nastajanja knjige najzanimljiviji, a možda i najjednostavniji dio upravo pisanje. No ono ne rješava stvar  jer sporednih sitnica, neizostavnih za izradu kvalitetne knjige, u uredničkom smislu, u pogledu oblikovanja, tiska, itd., nerijetko bude toliko da i prekaljenom autoru poneka ponekad promakne.

I budući da stvar nije jednoobrazna, pisac, književnik, spisatelj o ovoj temi govori uglavnom iz vlastitog ugla. Okosnicu čine osobni afinitet, unutarnji i vanjski faktori, sredina i vrijeme kojemu je suvremenik, a nije nezanimljiva ni činjenica da na pitanje: je li ikad ostao bez motivacije, demoralizirao se, posumnjao u sebe, odlučio čak i prestati pisati svaki odgovara afirmativno. Dakle, nije lako, no pisca u duši teško je pokolebati. Svaku barijeru ili obeshrabrenje uzima samo kao kratkotrajnu, usputnu etapu do vremena kada će mu se opet posložiti zvijezde, poklopiti karte, nasmiješiti mu se sudbina ili sreća, dakako, u vidu nekog izdavača ili urednika spremnog da mu i novo ponuđeni rukopis ukoriči.

No, takvih, željenih zvijezda, na današnjem domaćem nebu sve je manje. Briše ih domaća izdavačka politika smanjenjem broja izdavačkih kuća za nakladničku djelatnost na teret proračunskih sredstva. Tako će ostale, uglavnom provincijske izdavače, progutati zakon tržišta, sistemom, ponuda-potražnja, a njihova sudbina, ključa u bravu, slijedit će i većini provincijskih pisaca. Jer, ne laže narodna koja kaže: “Tko bliže peći, bolje se grije”, a koju apostrofiram u kontekstu šanse provincijskog pisca na izdavanje knjige kod budućih (također reduciranih) izdavača u metropoli.

A neizbježnost reduciranja pravda se premalim hrvatskim govornim područjem, poražavajućem stupnju čitanosti, osobito neospornom hiperprodukcijom domaćih autora i njihovih djela. No ako je i reduciranje autora faktor reduciranja postavlja se pitanje opravdanosti tzv. „poticanja književnog stvaralaštva“ dugogodišnjim enormnim kreditiranjem pojedinaca za izradu djela za koja nije postavljen ni jedan jedini uvjetni valorizacijski kriterij, a sva su također na teret onih istih proračunskih sredstava?!

Ne podvlačim ovo zbog sebe, meni, srećom, i danas jedna knjiga pokriva drugu. A i da ne bi bilo zabune te knjige su uglavnom sve što sam na račun svog spisateljstva dosad ostvarila. Za autorski honorar me nikad nitko nije pitao, još manje da bi mi ga ponudio, ponajmanje u vidu gore spomenutog „poticanja književnog stvaralaštva“, iako su i moja mnoga djela dio školskog izdavaštva.

A kad sam se već dotakla autorskog honorara ili naknade za korištenje autorskog djela moram reći da je to zapravo samo dio autorskog prava. Dakako, onaj kroz koji je najvidljivije njegovo kršenje, u odnosu na većinu, za razliku od manjinskog broja, u koji ulaze pisci „s perom” sretnije ruke, prema kojima se propisi o zaštiti autorskih prava uredno poštuju, urednim isplaćivanjem upravo tih, autorskih honorara, odnosno, naknada.

I dok ostaje neupitna važnost ili nužnost autorskih djela za školske čitanke i radne bilježnice dotle većina domaćih autora i ne zna u kojim školskim izdanjima su njihove pjesme ili priče posijane. Možda koji za poneku  ponekad i dozna, putem prijatelja, učitelja ili knjižničara, no, ipak, većinu revoltira i sama količina bahatosti izdavača u smislu da se autor, ne znajući za objavu svoga djela njome ne može čak niti pohvaliti.

I zato su pisci postali odlučni da tužbom prema izdavačima, dakle, sudskim putem konačno izbore zaštitu tog svog autorskog prava. Inače, zakonom je već zaštićeno, ali, samo deklaratorno, što praktički znači da je, bez  mehanizma kontrole i sankcija za njegovo kršenje, još uvijek samo mrtvo slovo na papiru. I zato i jest krajnji cilj ove najnovije medijske hajke, što su je upravo pisci podigli, vraćanje digniteta autorskom radu, bez kojeg se očito ne može, osim na dosadašnji način, gotovo sramnim ignoriranjem autora iskorištavajući njegovo djelo, bespravno i isključivo za račun izdavača.

