by admin | kol 23, 2022 | Blog, Dječji blok, Poezija |
PROLJEĆE je čarobnjak, svatko mu se čudi, led i snijeg otapa, korijenje budi. Na drveću lišće, na zemljici proljetno cvijeće, nad livadom pčela zuji, pod strehu mi lasta slijeće…
LJETO pali, žari, s neba vatra bljeska, pod nogama vreli kamen, a na plaži zrnca pijeska. Vreo je i prašnjav tepih duž zemljanog puta, svježinu tek noćca nosi kad mrak sunčev sjaj proguta.
JESEN kišu prolijeva, maglovita jutra niže, dozrele su šljive, dunje, berba na prag stiže,lišće žuti, suši se, mrzli vjetar pute mete, lasta na jug odlazi, baka zimsku vestu plete…
ZIMA, snježna, puna inja, pravoj bajci sliči: Badnjak, Božić i Djed Mraz stižu ko u priči, a bjelina oči krade, kupa drvo, brijeg, pa ni polja, puta nema – sve prekrio snijeg.
by admin | kol 18, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Vrijeme je zbilja bilo čudno. Ni toplo ni hladno ni suho ni kišno, čas je puhao mrzli sjeverac, a čas bi bez vjetra bivalo prevruće. Varljivo vrijeme, govorili su odrasli, tužeći se da ih boli i ovo i ono, a tužili se i na djecu, da se ponašaju kao i vrijeme, prevrtljivo i neprimjereno.
I bili su u pravu. Društvo iz ulice nekad bi se igralo uz smijeh i ciku, veselo trčkarajući za loptom, a nekad bi osorno uzvraćali jedno drugom, svađali se, naguravali, podmetali si nogu, a u par navrata se čak i potukli. Stoga je Igorova jakna još uvijek bila s otrgnutim džepom, Alen je cijeli tjedan šepao zbog bolnog udarca u potkoljenicu, a Sarin palac lijeve šake već peti dan je bio zaštićen bolničkom longetom.
I čak ni danas nije bilo bolje. Postalo je “gusto” već nakon deset minuta jurnjave za loptom. Damir je zbog pregrube igre završio u grmu kopriva, a Iva u suzama zbog potrganog zatvarača na najnovijoj trenirci. I budući da se krivca i opet nije moglo naći družba se počela međusobno častiti toliko grubim i neprimjerenim riječima da ih ja naprosto ne želim i ovdje ponoviti.
A onda je najednom nastao muk, tajac, tišina. Svađu, kao da si nožem prerezao; družbi kao da su riječi zapele u grlu baš kao što im je zapeo i pogled. Zabetonirao se najednom na onom istom grmu kopriva u kojem je nestala i njihova lopta. Sama od sebe i ama baš ničim potaknuta.
„Lopta je poludjela! Sama je skočila uvis i direkt u koprive!“ rekao je Borna.
„Nije poludjela, nego je pametnija od nas. Morala nam je prekinuti igru kako bi prekinula našu svađu.“ prokomentirala je Iva pa su ostali pokunjeno spustili glave.
„I što sada?“ zapitao je Davor.
„A ja se pitam otkud se najednom stvorio toliki grm? Jučer ga uopće nisam primijetio.“ opet će Borna.
„Ni ja ga nisam primijetila.“ složila se i Ena, i dodala da kopriva raste brzo, navodno nikne već preko noći.
„Onda je možda i ova tako izrasla. Listovi joj izgledaju jako mlado.“ primijetio je i šutljivi Damir. “
„A znate li vi kako mlada kopriva žari?“ Iva će. „Žari jače i od ognja zato je pitanje kako ćemo ponovo doći do lopte.“
„S ognjem ili bez njega, loptu moramo izvući.“ bio je odlučan Damir.
I ostali su se složili, no najednom je opet nastala tišina. Je li družba ponovno stavila glave skupa, pitali se susjedi okolnih kuća te sami sebi potvrdno zaklimali.
U protivnom, bilo je svima jasno, opet bi morati u kupovinu nove lopte. Već treći put u godinu dana žrtvovali bi ionako mizeran džeparac kako bi za pravi nogomet nabavili pravu nogometnu loptu. A upravo je takva bila i ta, izgubljena u koprivama, a zajednička – mijenjali su joj se samo čuvari. Svake noći bi prespavala kod nekog drugog.
