by admin | kol 18, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
Vrijeme je zbilja bilo čudno. Ni toplo ni hladno ni suho ni kišno, čas je puhao mrzli sjeverac, a čas bi bez vjetra bivalo prevruće. Varljivo vrijeme, govorili su odrasli, tužeći se da ih boli i ovo i ono, a tužili se i na djecu, da se ponašaju kao i vrijeme, prevrtljivo i neprimjereno.
I bili su u pravu. Društvo iz ulice nekad bi se igralo uz smijeh i ciku, veselo trčkarajući za loptom, a nekad bi osorno uzvraćali jedno drugom, svađali se, naguravali, podmetali si nogu, a u par navrata se čak i potukli. Stoga je Igorova jakna još uvijek bila s otrgnutim džepom, Alen je cijeli tjedan šepao zbog bolnog udarca u potkoljenicu, a Sarin palac lijeve šake već peti dan je bio zaštićen bolničkom longetom.
I čak ni danas nije bilo bolje. Postalo je “gusto” već nakon deset minuta jurnjave za loptom. Damir je zbog pregrube igre završio u grmu kopriva, a Iva u suzama zbog potrganog zatvarača na najnovijoj trenirci. I budući da se krivca i opet nije moglo naći družba se počela međusobno častiti toliko grubim i neprimjerenim riječima da ih ja naprosto ne želim i ovdje ponoviti.
A onda je najednom nastao muk, tajac, tišina. Svađu, kao da si nožem prerezao; družbi kao da su riječi zapele u grlu baš kao što im je zapeo i pogled. Zabetonirao se najednom na onom istom grmu kopriva u kojem je nestala i njihova lopta. Sama od sebe i ama baš ničim potaknuta.
„Lopta je poludjela! Sama je skočila uvis i direkt u koprive!“ rekao je Borna.
„Nije poludjela, nego je pametnija od nas. Morala nam je prekinuti igru kako bi prekinula našu svađu.“ prokomentirala je Iva pa su ostali pokunjeno spustili glave.
„I što sada?“ zapitao je Davor.
„A ja se pitam otkud se najednom stvorio toliki grm? Jučer ga uopće nisam primijetio.“ opet će Borna.
„Ni ja ga nisam primijetila.“ složila se i Ena, i dodala da kopriva raste brzo, navodno nikne već preko noći.
„Onda je možda i ova tako izrasla. Listovi joj izgledaju jako mlado.“ primijetio je i šutljivi Damir. “
„A znate li vi kako mlada kopriva žari?“ Iva će. „Žari jače i od ognja zato je pitanje kako ćemo ponovo doći do lopte.“
„S ognjem ili bez njega, loptu moramo izvući.“ bio je odlučan Damir.
I ostali su se složili, no najednom je opet nastala tišina. Je li družba ponovno stavila glave skupa, pitali se susjedi okolnih kuća te sami sebi potvrdno zaklimali.
U protivnom, bilo je svima jasno, opet bi morati u kupovinu nove lopte. Već treći put u godinu dana žrtvovali bi ionako mizeran džeparac kako bi za pravi nogomet nabavili pravu nogometnu loptu. A upravo je takva bila i ta, izgubljena u koprivama, a zajednička – mijenjali su joj se samo čuvari. Svake noći bi prespavala kod nekog drugog.
„Ja ću je izvući!“ ponudio se Davor. „Danas ionako ide k meni za čuvanje, a osim toga ja imam i rukavice.“
„Da, imaš golmanske, a one ti neće zaštititi i lice. Grm je predubok.“ upozorila ga je Ena.
„Uh, imaš pravo, to mi uopće nije palo na pamet.“ uzvratio je.
„Trebala bi nam neka duga i čvrsta grana kojom bismo je izgurali odande.“ promišljeno će Sara.
„Ovdje takvu nećemo naći. Livadu stalno čistimo od otpalog granja kako bismo mogli nesmetano igrati. Jedini način je uzverati se na neko drvo i izlomiti neku, malo čvršću…“ razmišljao je Alen.
„Nema šanse, a ni potrebe. Treba nam metla, obična, s dugom drvenom drškom, a koju ću ja odmah donijeti!“ poletno će Iva pa pojuri k svojoj kući u najbližem susjedstvu.