A u kontekstu svega spomenutog vraćam se sebi i svojoj prvoj knjizi, poetskoj zbirci za djecu „Mjesec u krevetu“. Izdana je 1990., godine, tik pred izbijanje domovinskog rata, zahvaljujući nekolicini nezaboravnih ljudi čijom zaslugom su se eto i meni tada bile posložile zvijezde. Zahvaljujem, stoga i sada, ovdje:  Ljerki Tkalčec, učiteljici iz Nedelišća, kojoj je rukopis prvoj dospio u ruke te je samoinicijativno i potaknula njegovo izdavanje, potom Borisu Lisjaku, ilustratoru ondašnje izdavačke kuće TIZ Zrinski Čakovec koji je knjigu ilustrirao te Nadi Cesar, iz Murskog Središća, tadašnjoj predsjednici Samoupravne interesne zajednice kulture Općine Čakovec čijim subvencioniranjem je zbirka i tiskana. Zahvalna sam i na recenzentskom mišljenju prof. Ernestu Fišeru, kao uredniku knjige te dr. Miri Kermek-Sredanović, temeljem kojih su Prosvjetni savjetnici za predškolski odgoj Zavoda za školstvo pri Ministrastvu prosvjete Republike Hrvatske odgovarajućom Suglasnošću o kvaliteti knjige dopustili njeno tiskanje. Bez takve suglasnosti, naime, knjiga za djecu, u ono vrijeme, nije mogla u tisak.

I, još nešto, nespomenuto, a ništa manje važno, meni, kao tada mladom piscu. Riječ je o prvoj, a usuđujem se reći i jedinoj spisateljskoj uputi, dobivenoj s “Mjesecom u krevetu” od prof. Ernesta Fišera. Rekao je da  pri svakom obraćanju čitatelju moram imati pred sobom upravo njega, tog čitatelja kojemu se obraćam, a obratiti mu se moram jasnom i nedvosmislenom porukom, bez farbanja i moraliziranja, dakle, iskrenom riječi i svakako bez nepotrebnog ili suvišnog balasta. Sve ostalo, naglasio je, stvar je osobnog truda i rada na većem poznavanju književnosti, jezikoslovlja i književnog stvaralaštva, uopšte.

Rečeno – zapamćeno i pridržavam ga se i danas. I, štoviše, čak ni nakon, sad već 30-godišnjeg spisateljskog „staža“, spomenutom nauku, nemam veliko što ni dodati ni oduzeti. I zato, kako sam ga tada primila tako ga i sama  s ponosom prenosim dalje.

S DRUGE STRANE STRATIŠTA

by admin | ožu 7, 2022 | Blog, Proza | 0 comments

Dvanaesti je dan u ratom pogođenoj Ukrajini. Prtljam nešto po kući, no pogled se uporno okreće TV ekranu na kojem se smjenjuju razrušeni Kijev, Harkiv, Herson, Melitopolj i drugi ukrajinski gradovi. Razrušeni,manje ili više,svaki je slikom čudesno nalik slici našeg zarobljenog Vukovara iz 1991. godine. Sirene za uzbunu kao da su mi u sobi, neprekidna pucnjava također, i maknula bih se od svega toga, pa već i krenem, no svako malo me iznova trgne nešto poznato: groblje ruskih vojnih vozila – naša povijesna Trpinjska cesta; iz eskadrile u zraku ispada jedan pogođeni avion pa uz ushit, na ukrajinskom, u smislu, „Jedan je pao!“, ja čujem i ono, naše, s hrvatskog bojišta: „Pala su oba!“ Kolone žena i djece i bijegu, stari, nemoćni i bolesni po podrumima, nužnom skloništu, čekaju najneophodnije za preživljavanje – humanitarnu pomoć koja nikako ne stiže. Čekaju kao što smo i mi čekali da sirene za opasnost utihnu.