„Ja ću je izvući!“ ponudio se Davor. „Danas ionako ide k meni za čuvanje, a osim toga ja imam i rukavice.“
„Da, imaš golmanske, a one ti neće zaštititi i lice. Grm je predubok.“ upozorila ga je Ena.
„Uh, imaš pravo, to mi uopće nije palo na pamet.“ uzvratio je.
„Trebala bi nam neka duga i čvrsta grana kojom bismo je izgurali odande.“ promišljeno će Sara.
„Ovdje takvu nećemo naći. Livadu stalno čistimo od otpalog granja kako bismo mogli nesmetano igrati. Jedini način je uzverati se na neko drvo i izlomiti neku, malo čvršću…“ razmišljao je Alen.
„Nema šanse, a ni potrebe. Treba nam metla, obična, s dugom drvenom drškom, a koju ću ja odmah donijeti!“ poletno će Iva pa pojuri k svojoj kući u najbližem susjedstvu.
„Tako je! Metla! Bravo, Iva, baš si se dobro sjetila!“ vikala je družba za njom čekajući da se vrati, a što se i dogodilo već za par časaka.
Sasvim dovoljno da ih po Ivinom dolasku dočeka novo iznenađenje. Metla je bila nepotrebna – lopta je stajala ispred grma, zagledana u družbu.
„Kao da se netko poigrava s nama“. osupnuto će Bruno
„Ali u blizini nema nikoga, ja nikoga ne vidim.“ rekla je Ena.
„Ni ja! Ni ja! Ni ja!“ javljala je cijela družba.
„Zar se i vratila kako je nestala? Dokotrljala se sama iz grma?“ opet se prvi zapita Bruno.
„Da, možda se uplašila metle.“ promišljao je naglas Davor.
„Glupost.“ ozbiljno će Iva. „Mislim da je samo pametnija od nas. Dozlogrdile naše svađe s kojima mi, ruku na srce, ponekad stvarno pretjeramo.
„Ima smisla i moramo biti oprezni. Svi smo vidjeli da je učinila nemoguće i ako je svemoguća, kakvom se i pokazala, mogla bi nam prirediti još tko zna kakvo iznenađenje.“ rekao je Igor, kradom od lopte.
„Da.“ zaklimali su glavom i ostali, suglasni da bi iznenađenje moglo biti i puno neugodnije.
„Zato je pravo pitanje što nam je za činiti.“ Rekla je Sara, gotovo šapatom.
„Oh, pa barem je to jasno. Zauzdati se u svađi maksimalno ili što je najviše moguće.“ Ena će.
„S tim se svi slažemo, no kako se zauzdati?“ zapitao je Bruno.
„Pa i to je razumljivo, no što ako se nekom ipak omakne – jednostavno se ne uspije zauzdati?“ pitao se Igor.
„Toga ćemo upozoriti.“ predložio je Davor.
„Da! Tako je! Pametno! Upozorit ćemo ga!“ složno je doprlo sa svih strana.
„Smislit ćemo neku lozinku…“ krenuo je pojasniti Davor, no prije nego je završilo prolomilo se gotovo jednoglasno.
„Lopta u koprivama!“
„Jest, to je to! Jupi! Hura! Bravo svima! Lopta u koprivama!“ nastavilo je društvo veselim povicima pa s loptom u rukama nastavilo prema Ivinoj kući. Vratit će metlu na mjesto i usput za okrepu popiti topli čaj što ga je Ivina mama već skuhala za cijelu družbu.
by admin | srp 31, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza |
Živjela jednom jedna kraljica lijena kao trut. Nije joj se dalo hodati, nije joj se dalo sjediti, stajanje joj nisi smio niti spomenuti i zato je jednog dana odlučila da više uopće neće ustajati iz kreveta. U krevetu će je sluge hraniti, kupati i presvlačiti, glumci će pred njenim krevetom izvodili predstave, a plesači plesati. Kraljica će iz svog kreveta dijeliti zapovijedi i udjeljivati milost, a kako bi vidjela koliko je njen narod radišan defilirat će pred njenim krevetom i slikari, i urari, i zlatari, i postolari, jedan za drugim, svaki sa svojom rukotvorinom u ruci.