„Tako je! Metla! Bravo, Iva, baš si se dobro sjetila!“ vikala je družba za njom čekajući da se vrati, a što se i dogodilo već za par časaka.
Sasvim dovoljno da ih po Ivinom dolasku dočeka novo iznenađenje. Metla je bila nepotrebna – lopta je stajala ispred grma, zagledana u družbu.
„Kao da se netko poigrava s nama“. osupnuto će Bruno
„Ali u blizini nema nikoga, ja nikoga ne vidim.“ rekla je Ena.
„Ni ja! Ni ja! Ni ja!“ javljala je cijela družba.
„Zar se i vratila kako je nestala? Dokotrljala se sama iz grma?“ opet se prvi zapita Bruno.
„Da, možda se uplašila metle.“ promišljao je naglas Davor.
„Glupost.“ ozbiljno će Iva. „Mislim da je samo pametnija od nas. Dozlogrdile naše svađe s kojima mi, ruku na srce, ponekad stvarno pretjeramo.
„Ima smisla i moramo biti oprezni. Svi smo vidjeli da je učinila nemoguće i ako je svemoguća, kakvom se i pokazala, mogla bi nam prirediti još tko zna kakvo iznenađenje.“ rekao je Igor, kradom od lopte.
„Da.“ zaklimali su glavom i ostali, suglasni da bi iznenađenje moglo biti i puno neugodnije.
„Zato je pravo pitanje što nam je za činiti.“ Rekla je Sara, gotovo šapatom.
„Oh, pa barem je to jasno. Zauzdati se u svađi maksimalno ili što je najviše moguće.“ Ena će.
„S tim se svi slažemo, no kako se zauzdati?“ zapitao je Bruno.
„Pa i to je razumljivo, no što ako se nekom ipak omakne – jednostavno se ne uspije zauzdati?“ pitao se Igor.
„Toga ćemo upozoriti.“ predložio je Davor.
„Da! Tako je! Pametno! Upozorit ćemo ga!“ složno je doprlo sa svih strana.
„Smislit ćemo neku lozinku…“ krenuo je pojasniti Davor, no prije nego je završilo prolomilo se gotovo jednoglasno.
„Lopta u koprivama!“
„Jest, to je to! Jupi! Hura! Bravo svima! Lopta u koprivama!“ nastavilo je društvo veselim povicima pa s loptom u rukama nastavilo prema Ivinoj kući. Vratit će metlu na mjesto i usput za okrepu popiti topli čaj što ga je Ivina mama već skuhala za cijelu družbu.
by admin | kol 13, 2022 | Blog, Kajkavština, Proza |
Bila je noč i selo je išče trdo spalo. I išče se ni crkveno zvono ne oglasilo za jutarnju molitvu, a oni so več bili tu. Njih pet, si jednoko oblečeni, v belo, kak doktori, kak se i šikalo Moderni zidariji kak je pisalo na vrotima kamijona z šterim so se dopelali. Adresu po nemškom, poleg zapisanu, domačim ljudima je ne bilo razmeti.
Inače se več dogo i na veljkoma pripovedalo kaj bo nešče došev kaj zruši podrtinu posred sela, prek pota bakine hiže, bolje desno od cirkve. Hižu ku je opčina zela pod svoje kaj bi se selo malo bolje vredilo i v to ime se i domenila z tem, Modernom zidarijom, kaj bi ovi do kmice ne samo zrušili hižu nek i celoga placa k redu dotirali.
Radnikima v belom pak je drugo je i ne trebalo reči. Znali so kaj to znači. Ako očeju za denes biti gotovi unda si moraju pozobiti i jutrešnju kovu i gableca, a i na polne si bodu mogli samo znahitali v zobe nekvoga skrajčeka kruha z tenkom šniticom salame kaj si vek saki z doma donese i mam nazoj na delo.
„Je, tak se sljuži kruh v stranjskomu svetu i za provoga gazdu…“ žežnjali so moži na klopi za spomenkovanje, ka je stala gotovo pred sakom lesom, v ovom slučaju pred našom, otkud se najbolje videlo podiranje hiže prek pota.