I dok sam u mislima tamo, na tom sramotnom stratištu 21. stoljeća, ne mogu zaobići agresoru. NI ovaj, naime, kao ni njegovi povijesni prethodnici, ne shvaća da vodi rat gubitnika. Specijalne vojne operacije na tuđem teritoriju danas se nazivaju ratom, a njihov vinovnik agresorom. Ako to još nije shvatio, shvatit će ubrzo. Pokušajem aneksije Ukrajine  ruska vrhuška je otkrila svoje pravo lice i time ostala (ostaje) napuštena od ostatka svijeta. Čeka se još samo da ju napusti i vlastiti, ruski narod. No čekanje će biti uzaludno; kroz zatvorena vrata svijeta neće moći te mu i ope ostaju samo “sibirska” – dodatno otvorena najnovijim represijskim mjerama “odmazde i verbalnog delikta.

I kao da mi čita misli Indeks.hr podbode me naslovom iz teksta Petra Stošića od 18.2.2022., cit.: „Što to sad Putin izvodi s Ukrajinom? Ono što je Milošević radio Hrvatskoj 1991.” E, da, kažem u sebi, moje asocijacije ratom u Ukrajini nisu slučajne.

I najednom me sjećanje vraća u jednu od tih, nesretnih 1990-tih, točnije u 1991. godinu, u kojoj kao pravnica čakovečke bolnice, tadašnjeg Medicinskog centra Čakovec, punih ruku papira hodam po odjelima prepunim neočekivanih pacijenata. Stradalnici domovinskog rata, na sekundarnom medicinskom zbrinjavanju u toj, našoj, pozadinskoj bolnici, nakon primarne obrade u većim gradovima, većinom u Zagrebu, leže i na ginekologiji i na dječjem odjelu – prepoznaje ih se po jednakom strahu u očima i patnji na licu.

Mišljenje dr. Borisa Jerbića, rukovoditelja neuropsihijatrijskog odjela bolnice, da je uz medicinsku i rehabilitacijsku pomoć stradalnicima potrebna i psihološka, nailazi na opće odobravanje pa MCČ kreće s izdavanjem informativnog glasila, „Herkul“. Ažuriranim popisom novo zaprimljenih pacijenata bilo bi im omogućeno lakše međusobno povezivanje, druženje i dr., informacijama o trenutnoj ratnoj situaciji kao i aktivnostima na ublažavanju posljedica rata ne bi ostajali u neizvjesnosti u pogledu tekuće situacije na terenu, a objavljivanjem u glasilu njihovih misli, pjesama, crteža, anegdota i dr. pokrenuo bi im se i duh – dobili bi novu snagu za lakše premošćivanje proživljenih ratnih strahota.

„Herkul“, je, naime trebao biti ta, snaga. A da je i bio pokazalo se  već s prvim brojem. Prilozi su stizali sa svih odjela i izvan bolnice pa sam ja, kao zamjenica glavnog urednika, dr. Jerbića,  jedva stizala pregledati ih i obraditi, dobivene podatke ažurirati, list urediti i oblikovati te se pobrinuti za njegov prijelom, tisak i distribuciju. Naravno da o nekim poslovima nisam imala pojma, u kom smislu se pomoć redakcije lista „Međimurje“, osobito suradnika Miodraga Kuhara, pokazala nezamjenljivom. U svakom slučaju, moj rad na “Herkulu”, iako obveza, bio je i osobiti izazov, čak stanovita čast pa su i sve teškoće s kojima sam se u tom radu susretala dodatno samo podgrijavale moj osjećaj da i sama doprinosim bržem oporavku stradalih kao i samom prestanku daljnjeg ratnog stradavanja.

I možda upravo stoga što i nakon 30 neratnih godina današnji rat u Ukrajini pokazuje jednako nepromijenjeno, porazno i sramotno, užasavajuće lice civilizacije, zaključujem da svi ratovi imaju jednako izvorište: u kolektivnom ludilu agresorske klike. A ako je tome tako, ne upuštajući se, dakle, dublje u medicinsku dijagnozu, pitanje, nama, ostalima, trenutno s druge strane stratišta: imamo li pravo na bahatost za olako biranje onih koji bi trebali biti najodgovorniji za naše živote, za sudbnu naroda kojem pripadamo, za budućnost naše djece i daljnjeg pokoljenja? I imamo li a conto toga pravo na operost? Po meni, nemamo! Nemamo čak ni pozivom na onu, jednu, od sedam posljednjih Isusovih izjava s križa: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ (2/7). Štoviše, nemamo pravo ni na gurnanje glave u pijesak, u smislu, da nas se to ne tiče. Naprotiv, tiče nas se, tiče, itekako.