I kako se kraljici nije smjelo protusloviti to je u kraljevske dvore najednom nahrupilo čitavo kraljevstvo. Marljiv narod, čekajući prijem kod kraljice, kako bi joj pokazali što su napravili, posve je okupirao kraljevski dvor. Pa dok bi noću spavali po hodnicima i stubištima palače ili gužvali zelene travnjake prelijepog kraljevskog vrta dotle bi danju, motajući se sve posvuda, neprekidno bili jedni drugima na putu. Osobito su bili na smetnji brojnim kraljičinim slugama što su ispunjavajući svakojake zahtjeve svoje hirovite kraljice neumorno jurili čas ovamo, čas onamo. No nisu jurili dugo. Samo do trenutka kad više nije imao tko juriti, kad je i posljednji sluga bio posve spao s nogu od umora.
A kad se to dogodilo kraljevstvom je krenula neugodna priča. Govorilo se da je kraljevska palača strašno neuredna, osobito da je prljava kraljičina soba, naročito njen krevet iz kojeg kraljica, raščupana i neuređena od jutra viče, psuje i kara te poput vještice prijeteći maše kraljevskim štapom.
Priča je nažalost bila istinita i bacila je u očaj čitav dvor. Osobito glavnog podanika dvora. Nemoćan, čitave je dane zabrinuto hodao gore-dolje, ruku prekriženih na leđima.
Znao je podanik sve potankosti o zaštiti kraljevstva, no kako ga zaštiti i od same kraljice, e, tome se uistinu nikako nije uspijevao dosjetiti. Brojni dvorski savjetnici nisu bili od pomoći. Iako složni da kraljicu treba što prije dići iz kreveta nijedan nije znao kako to učiniti. Svaki nasilan pokušaj sigurno bi završio bacanjem u tamnicu, a i svi ostali odavna su se pokazali bezuspješnima.
Čak i lažne uzbune što su ih dvorski savjetnici svakodnevno osobno izvodili. Da bi ih kraljica bolje čula ispod njenih bi prozora vikali paničnim glasom da kraljevstvo gori, da nadire neprijateljska vojska, da je narod teško obolio, da je kraljevska riznica opljačkana…
No, vikali su uzalud jer bi se kraljica nakon svake takve uzbune još jače utaborila u svom krevetu odakle bi i ona vikala glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako su oko nje sve sami nesposobnjakovići i lijenčine te da stoga i nije čudo što kraljevstvo gori, što neprijateljska vojska nadire, što je narod teško obolio, što je kraljevska riznica opljačkana…
„Nemoćni smo, nemoćni!“ kršili su ruke zdvojni savjetnici te jedan za drugim redom odstupali.
„Nemam ni ja više što čekati.“ ustvrdio je na kraju i glavni podanik dvora te se i sam spremio za odlazak. Spakirao je kofere i već je bio i ključ u bravu stavio kad ga nenadano povuče za nogavicu jedan debeli brkati mišonja.
„Ja sam glavni miš u kraljevstvu i tražim hitan razgovor. Po mogućnosti s glavnim podanikom dvora.“ predstavio se miš.
„Ja sam taj“, neljubazno uzvrati glavni podanik dvora pa kimnuvši glavom u pravcu kofera doda, „reci brzo što imaš, vidiš da odlazim.“
„Vidim, no mislim da imam rješenje.“ reče značajno te nastavi povjerljivo na uho glavnom podaniku. „Ja, i moji miševi, dići ćemo kraljicu iz kreveta ukoliko je istina ono što se priča da u njenom krevetu ima toliko mrvica da bi se njima mogli nahraniti svi miševi našeg kraljevstva.“
„Istina je, nažalost, čak i susjednog.“ s uzdahom je priznao glavni podanik dvora.
„Dobro, ako je tako, onda, molim, uđimo, želim pregovarati.“ uzvratio je miš, a i glavni podanik dvora, zainteresiran, okrenuo se na peti i ponovo ušao u dvor. Premjestio je ključ iz vanjske brave u unutarnju te tri puta zaključao vrata na koja je stavio čak i upozorenje: “Hitni pregovori – ne smetaj!”
Naravno da nitko nije smetao, osim toga ni pregovori nisu bili lagani. Trajali su puna tri dana tako da je narod iskreno odahnuo kada su se četvrtog vrata dvora konačno otvorila i u dovratku se pojavili pregovarači s najnovijom kraljevskom poveljom u ruci.
Znatiželjno su slušali što u njoj piše, a u njoj je pisalo: “Ukoliko miševi dignu kraljicu iz kreveta u ovom će kraljevstvu dovijeka živjeti pod posebnom zaštitom dvora.”