Naravski kaj sam se ne plela v razgovor, samo sam stala pri lesi i posljušala kaj se spominaju. A bilo je jako čudno za čuti kaj delu pred sobom nemaju kaj pregovoriti. Najbolje se o tome čulo odvečer gda je prek placa, čisto pometenoga kak suza, blesiknula i ‘Vulica pod vrte’. Zrušena hiža zaklonjala ju je tijam od 1808-ga leta, kak je na koljači hiže do denešnjega dneva bilo z mortom nafrajhano.
Naravski kaj je z tuljko na pleči hiža več ne bila niti spodobna k hiži. Pod slamnotim krovom, presukjenim tijam do zemlje, ober štiri steni vseh po vdile spopokanima, ne samo kaj je bila pravo strašilo vulice nek je ne bilo za verovati kaj so se i med tema stenami na leta sljužile gosti, zibale se zipke z novom decom i mrtve se na groblje sprevojalo.
Znali so i domoči ka od takve hiže več nemaju kaj iskati – mogla se samo na nekoga zrušiti, no kak je bila njihov dom to so se z rojenoga grunta samo ne mogli sprajti. Trmeli so v hiži do zodnjega, dokač je ne i krov zacinkav, a i unda, da je bilo treba na hiži zodnji pot za sobom vrota zaprti, si so se plakali.
I zato, kak so radniki bolje podirali hižu tak so domoči bolje hodili okoli gledeč kaj je od nje išče ostalo. Najbolje so se držali drvenih špajzovih vrota na šterima je bilo zapisano celo življenje hiže.
I kak i v drugim hižama, tak se i na tema zapišuvalo se ono kaj so si živući pri hiži i v pol noči morali znati. Črno na belom, z belim klajbesom na zeleni boji, bilo je zapisano: i kaj je hiža komu dožna; i koga se, gda, i za kaj, mora poterjati; i gda se štera krava stelila; i gda bu šteru treba nazoj k biku peljati; i gda se je zodnji mošt vrev; i gda su zodnja pšenica ali kuruza bile posajene, a pisalo je i v šteri den se što pri hiži rodiv, a što hmrv.
Pisalo je tijam i za verondu, zapraf za cement z šterim ju se zazidalo. Biv je posojeni od kuma Mare z Zdenske vulice jerbo im se zidar na nagloma obečav v kem času pak so ne mogli do cementa drugač nek samo prek kuma Mare. Ali je i toti zopis biv več zdonja prekriženi kaj je značilo kaj su i kuma Mara z Zdenske vulice z svojim cementom bili namirjeni.
O te verondi pak so se spominali i zato kaj je ona bila zodnje kaj se je na hiži dodelavalo, ali je sejeno na celi podrtini praf ona najbolje na heljaj stala. Zakaj? Zato kaj se je negda ne zidalo kak je majstor rekev nek je štrčija krojila i zidariji. Očem reči, a kak se čula reč z klope, kaj je bilo najbolje fal postaviti verandu pod staru strehu, zazidati ji sam dve nove stene, z jenom veljkom obzidanom luknjom za glavna vrota, a protiv oni, kaštigi, zimskomu sever-vetru kaj več nigdor ne bi mogev snega v gajnk hitati.
Spominanje na klopi pred našom lesom išlo je v smislu kaj se odvagne šteri je posel itak biv provi posel. Ali on, negdašnji, kak je bila tota mazarija z verondom, radi štere je jeden celi tjeden nišče pri hiži drugo ne delav nek samo dvoriv onoga jenoga zidora, i to i z jelom, i z pijačom, i z ciglimi, a bogme i z mortom, zmešanim v grabi na dvorišču, i to z lopatami, a ne kak denes, da se mešalicu samo nafila z vodom, peskom i cementom pak prišteka na struju i idemo dalje, ali pak je boljše delo ova denešnja zidorska „prčkarija“ da so njih pet „doktorov“ sam v jenomu dnevu, i to i bez jutrešnje kove, a o zajtreku i gemištima ne je trebalo ni povedati, zrušili ne samo verondu nek i celu dvestoletnu hižu i to tak čisto kaj je za njimi niti jeden kamenček, niti za spomenek ne ostav!
