by admin | ožu 9, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized, Uz dan... |
Sanjam neku novu svjetlost,
dosad nepoznatu,
što bi osnažila čovjeka novim elanom
kako bi i opet smjelo,
dignute glave i ozarena lica
mogao naprijed.
A moralo bi se pojaviti
to,
nepoznato,
i popuniti praznine
za čovjekom i životom
nestalima na stratištu luđačkih ratnih pohoda,
za zdravom zemljom i nezagađenom atmosferom
dirigiranih profitom ili ljudskim nemarom,
za razumnom toplinom sunca
koja neće otopiti grenlandske sante
i potopiti i ono malo što u slavu na stari Zemaljski sjaj
još ostalo, kako bi i Zemlja mogla opstati.
A mogla bi, ako ju konačno preuzme ženska ruka –
razmišljam tako na današnji dan,
dan žena,
bez kojih ionako ne bi moglo biti svijeta
i u ime čega neka je stoga i ovaj današnji sretan
najprije nama,
ženama,
a potom i svijetu, što nas ima
dok nas ima.
by admin | ožu 2, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Mrak ili tama, pomrčina ili tmina, sitne razlike ne mijenjaju suštinu – crno je crno.
Običan mrak stanje je bez svjetla u noćima bez mjesečevog sjaja, na ulici kad redukcija pogasi uličnu rasvjetu, u samotnim kućama u kojima više nema tko upaliti svjetlo, u podrumu, ormaru, bunkeru i sličnom pribježištu u trenucima nemilosti ili straha.
Tama ili tmina je mrak s respektom – život bez ljubavi ili voljenog bića, život lica izobličenih tugom, patnjom svađom i prijetnjama, život sa sjećanjem na nevoljene padove i bjegove, na lažna obećanja i jalova očekivanja, na pogled u zid, u rešetke, u mrak, osobito u besanu moć kad sklopljene ruke mole za bar još jedan jutarnji osvit.
by admin | velj 23, 2023 | Blog, Poezija, Uz dan... |
Svijet gleda, statistika bilježi, a i danas vrijedi ona da su u laži kratke noge.
Govorim o lažima što smo ih se naslušali na posljednjem godišnjem govoru u parlamentu “branitelja” nacije i tradicionalnih vrijednosti, kojemu vlastiti narod neka vjeruje, nije zabranjeno, no svijet ne može.
Pljunuo mu je u lice upravo toga časa u tom parlamentu osporivši sve dotad potpisane sporazume, a pred godišnjicu agresije na miran susjedski narod, genocidom i egzodusom neviđenima na europskom tlu od II. svjetskog rata usudio se ustvrditi: „… oni su počeli rat, a mi smo koristili silu da ga spriječimo.“
Ne shvaća “branitelj” nacije da sam sebe lovi u laži: govori u prošlom vremenu, a rat još uvijek traje, govori o sili u korist sprječavanja rata koju će još i pojačati novim naoružanjem i učiniti sve za pobjedu i samodostatnost nacije… (?!)
„O čemu priča?“ govori muk među zaleđenim zastupnicima oba doma, no nitko ni da pisne na upravo izrečen: govor apsurda, nacističku retoriku, očiglednu zamjenu teza, iskrivljenu filozofiju, pomućenost uma, licemjerstvo, nečovječnost, ili što već, makar samo i na izgovorene laži kojima, kako mu i samo tijelo govorilo – ni sam ne vjeruje.
Razumijem situaciju: pa nešto mora reći, to je ipak godišnje obraćanje naciji, a postojeća zbilja mu uistinu ne ide na ruku: poginulih na tuđem teritoriju je i previše a pobjede još uvijek nema, a i kako zaobići apsolutizam naspram mira i demokracije, tih jedinih postulata novoga doba, kojima mu valja izbjeći – bijegom od svijeta u svoju carsku samodostatnost.
Razumijem i zastupnike: govor njihovih mumificiranih lica nije odavao vjeru i nadu u bolje sutra, a rad ruku, pak, gromoglasnim strahopljeskom svjedočio je o vremenu: nije za igru – Sibir nije daleko.
by admin | velj 8, 2023 | Blog, Poezija, Uncategorized |
Stiglo nas je neko neveselo doba pa zaredalo s ispraćanjem dragih ljudi, a uz osobnu uhitila i sezonska kronika pa guše i tlak, i kašalj, i alergije, a i viroza puše za vratom kao što zima vani prijeti vijavicom. S rupčićem u ruci tupo zurim kroz prozor pa iako snježna bjelina samo o ciča zimi svjedoči ja svejednako piljim u taj bijeli žar nadajući se ugledati izgubljenu svjetlost. Ne znam kako izgleda, a i teško ju je definirati, no s duše valja sprati čemer-trnje i čovjeka ponovo postaviti na noge. I nije to nada, nije ni želja još manje nalog, no ta, svjetlost, kako ju ovdje nazivam svakako mora doći, naprosto se mora pojaviti baš kao što poslije kiše uvijek nanovo izroni sunce da s orošene zemlje spere mokri trag.
by admin | sij 31, 2023 | Blog, Dječji blok, Poezija, Uncategorized |
VRIJEME / Ne možeš ga sustići, ne mozeš ga prestići, ne možeš ga zauzdati, ne mozeš mu za uho dati – neuhvatljivo i nedostižno vrijeme živi bezbrižno.
DAN – NOĆ / Svjetlost gasne, pada tama, učas svagdje noćni muk, s neba zvijezda nježno iskri – u krošnjama sove huk. I već nigdje nikog nema, opustjela polja, puti, suncokret u zemlju gleda, snenog cvrčka pjesma šuti. Noć je opet svila veo opet krećem putem snova nebu opet reći ću hvala za dan što prođe, za jutra nova.
Stihovi iz tematskog rukopisa za djecu PROLJEĆE, LJETO, JESEN, ZIMA U SLICI I STIHOVIMA.
by admin | sij 23, 2023 | Blog, Kajkavština, Poezija, Uncategorized |
Preplitka je pamet za odteklo vreme,
za čuvanje ‘braza cele vojske ljudstva
i fnogih zgodovina od bogzna gda,
bogzna s kim i zakaj.
Spreluknjav se spomen
pak kak črez sito
curiju slike
i starih coklji
i zacofutani conjki
i žuljnjate roke
i zdelana tela
i bogatstvo reči
več do kraja potepeno.
A čos i dalje othalja
i zato je treba čim prejdi splesti
povesmo pretekloga življenja
gda denes več niti lena
nit’ kodelje nega
za potku
na ku bi se natrukav makar falačec skupnoga
išče nepozabljenoga
ali meglenom klopku
v zodnji čos otrgjenoga pretekloga življenja.