„Pod posebnom zaštitom dvora?!“ s nevjericom je zapljuštalo među presretnim miševima. Živjeli bi, dakle, bez mačaka u blizini, kako se inače živi i u kraljičinom dvoru iz kojeg je kraljica, kako joj ne bi noćnim mijaukanjem remetile san, već odavna dala izbaciti na ulicu sve dvorske mačke.
„Što je to?“ nezainteresirano je zapitala kraljica glavnog podanika dvora kada je stao pred njen krevet s molbom da stavi potpis na povelju. “Ah, nešto o miševima.“ rekla je posprdno pa nakon što je potpisala okrenula se na drugu stranu i zaspala.
I budući da je život bez mačaka značio ostvarenje svih mišjih snova to su se istog časa digli na noge miševi cijelog kraljevstva. Pod okriljem mraka, u koloni jedan po jedan, na vrhovima prstiju, poletno poput baletana, bešumno su krenuli put kraljičinih dvora.
Naravno da je kraljica u to vrijeme već čvrsto spavala. I naravno da joj ni u snu nije bila mišja urota, okupacija horde sivih dugo-repića što su svoju kraljicu, čim su stigli do njenog kreveta, počeli okretati i lijevo, i desno, vrtjeti je na njem kao zeca na ražnju kako bi pokupili ispod nje sve mrvice kruha, kolača, mesa, sireva…
Nimalo jednostavna akcija, mora se priznati, jer da se kraljicu pri tom probudilo otišla bi svima glava, zato su miševi bili i više nego oprezni. A kada pak je sve bilo gotovo, vrijedna horda, sita kao nikada u životu te mrtva od umora izvali se na najbliže mjesto, na kraljičin krevet, gdje su miševi, skutreni uz svoju kraljicu, pod njenim toplim pokrivačem, istoga trena i sami pozaspali čvrsto poput kraljice.
Spavali su tako čitavu noć. Kao i ostatak dvora na kojem ionako nitko do svitanja nije smio ni oko otvoriti. Svi su morali čekati jutro, a što je prema izričitoj kraljičinoj naredbi stizalo s dolaskom njezine sobarice.
Tiha bi djevojka, naime, ušla u kraljičinu sobu i snažnim zamahom desne ruke razgrnula s kraljevskih prozora kraljevske zastore, a istodobno, još snažnijim zamahom lijeve, strgnula s usnule kraljice kraljevski pokrivač.
I naravno da je tako bilo i toga jutra. Sobarica je i tad postupila kako je naređeno, no budući da se toga časa u kraljičinoj sobi, uz očekivani par kraljičinih očiju otvorilo još i milijun pari neočekivanih sivih mišjih očiju to je ustrašena kraljica iskočila iz svog kreveta brže i od srne te uz svoju sobaricu urnebesnom cikom i vriskom dala se u nezaustavljivi bijeg kroz palaču.
Za njima, pak, u bijeg iz palače dali su se i svi drugi zatečeni na dvoru. Ponajprije ona horda nenadano probuđenih, a jednako ustrašenih sivih miševa što su poput kraljice i sami počeli panično iskakati odasvud. Osobito iz izgužvanih nabora kraljičinih posteljnih plahti, iz njenih jastuka i pokrivača, iz njene noćne haljine i kape za spavanje, naročito iz kraljičine duge raščupane kose u kojoj su se s mirom gnijezdili čitavu noć. Suludim trkom i sami su se raspršili preko svečanih sala i dvorana te brojnih dvorskih hodnika i stubišta do nepreglednih vrtnih staza i travnjaka. Jurili su glavom bez obzira baš kao što su jurile kraljica i njena sobarica, a i sav ostali narod kojem je toga jutra pete opasno potprašila nečuvena cika i vriska iz kraljičine sobe.
A kada pak se sve razbježalo i kada su dvori ponovo utonuli u davno zaboravljeni mir život je krenuo starim tijekom. Polegla trava u kraljevskom perivoju ponovno je u vis digla vlati pa je čitav vrt ponovo zazelenio. Mirisna svježina cvijeća i drveća ponovno je ispunila zrak, a ugledavši zelenilo i cvijeće ptice su se opet sjatile ponad dvora. Pjesmom su dozivali bivše sluge što su se istom i sami sjatili k dvoru gdje su se samovoljno, bez prijetnji i naredbi prihvatili posla. U miru i tišini, bez nepotrebne halabuke, s veseljem su maljali sobe, prali podove, čistili ormare i ladice, laštili zlatno i srebrno posuđe, uređivali staze i nasade, sad već ponovo prelijepo uređenog kraljevskog vrta. Radili su zapravo i brojne druge poslove sve dok dvori opet nisu bljesnuli starim, odavno neviđenim sjajem.