Plac je inače biv joko lepi, složili so se i med sobom priznali opčini kaj je mela praf da je ne niti megnula da je na zodnje morala za njega dati se kaj so domoči iskali: i hajd penez na roke, i išče jempot vekšega placa vu ‘Vulici pod vrte’, a i posel zidorskoga obrta Moderna zidarija išev je na opčinski strošek.
„Isusek, ve ste me zmislili.“ hapiv se povedati sosed ki je celoga života biv zaposlen negdi v Sloveniji otkud se ne zdovnja vrnuv z penzijom na svoju domovinu v Agatunovec. „Točno tak je bilo i tam de sam ja delav pak bu morti tak zišlo i tu. Na mestu tri podrtine opčina je zdigla novu veljku trgovinu, v ki je bilo moguče kupiti, kak bi se reklo, od igle do lokomotive, a pod istim krovom z kino dvoranom, ku je selo ne melo, ali je bilo potrebno. Domači mladi ki so več deluvali kak „Selska sloga“ nesu meli prostora za svoju dramsku družinu i folklor, a meli su i zbora, ki je popevav i v cirkvi pak se cirkva brigala i za njive druge potrebe. I tak se bude morti i tu nekaj takvoga našlo.“
„Je, mortik.“ rekli so moži na klupi, ali so jednoko rekli i baka da so drugi den čuli sosedovu priču ku je došev i njoj povedati.
“Sejeno mi je žav podrte hiže.“ zdehnuli su baka išče jempot.
„Zakaj?“ zapitav je sosed.
„I ona je mela dušu, kak čovek, a i odišla je kak i čovek, za navek.“
„No, odišla je je kak čovek, ali o kakvi duši povedaš?“ zapitav je sosed.
„Duši stkani z duša seju onih ki so vu nji makar samo jenu kapljicu svojega znoja stajli. A bilo ih je, išče i kuliko od 1808. leta kak je na koljači hiže pisalo.“
by admin | kol 4, 2022 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
U školi su me učili da na sve treba gledati pozitivno. U smislu da možda ni rat nije bez vraga, da je možda doista potrebno da se, kako povijest govori, pojavi, izbije, bukne i razbukta svakih 30 do 50 godina. Razlog, moguće nebitan, možda jednostavno nastupi potreba da se razbije uljuljkanost svakodnevice, da se potakne adrenalin, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se zahukta neki novi razvoj, da krene migracija stanovništva te se rastjera ljudstvo poput raspršenog stada kako bi grupice na nekim novim ‘pašnjacima’ miješajući se sa zatečenima ili nekim drugim grupicama postali novi, promijenjeni, poučeni proživljenim ratom svakako bolji ljudi, makar i opet samo za ograničeni rok trajanja od 30 do 50 godina. Nisu govorili, jer doista graniči s ludošću a i nepojmljivo je zdravoj pameti da se voljom jednog čovjeka može uništavati svijet te da tom jednom čitav svijet ne može stati na kraj.
by admin | srp 31, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza |
Živjela jednom jedna kraljica lijena kao trut. Nije joj se dalo hodati, nije joj se dalo sjediti, stajanje joj nisi smio niti spomenuti i zato je jednog dana odlučila da više uopće neće ustajati iz kreveta. U krevetu će je sluge hraniti, kupati i presvlačiti, glumci će pred njenim krevetom izvodili predstave, a plesači plesati. Kraljica će iz svog kreveta dijeliti zapovijedi i udjeljivati milost, a kako bi vidjela koliko je njen narod radišan defilirat će pred njenim krevetom i slikari, i urari, i zlatari, i postolari, jedan za drugim, svaki sa svojom rukotvorinom u ruci.
I kako se kraljici nije smjelo protusloviti to je u kraljevske dvore najednom nahrupilo čitavo kraljevstvo. Marljiv narod, čekajući prijem kod kraljice, kako bi joj pokazali što su napravili, posve je okupirao kraljevski dvor. Pa dok bi noću spavali po hodnicima i stubištima palače ili gužvali zelene travnjake prelijepog kraljevskog vrta dotle bi danju, motajući se sve posvuda, neprekidno bili jedni drugima na putu. Osobito su bili na smetnji brojnim kraljičinim slugama što su ispunjavajući svakojake zahtjeve svoje hirovite kraljice neumorno jurili čas ovamo, čas onamo. No nisu jurili dugo. Samo do trenutka kad više nije imao tko juriti, kad je i posljednji sluga bio posve spao s nogu od umora.
