by admin | lip 28, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
Mudrih ljudi bilo je otkad je svijeta, no i danas svjedočimo da čovjek još nije premostio izreku iz naslova koju njen tvorac Tomas Hobbes* objašnjava, cit.: „Čovjek nije po prirodi društveno biće nego slobodan pojedinac, a država nije prirodna zajednica ljudi nego umjetno tijelo i tvorevina nastala na osnovi ugovora između pojedinaca. U prirodnom stanju čovjek je nepredvidljivo agresivan, čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), i pritom vlada rat sviju protiv svih (bellum omnium in omnes), a to prvotno, amoralno stanje, da je čovjek sebičan, osamljen vuk, nedruštveno biće veće je zlo za čovjeka od apsolutne moći svake države. Ne može se održati, opasno je i sve podjednako ugrožava. Ljudi se zato primoravaju da dokrajče stanje rata u interesu mira, koji je nedvojbeno najveće dobro što osigurava red i pravila zajedničkoga života, kojega čuvar i jamac postaje država.
*Dio sustavne filozofije Hobbes, Thomasa, engleskog filozofa i političkog teoretičara (Westport, 5. IV. 1588 – Hardwick Hall, 4. XII. 1679) na https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=25823)
by admin | lip 25, 2022 | Blog, Proza |
Pokušavam gledati pozitivno. Možda rat i nije bez vraga, možda je doista potrebno da se, kako povijest govori, ponovo pojavi, izbije, bukne i razbukta se svakih 30 do 50 godina. Zašto? Ne zna se. No razlog možda i nije bitan, možda jednostavno nastupi potreba da se razbije stereotipiju svakodnevice, da se potaknu adrenalin i snažnija potrošnja, da krene neki novi razvoj te da se migracijom rastjera ljudstvo poput raspršenog stada kako bi na nekim novim pašnjacima miješajući se sa zatečenim ili nekim drugim postali novi, promijenjeni, ratom poučeni svakako, ljudi, makar i opet samo za ograničeni rok trajanja od 30 do 50 godina.
by admin | svi 11, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uz dan... |
„Bok, ćao, zbogom, doviđenja, izaberite po želji, ja vas napuštam zauvijek.“ dobacila je Kapljica Kiše svojim prijateljicama pa ne čekajući što će uzvratiti skliznula s oblaka.
Prijateljice, međutim, nisu uzvratile. Kroz maglu oblaka nisu ju ni čule pa je Kapljica otišla bez pozdrava. No učas je srela novu prijateljicu, Lastavicu.
„Hej, Kapljice, zar će kiša?“ zapitala je Lastavica.
„Neće, ne moraš brinuti. Kišu ne čini jedna kap, a samo sam ja u zraku.“ odgovorila je Kapljica.
„A zašto si sama?“
„Zato što je mojim prijateljicama ljepše čučati na oblaku nego letjeti zrakom.“
„Ali ti ne letiš, ti padaš!“
„Da, nažalost, padam. Nemam krila.“
„Oh, pa možeš sa mnom! Ja ću te rado povesti u čarobni prelet nebom.“ ponudi se Lastavica.
„Hvala, Lastavice, no to ne bi išlo. Ti nemaš ruke pa me ne možeš držati što znači da bih ja i opet završila u zraku i nastavila padati.“ s uzdahom će Kapljica.
„Olako zaključuješ, Kapljice.“ bila je uporna Lastavica. „Očito ne znaš za malu udubinu između ptičjih krila dovoljno prostranu da se u njoj udobno smjestiš i budeš čuvana u letu kao malo vode na dlanu.“
„Hoćeš reći da i ptice imaju dlan?“ s čuđenjem će Kišna Kap.
„Možeš to i tako nazvati. U svakom slučaju sa mnom možeš mirne duše kamo si naumila.“ uzvrati Lastavica.
„Hvala, draga ptičice, lijepo je što mi želiš pomoći, no ima još jedna stvar: ja sam za tebe stranac, a sa strancima se ne kruži uokolo.“
„Ma, kakav stranac, Kapljice? Pa ti si voda! Biserna kaplja za kojom vapi čitav svijet!“
„Pretjeruješ, Lastavice. Ja znam da sam kao voda potrebna svima, no da se baš toliko vapi za mnom, ne bih rekla.“
„Eto, vidiš, razlog više da krenemo zajedno i uvjeriš se da nisi u pravu.“ uzvratila je Lastavica pa spustivši se ispod Kapljice i prihvativši je na svoj “ptičji dlan” zamaha krilima put nepoznatih krajeva.
Smještena kao na kraljevskom tronu promatrala je Kapljica s čuđenjem zemlju ponad koje su letjele. Svakog trena izgledala je drugačije i Kapljica nije mogla vjerovati kako se brzo mijenja. Nadolazeći krajolici imali su sve manje šuma i zelenih polja, potom i sve manje ostalog raslinja dok najednom pod njima više nije bilo ničeg, osim pijeska.
„Sad smo iznad pustinje!“ objasnila je Lastavica Kapljici, no Kapljica nije rekla ni riječ. Nije joj se svidio prizor u kojem se pustinjski vjetar ludo zabavljao bacajući vreli pustinjski pijesak po šačici nedužnog svijeta. Tko zna otkad su stajali sred pješčanih dina i vapeći za kišom molećivo dizali ruke k nebu.