Naravno da kraljica o svemu tome nije imala pojma. Usplahirena od straha i onemoćala od trčanja skutrila se bila uz visoke zidine svoga kraljevstva što su joj se u bijegu pred miševima ispriječile na putu. Stajala bi pod njima i danas da je nisu pronašli neki dobri ljudi te je ugostili u svom domu dok se ne odmori i oporavi.
A kad pak su na kraju prepoznali u njoj svoju kraljicu krenuše s njom i u dvor, vratiti je kući. Putem su je čak i zabavljali, pričajući joj o sebi, svom životu, ljepotama njenoga kraljevstva. Kraljica ih je slušala pozorno, ali šutke, bez riječi, nijemo promatrajući krajolik u prolazu. Progovorila je tek na kraju puta molbom da je okupljeni narod pričeka u svečanoj kraljevskoj dvorani.
I narod je čekao. Također bez riječi, no s neskrivenom zebnjom jer dići kraljicu iz kreveta i to mišjom okupacijom baš i nije bio čin dostojan hvale.
No da strahu nije bilo mjesta pokazalo se zakratko, čim se pokazala i sama kraljica. U času, dakle, kad je u dovratku vrata zablistala ozarenim licem i čarobnom ljepotom kojoj se sada iskreno divilo čitavo kraljevstvo.
Lelujali su oko kraljice bogati nabori bijele krinoline od samih zlatnih niti istkani, a s glave, sred besprijekorno očešljane crne kose, caklila se briljantna kruna.
„Nikad više u neprovjetren krevet, nikad više u krevet pun mrvica, nikad više bez mačaka na dvoru!“ uskliknula je kraljica kad se ponovno našla na kraljevskom tronu.
No glavni podanik dvora istom se značajno nakašlja i diskretno je upozori šapnuvši joj na uho: „Oprostite, štovana kraljice, ali ono s mačkama neće ići. Podsjećam vas na posljednju kraljevsku povelju prema kojoj su svi miševi vašeg kraljevstva od danas zaštićena vrsta.“
„Oh, da, imate pravo, to s miševima sam posve smetnula s uma.“ zacvrkutala je kraljica te bez ikakvog daljnjeg pitanja nastavila tonom od kojeg se svako uho u dvorani topilo od miline.
„Nisam ni sanjala da imam tako lijepo kraljevstvo i tako dobre i vrijedne ljude. Ali sada kada to znam obećavam da će odsada sve biti drugačije.“
„Živjela kraljica! Živjela kraljica!“ prolomilo se istom toliko glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako sretan narod slavi svoju novu-staru kraljicu.
A glavni podanik dvora i najbrkatiji miš u kraljevstvu šeretski namignuvši jedan drugom, istom se prvi pokloniše kraljici, onako kako i priliči, duboko do zemlje.