A kad se to dogodilo kraljevstvom je krenula neugodna priča. Govorilo se da je kraljevska palača strašno neuredna, osobito da je prljava kraljičina soba, naročito njen krevet iz kojeg kraljica, raščupana i neuređena od jutra viče, psuje i kara te poput vještice prijeteći maše kraljevskim štapom.
Priča je nažalost bila istinita i bacila je u očaj čitav dvor. Osobito glavnog podanika dvora. Nemoćan, čitave je dane zabrinuto hodao gore-dolje, ruku prekriženih na leđima.
Znao je podanik sve potankosti o zaštiti kraljevstva, no kako ga zaštiti i od same kraljice, e, tome se uistinu nikako nije uspijevao dosjetiti. Brojni dvorski savjetnici nisu bili od pomoći. Iako složni da kraljicu treba što prije dići iz kreveta nijedan nije znao kako to učiniti. Svaki nasilan pokušaj sigurno bi završio bacanjem u tamnicu, a i svi ostali odavna su se pokazali bezuspješnima.
Čak i lažne uzbune što su ih dvorski savjetnici svakodnevno osobno izvodili. Da bi ih kraljica bolje čula ispod njenih bi prozora vikali paničnim glasom da kraljevstvo gori, da nadire neprijateljska vojska, da je narod teško obolio, da je kraljevska riznica opljačkana…
No, vikali su uzalud jer bi se kraljica nakon svake takve uzbune još jače utaborila u svom krevetu odakle bi i ona vikala glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako su oko nje sve sami nesposobnjakovići i lijenčine te da stoga i nije čudo što kraljevstvo gori, što neprijateljska vojska nadire, što je narod teško obolio, što je kraljevska riznica opljačkana…
„Nemoćni smo, nemoćni!“ kršili su ruke zdvojni savjetnici te jedan za drugim redom odstupali.
„Nemam ni ja više što čekati.“ ustvrdio je na kraju i glavni podanik dvora te se i sam spremio za odlazak. Spakirao je kofere i već je bio i ključ u bravu stavio kad ga nenadano povuče za nogavicu jedan debeli brkati mišonja.
„Ja sam glavni miš u kraljevstvu i tražim hitan razgovor. Po mogućnosti s glavnim podanikom dvora.“ predstavio se miš.
„Ja sam taj“, neljubazno uzvrati glavni podanik dvora pa kimnuvši glavom u pravcu kofera doda, „reci brzo što imaš, vidiš da odlazim.“
„Vidim, no mislim da imam rješenje.“ reče značajno te nastavi povjerljivo na uho glavnom podaniku. „Ja, i moji miševi, dići ćemo kraljicu iz kreveta ukoliko je istina ono što se priča da u njenom krevetu ima toliko mrvica da bi se njima mogli nahraniti svi miševi našeg kraljevstva.“
„Istina je, nažalost, čak i susjednog.“ s uzdahom je priznao glavni podanik dvora.
„Dobro, ako je tako, onda, molim, uđimo, želim pregovarati.“ uzvratio je miš, a i glavni podanik dvora, zainteresiran, okrenuo se na peti i ponovo ušao u dvor. Premjestio je ključ iz vanjske brave u unutarnju te tri puta zaključao vrata na koja je stavio čak i upozorenje: “Hitni pregovori – ne smetaj!”
Naravno da nitko nije smetao, osim toga ni pregovori nisu bili lagani. Trajali su puna tri dana tako da je narod iskreno odahnuo kada su se četvrtog vrata dvora konačno otvorila i u dovratku se pojavili pregovarači s najnovijom kraljevskom poveljom u ruci.
Znatiželjno su slušali što u njoj piše, a u njoj je pisalo: “Ukoliko miševi dignu kraljicu iz kreveta u ovom će kraljevstvu dovijeka živjeti pod posebnom zaštitom dvora.”