„Stani, Lastavice!“ najednom će uzrujano, Kapljica. „Ovo je strašno, ovo je nepravda kakve nema! Ocean se razbacuje vodom, moje prijateljice na oblaku zijevaju od dosade, a ovaj svijet u pustinji umire bez vode! Bahat ocean, bahate moje prijateljice, no tako više neće biti – pa valjda i ja imam nekakvu moć?!“ ljuto će Kapljica i istom odrješito povika prema nebu.
„Hej, Kišni Vjetre, čuješ li me? Razvij jedra i odmah kreni prema meni! Donesi kiše koliko najviše možeš i spusti je put mojega glasa – ponad čitave pustinje! Jesi li me razumio?“
Odgovora nije bilo, no učas će Lastavica, s nevjericom.
„Oh, pa ti uistinu imaš moć, Kapljice!“ rekla je ne skrivajući čuđenje. Veliki crni oblaci kiše već su se opasno rojili pustinjskim nebom.
„Kiša će! Kiša, kiša! Ljudi, gledajte, počinje padati!“ povikao je presretan pustinjski narod, razdragano kličući kiši što se istom sručila s neba.
„Čestitam, Kapljice, učinila si krasnu stvar!“ s divljenjem će Lastavica.
„Učinile smo to zajedno. Da nije bilo tebe ja nikad ne bih doznala za sušne krajeve poput ove pustinje.“
„A ja ne bih znala za tvoju moć kakva je upravo potrebna moj potoku. Često presuši, a tada ni jedna ptičica neće ni zastaviti kraj njega, a kamoli mu zapjevati kao što pjevaju kad im pod nožicama žubori voda.“
„Oh, pa onda više nemamo što čekati – krenimo k potoku.“
„Krasno! Nastavljamo, znači, u istom pravcu.“
„A kamo ti žuriš?“
„Žurim u krajeve u kojima sam se već odavna morala pojaviti. Ja Lastavica, vjesnik sam proljeća i zato me uvijek čekaju s velikim nestrpljenjem. Dozivaju me kao što pustinjski narod doziva kišu.“
„Oh pa onda stvarno moramo požuriti. Zato predlažem da nastavimo s Vjetrom. Stiže kao naručen, a na njegovim ćemo „krilima“ stići dok lupiš dlanom o dlan.“
I tako je i bilo. Lastavica se još nije ni snašla, a već je morala napustiti vjetrova krila. „Pa već smo stigle. Ispod nas je moj potok.“ veselo je kliknula.
„Odlično, onda i ja silazim.“ uzvrati je Kapljica pa dok je Lastavica žurno nastavila k svojem lastavičjem gnijezdu, kako bi pokazala svijetu da dolazi proljeće, dotle je Kapljica iz svojih skrivenih kišnih rezervoara ispunila potok vodom. Žubor potoka učas je dozvao na pojilo jato ptica, među kojima se zakratko našla i Lastavica.
„Oh, kakva čudesna ptičja galama! To je sigurno tvoja zasluga, Kapljice.“ veselo će Lastavica umjesto pozdrava.
„Samo mali znak pažnje za moje prvo čarobno prelijetanje zrakom na ptičjem dlanu.“
„Ma bila mi je čast, Kapljice“, uzvratila je Lastavica, „čekaj me u potoku pa sutra nastavljamo dalje. Tko zna tko nas još sve željno očekuje.“
„Dogovoreno, nastavljamo sutra.“
by admin | tra 26, 2022 | Blog, Proza |
Izvuklo nas proljetno sunce iz svojih nastambi poput guštera pa već i sama na jednoj od prepunih osunčanih terasa sjedim uz kavu i razmišljam. I najednom misao: još sam tu, a kao da nisam, kao da me nema. A vidim narod: mimohodi šarena odjeća za velike i male, u dječjoj ruci igračka, a u rukama odraslih povodac sa psećim ljubimcima. No ni ta živost ne mijenja osjećaj melankolije ili potonuća, osjećaj neke unutarnje ispijenosti što čovjeka nevoljko pretvara u praznu košuljicu kukca. Zakamuflirana lažno-sretnim osmijehom ostavljam ga nesklonjivog na licu nesvjesna da baš tom nesklonjivošću postaje upadljiviji od ostalih. Diskretnim pogledom lijevo-desno uočavam ga i na brojnim drugim licima i zaključujem da nas baš ima: samih, za svojim stolom, u društvu samo sa svojom kavom i tim svojim osmijehom. I pitam se tko zna koliko nas je takvih na čitavoj kugli zemaljskoj. A i pitanje gdje je nebu granica i hoće li biti i na njem’ dovoljno mjesta za sve duše koje će još doći k onima što već otišle pa možda baš sada i same, poput nas, na svojim terasama, gore, ispijaju svoj nebeski eliksir.
Konačno sam shvatila da je problem spavanja u pidžami. Zato sam i među svojima napravila red. Ostavila sam samo dvije-tri, koje me nikad nisu dizale iz sna i onu, jednu, u kojoj bi uvijek odmah zaspala. Ostale šaljem dalje, prepuštam ih onima kojima će možda baš one donijeti san.