by admin | srp 2, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza |
U igri „skrivača“ s unucima pravila su jasna. Oni su uvijek pobjednici, a ja, kao dežurni gubitnik, prije nego ih počnem tražiti moram čekati da se sakriju. U pravilu dok ne nabrojim do deset, a u naravi dok ne viknu: „Može!“ Tko mi je kriv kad se ja više nemam gdje sakriti. Ne mogu se uvući ni u ormar ni u prazan kut iza kutne ni u veliku platnenu vreću za igračke. U kadu još i mogu stati ali me se vidi već s vrata, kao što se vidi i „brijeg“ na fotelji ili stolici za ljuljanje, pokriven dekom preko glave. Vidjelo bi me se i iz aviona, kažu skrivači, zato i bivam pronađena u sekundi uz njihovo pobjedonosno: „Apač, baka!“ Naoko nerazumljivo ipak znači da opet žmirim ja i opet brojim kao i prije. No iako postoji mjesto na kojem me nikad ne bi pronašli, vani, iza odškrinutih ulaznih vrata, ja ga ne otkrivam. Odmah bi krenuli sa „skrivačima“ i izvan kuće, možda i preko ograde, a grad nije selo, ponajmanje kao nekad bakino, s ulicama bez automobila i samo s poznatim domaćim svijetom na njima. Mjesto gdje je jedina opasnost za skrivača bilo sijeno što sam ga nakon skrivanja u štaglju tri dana izvlačila iz kose. Mogu, inače, unuci sami i po vani, ali samo u školu ili šetnju, odnosno, na dječje igralište, s roditeljima ili bakom i djedom. Moraju se, naravno, i igrati, a i mogu, igrališta su puna ljuljački i drugih vanjskih igračaka za najmlađe dok smo mi nekad imali samo jednu ljuljačku za cijelo selo. Iako obješena u blizini, na susjedov orah, nije me privlačila. Ja sam više voljela brati cvijeće i plesti vjenčiće nego se ljuljati pazeći da ne padnem. Sa smislom ili bez, tek, pada mi sve ovo na pamet i danas dok opet žmirim i brojim pokušavajući shvatiti s kojim ciljem je igra skrivača izmišljena. Pokazati detektivsku domišljatost u pronalaženju ili sposobnost skrivanja poput krivca, potrebu bježanja od svijeta ili biti lisica, uvijek spremna za skok pa i u „skrivačima“ iskače uz spasonosno: „Spas za me!“ Hm… tko zna… A nije isključeno da se i cilj igre ne skriva u jednostavnosti, možda u potrebi da se „skrivače“ umori kako bi „tragači“ konačno dobili barem malo mira.
by admin | lip 12, 2022 | Blog, Dječji blok, Poezija |
Pjesma “Zidar” iz poetske zbirke “Čovjek s tristo zvanja”, Comex d.o.o. Čakovec, 1994., razveselila je i učenike 1. a, 1. b., 2. a. i 2. b. razreda I. OŠ Čakovec u Čakovcu na netom održanom književnom susretu s autoricom, u lipnju 2022. Knjiga je u cijelosti predstavljena na ovoj www stranici pod Objavljeni naslovi.
by admin | svi 11, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uz dan... |
„Bok, ćao, zbogom, doviđenja, izaberite po želji, ja vas napuštam zauvijek.“ dobacila je Kapljica Kiše svojim prijateljicama pa ne čekajući što će uzvratiti skliznula s oblaka.
Prijateljice, međutim, nisu uzvratile. Kroz maglu oblaka nisu ju ni čule pa je Kapljica otišla bez pozdrava. No učas je srela novu prijateljicu, Lastavicu.
„Hej, Kapljice, zar će kiša?“ zapitala je Lastavica.
„Neće, ne moraš brinuti. Kišu ne čini jedna kap, a samo sam ja u zraku.“ odgovorila je Kapljica.
„A zašto si sama?“
„Zato što je mojim prijateljicama ljepše čučati na oblaku nego letjeti zrakom.“
„Ali ti ne letiš, ti padaš!“
„Da, nažalost, padam. Nemam krila.“
„Oh, pa možeš sa mnom! Ja ću te rado povesti u čarobni prelet nebom.“ ponudi se Lastavica.
„Hvala, Lastavice, no to ne bi išlo. Ti nemaš ruke pa me ne možeš držati što znači da bih ja i opet završila u zraku i nastavila padati.“ s uzdahom će Kapljica.
„Olako zaključuješ, Kapljice.“ bila je uporna Lastavica. „Očito ne znaš za malu udubinu između ptičjih krila dovoljno prostranu da se u njoj udobno smjestiš i budeš čuvana u letu kao malo vode na dlanu.“
„Hoćeš reći da i ptice imaju dlan?“ s čuđenjem će Kišna Kap.
„Možeš to i tako nazvati. U svakom slučaju sa mnom možeš mirne duše kamo si naumila.“ uzvrati Lastavica.
„Hvala, draga ptičice, lijepo je što mi želiš pomoći, no ima još jedna stvar: ja sam za tebe stranac, a sa strancima se ne kruži uokolo.“
„Ma, kakav stranac, Kapljice? Pa ti si voda! Biserna kaplja za kojom vapi čitav svijet!“
„Pretjeruješ, Lastavice. Ja znam da sam kao voda potrebna svima, no da se baš toliko vapi za mnom, ne bih rekla.“
„Eto, vidiš, razlog više da krenemo zajedno i uvjeriš se da nisi u pravu.“ uzvratila je Lastavica pa spustivši se ispod Kapljice i prihvativši je na svoj “ptičji dlan” zamaha krilima put nepoznatih krajeva.