„Pod posebnom zaštitom dvora?!“ s nevjericom je zapljuštalo među presretnim miševima. Živjeli bi, dakle, bez mačaka u blizini, kako se inače živi i u kraljičinom dvoru iz kojeg je kraljica, kako joj ne bi noćnim mijaukanjem remetile san, već odavna dala izbaciti na ulicu sve dvorske mačke.
„Što je to?“ nezainteresirano je zapitala kraljica glavnog podanika dvora kada je stao pred njen krevet s molbom da stavi potpis na povelju. “Ah, nešto o miševima.“ rekla je posprdno pa nakon što je potpisala okrenula se na drugu stranu i zaspala.
I budući da je život bez mačaka značio ostvarenje svih mišjih snova to su se istog časa digli na noge miševi cijelog kraljevstva. Pod okriljem mraka, u koloni jedan po jedan, na vrhovima prstiju, poletno poput baletana, bešumno su krenuli put kraljičinih dvora.
Naravno da je kraljica u to vrijeme već čvrsto spavala. I naravno da joj ni u snu nije bila mišja urota, okupacija horde sivih dugo-repića što su svoju kraljicu, čim su stigli do njenog kreveta, počeli okretati i lijevo, i desno, vrtjeti je na njem kao zeca na ražnju kako bi pokupili ispod nje sve mrvice kruha, kolača, mesa, sireva…
Nimalo jednostavna akcija, mora se priznati, jer da se kraljicu pri tom probudilo otišla bi svima glava, zato su miševi bili i više nego oprezni. A kada pak je sve bilo gotovo, vrijedna horda, sita kao nikada u životu te mrtva od umora izvali se na najbliže mjesto, na kraljičin krevet, gdje su miševi, skutreni uz svoju kraljicu, pod njenim toplim pokrivačem, istoga trena i sami pozaspali čvrsto poput kraljice.
Spavali su tako čitavu noć. Kao i ostatak dvora na kojem ionako nitko do svitanja nije smio ni oko otvoriti. Svi su morali čekati jutro, a što je prema izričitoj kraljičinoj naredbi stizalo s dolaskom njezine sobarice.
Tiha bi djevojka, naime, ušla u kraljičinu sobu i snažnim zamahom desne ruke razgrnula s kraljevskih prozora kraljevske zastore, a istodobno, još snažnijim zamahom lijeve, strgnula s usnule kraljice kraljevski pokrivač.
I naravno da je tako bilo i toga jutra. Sobarica je i tad postupila kako je naređeno, no budući da se toga časa u kraljičinoj sobi, uz očekivani par kraljičinih očiju otvorilo još i milijun pari neočekivanih sivih mišjih očiju to je ustrašena kraljica iskočila iz svog kreveta brže i od srne te uz svoju sobaricu urnebesnom cikom i vriskom dala se u nezaustavljivi bijeg kroz palaču.
Za njima, pak, u bijeg iz palače dali su se i svi drugi zatečeni na dvoru. Ponajprije ona horda nenadano probuđenih, a jednako ustrašenih sivih miševa što su poput kraljice i sami počeli panično iskakati odasvud. Osobito iz izgužvanih nabora kraljičinih posteljnih plahti, iz njenih jastuka i pokrivača, iz njene noćne haljine i kape za spavanje, naročito iz kraljičine duge raščupane kose u kojoj su se s mirom gnijezdili čitavu noć. Suludim trkom i sami su se raspršili preko svečanih sala i dvorana te brojnih dvorskih hodnika i stubišta do nepreglednih vrtnih staza i travnjaka. Jurili su glavom bez obzira baš kao što su jurile kraljica i njena sobarica, a i sav ostali narod kojem je toga jutra pete opasno potprašila nečuvena cika i vriska iz kraljičine sobe.
A kada pak se sve razbježalo i kada su dvori ponovo utonuli u davno zaboravljeni mir život je krenuo starim tijekom. Polegla trava u kraljevskom perivoju ponovno je u vis digla vlati pa je čitav vrt ponovo zazelenio. Mirisna svježina cvijeća i drveća ponovno je ispunila zrak, a ugledavši zelenilo i cvijeće ptice su se opet sjatile ponad dvora. Pjesmom su dozivali bivše sluge što su se istom i sami sjatili k dvoru gdje su se samovoljno, bez prijetnji i naredbi prihvatili posla. U miru i tišini, bez nepotrebne halabuke, s veseljem su maljali sobe, prali podove, čistili ormare i ladice, laštili zlatno i srebrno posuđe, uređivali staze i nasade, sad već ponovo prelijepo uređenog kraljevskog vrta. Radili su zapravo i brojne druge poslove sve dok dvori opet nisu bljesnuli starim, odavno neviđenim sjajem.
Naravno da kraljica o svemu tome nije imala pojma. Usplahirena od straha i onemoćala od trčanja skutrila se bila uz visoke zidine svoga kraljevstva što su joj se u bijegu pred miševima ispriječile na putu. Stajala bi pod njima i danas da je nisu pronašli neki dobri ljudi te je ugostili u svom domu dok se ne odmori i oporavi.
A kad pak su na kraju prepoznali u njoj svoju kraljicu krenuše s njom i u dvor, vratiti je kući. Putem su je čak i zabavljali, pričajući joj o sebi, svom životu, ljepotama njenoga kraljevstva. Kraljica ih je slušala pozorno, ali šutke, bez riječi, nijemo promatrajući krajolik u prolazu. Progovorila je tek na kraju puta molbom da je okupljeni narod pričeka u svečanoj kraljevskoj dvorani.
I narod je čekao. Također bez riječi, no s neskrivenom zebnjom jer dići kraljicu iz kreveta i to mišjom okupacijom baš i nije bio čin dostojan hvale.
No da strahu nije bilo mjesta pokazalo se zakratko, čim se pokazala i sama kraljica. U času, dakle, kad je u dovratku vrata zablistala ozarenim licem i čarobnom ljepotom kojoj se sada iskreno divilo čitavo kraljevstvo.
Lelujali su oko kraljice bogati nabori bijele krinoline od samih zlatnih niti istkani, a s glave, sred besprijekorno očešljane crne kose, caklila se briljantna kruna.
„Nikad više u neprovjetren krevet, nikad više u krevet pun mrvica, nikad više bez mačaka na dvoru!“ uskliknula je kraljica kad se ponovno našla na kraljevskom tronu.
No glavni podanik dvora istom se značajno nakašlja i diskretno je upozori šapnuvši joj na uho: „Oprostite, štovana kraljice, ali ono s mačkama neće ići. Podsjećam vas na posljednju kraljevsku povelju prema kojoj su svi miševi vašeg kraljevstva od danas zaštićena vrsta.“
„Oh, da, imate pravo, to s miševima sam posve smetnula s uma.“ zacvrkutala je kraljica te bez ikakvog daljnjeg pitanja nastavila tonom od kojeg se svako uho u dvorani topilo od miline.
„Nisam ni sanjala da imam tako lijepo kraljevstvo i tako dobre i vrijedne ljude. Ali sada kada to znam obećavam da će odsada sve biti drugačije.“
„Živjela kraljica! Živjela kraljica!“ prolomilo se istom toliko glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako sretan narod slavi svoju novu-staru kraljicu.
A glavni podanik dvora i najbrkatiji miš u kraljevstvu šeretski namignuvši jedan drugom, istom se prvi pokloniše kraljici, onako kako i priliči, duboko do zemlje.
by admin | srp 10, 2022 | Blog, Proza |
Nije bilo prvi put i gotovo da sam već i bio navikao na poznatu noćnu tiradu svoje žene. Dopuštao njenim riječima da mi i kroz san, na krajnje bezazlen način ulaze na jedno, a izlaze na drugo uho.
San kao san, obična glupost, mislio sam, u potpunosti zanemarujući podsvijest. Nisam, naime, ni pokušavao dokučiti im značenje. Utopivši ih u onu, c’ est la vie, moj je život i dalje tekao mirno.
A sama tirada pak tekla je u stilu da jâ, bijedni nikogović iliti anonimus prve vrste ne smijem nikada i ni po koju cijenu smetnuti s uma da zahvalnost za svoj postojeći status na društvenoj ljestvici dugujem isključivo njemu, mom gospodinu šefu, ujedno i našem najboljem kućnom prijatelju, što je svojedobno oblikovao moju vanjsku sveukupnost u mjeri da je polučila neslućene rezultate pogurnuvši naprijed ovo moje ništ’ koristi tijelo taman za onoliko koliko mu je nedostajalo da ja doguram dotle dokle sam dogurao.