Smještena kao na kraljevskom tronu promatrala je Kapljica s čuđenjem zemlju ponad koje su letjele. Svakog trena izgledala je drugačije i Kapljica nije mogla vjerovati kako se brzo mijenja. Nadolazeći krajolici imali su sve manje šuma i zelenih polja, potom i sve manje ostalog raslinja dok najednom pod njima više nije bilo ničeg, osim pijeska.
„Sad smo iznad pustinje!“ objasnila je Lastavica Kapljici, no Kapljica nije rekla ni riječ. Nije joj se svidio prizor u kojem se pustinjski vjetar ludo zabavljao bacajući vreli pustinjski pijesak po šačici nedužnog svijeta. Tko zna otkad su stajali sred pješčanih dina i vapeći za kišom molećivo dizali ruke k nebu.
„Stani, Lastavice!“ najednom će uzrujano, Kapljica. „Ovo je strašno, ovo je nepravda kakve nema! Ocean se razbacuje vodom, moje prijateljice na oblaku zijevaju od dosade, a ovaj svijet u pustinji umire bez vode! Bahat ocean, bahate moje prijateljice, no tako više neće biti – pa valjda i ja imam nekakvu moć?!“ ljuto će Kapljica i istom odrješito povika prema nebu.
„Hej, Kišni Vjetre, čuješ li me? Razvij jedra i odmah kreni prema meni! Donesi kiše koliko najviše možeš i spusti je put mojega glasa – ponad čitave pustinje! Jesi li me razumio?“
Odgovora nije bilo, no učas će Lastavica, s nevjericom.
„Oh, pa ti uistinu imaš moć, Kapljice!“ rekla je ne skrivajući čuđenje. Veliki crni oblaci kiše već su se opasno rojili pustinjskim nebom.
„Kiša će! Kiša, kiša! Ljudi, gledajte, počinje padati!“ povikao je presretan pustinjski narod, razdragano kličući kiši što se istom sručila s neba.
„Čestitam, Kapljice, učinila si krasnu stvar!“ s divljenjem će Lastavica.
„Učinile smo to zajedno. Da nije bilo tebe ja nikad ne bih doznala za sušne krajeve poput ove pustinje.“
„A ja ne bih znala za tvoju moć kakva je upravo potrebna moj potoku. Često presuši, a tada ni jedna ptičica neće ni zastaviti kraj njega, a kamoli mu zapjevati kao što pjevaju kad im pod nožicama žubori voda.“
„Oh, pa onda više nemamo što čekati – krenimo k potoku.“
„Krasno! Nastavljamo, znači, u istom pravcu.“
„A kamo ti žuriš?“
„Žurim u krajeve u kojima sam se već odavna morala pojaviti. Ja Lastavica, vjesnik sam proljeća i zato me uvijek čekaju s velikim nestrpljenjem. Dozivaju me kao što pustinjski narod doziva kišu.“
„Oh pa onda stvarno moramo požuriti. Zato predlažem da nastavimo s Vjetrom. Stiže kao naručen, a na njegovim ćemo „krilima“ stići dok lupiš dlanom o dlan.“
I tako je i bilo. Lastavica se još nije ni snašla, a već je morala napustiti vjetrova krila. „Pa već smo stigle. Ispod nas je moj potok.“ veselo je kliknula.
„Odlično, onda i ja silazim.“ uzvrati je Kapljica pa dok je Lastavica žurno nastavila k svojem lastavičjem gnijezdu, kako bi pokazala svijetu da dolazi proljeće, dotle je Kapljica iz svojih skrivenih kišnih rezervoara ispunila potok vodom. Žubor potoka učas je dozvao na pojilo jato ptica, među kojima se zakratko našla i Lastavica.
„Oh, kakva čudesna ptičja galama! To je sigurno tvoja zasluga, Kapljice.“ veselo će Lastavica umjesto pozdrava.
„Samo mali znak pažnje za moje prvo čarobno prelijetanje zrakom na ptičjem dlanu.“
„Ma bila mi je čast, Kapljice“, uzvratila je Lastavica, „čekaj me u potoku pa sutra nastavljamo dalje. Tko zna tko nas još sve željno očekuje.“
„Dogovoreno, nastavljamo sutra.“