No za razliku od ovih, uobičajenih monoloških tirada moje supruge u ovu, noćašnju, uključio se i on, taj, moj, gospodin šef. Htio me je osobno, a sad već i posve otvoreno upozoriti da će ona, dakle, moja žena, jednog jutra jednostavno nestati. Nestat će i s bundom i “merdžom” i još ponekom sitnicom s mizerne palete vrijednosti, a što si ih je za svog bijednog života sa mnom zasigurno i zavrijedila. I tek tada, kada se to bude dogodilo, rekao je, ja ću zapravo shvatiti da…
I ja sam shvatio. Doista, tek tada, i to točno onako kako mi je dotični pokušao objasniti. Okolišao je naime do zore u kojoj toga jutra, fakat, nit’ žene u krevetu nit’ bunde u ormaru niti “merdže” u garaži.
A bogami više niti njega nije bilo u uredu. U tišini, preko noći, ili ispod stola, kako se tome već kaže postavili su ga na neko više menadžersko mjesto u središnjici. Navodno isključivo na osnovi jednog od ona, moja tri studentska elaborata kojima sam mu ja svojedobno čak unaprijed platio za ovaj, svoj postojeći imidž zahvaljujući kojem sam, kako me je žena svojim noćnim tiradama terorizirala i dogurao dotle dokle sam dogurao – mater li mu stilističku.
by admin | srp 2, 2022 | Blog, Dječji blok, Proza |
U igri „skrivača“ s unucima pravila su jasna. Oni su uvijek pobjednici, a ja, kao dežurni gubitnik, prije nego ih počnem tražiti moram čekati da se sakriju. U pravilu dok ne nabrojim do deset, a u naravi dok ne viknu: „Može!“ Tko mi je kriv kad se ja više nemam gdje sakriti. Ne mogu se uvući ni u ormar ni u prazan kut iza kutne ni u veliku platnenu vreću za igračke. U kadu još i mogu stati ali me se vidi već s vrata, kao što se vidi i „brijeg“ na fotelji ili stolici za ljuljanje, pokriven dekom preko glave. Vidjelo bi me se i iz aviona, kažu skrivači, zato i bivam pronađena u sekundi uz njihovo pobjedonosno: „Apač, baka!“ Naoko nerazumljivo ipak znači da opet žmirim ja i opet brojim kao i prije. No iako postoji mjesto na kojem me nikad ne bi pronašli, vani, iza odškrinutih ulaznih vrata, ja ga ne otkrivam. Odmah bi krenuli sa „skrivačima“ i izvan kuće, možda i preko ograde, a grad nije selo, ponajmanje kao nekad bakino, s ulicama bez automobila i samo s poznatim domaćim svijetom na njima. Mjesto gdje je jedina opasnost za skrivača bilo sijeno što sam ga nakon skrivanja u štaglju tri dana izvlačila iz kose. Mogu, inače, unuci sami i po vani, ali samo u školu ili šetnju, odnosno, na dječje igralište, s roditeljima ili bakom i djedom. Moraju se, naravno, i igrati, a i mogu, igrališta su puna ljuljački i drugih vanjskih igračaka za najmlađe dok smo mi nekad imali samo jednu ljuljačku za cijelo selo. Iako obješena u blizini, na susjedov orah, nije me privlačila. Ja sam više voljela brati cvijeće i plesti vjenčiće nego se ljuljati pazeći da ne padnem. Sa smislom ili bez, tek, pada mi sve ovo na pamet i danas dok opet žmirim i brojim pokušavajući shvatiti s kojim ciljem je igra skrivača izmišljena. Pokazati detektivsku domišljatost u pronalaženju ili sposobnost skrivanja poput krivca, potrebu bježanja od svijeta ili biti lisica, uvijek spremna za skok pa i u „skrivačima“ iskače uz spasonosno: „Spas za me!“ Hm… tko zna… A nije isključeno da se i cilj igre ne skriva u jednostavnosti, možda u potrebi da se „skrivače“ umori kako bi „tragači“ konačno dobili barem malo mira.
