MORSKI HAIKU
Obzor na dlanu, nevjerica pogleda – more bez kraja. /
Iskrenje mora raskriljenom ljepotom krade poglede. /
Mreška se odsjaj, more bi k sjaju neba. Gdje je granica?
Obzor na dlanu, nevjerica pogleda – more bez kraja. /
Iskrenje mora raskriljenom ljepotom krade poglede. /
Mreška se odsjaj, more bi k sjaju neba. Gdje je granica?
Ustoličeno na zemaljskom svodu
umiruje plavetnilom
umrtvljuje sivilom
usrećuje toplinom sunca
uspavljuje sjajem mjeseca
uznemiruje snagom munja i gromova…
Da, to je nebo
no na mom nebu – ništa nova:
zemlje se i dalje okreće u meni neželjenom pravcu
svijetu i dalje teku odbrojani dani
vrijeme više ne radi u korist života
noći više ne služe isključivo za ljubav
davne praznine i dalje ostaju neispunjene…
Uljuljkana snagom lažne nade u bolje sutra
ne prepoznajem više ni njenu suprotnost –
ljudsku aroganciju i izopačenost
bešćutnost za nove ratne pokliče
sljepoću za još jedan sasvim moguć
generacijski trnoviti put naprijed…
Deplasirana pitanja budućnosti
srozane na margine mogućnosti
no ipak pitanje:
što ako svijet ipak opstane
pa i život opet krene uzlazno
a ja
evo
čak i stih ukrah
(ništa nova)
za ovu priču o nepromijenjenim stvarima
uz koje veseli još samo dječji smijeh u mom dvorištu
i zamamni miris netom procvjetale katruže u susjednom.
“Globalno zatopljenje pa globalno zatopljenje.” mrmlja Adam listajući novine. “Razglaba se o toj vremenskoj šaradi majčice prirode kao da je jedina što si ju je dosad priuštila.”
“Da?” nezainteresirano će supruga Eva razvlačeći tijesto za savijaču od jabuka.
“A slušaj što ovdje piše, čitam samo najzanimljivije: Dakle, posljednja u toj plejadi, tzv. ledenog doba, što si ga je guštala od 13. do 19. stoljeća, bilježi zaleđivanje europskog Sjevernog mora u svim smjerovima. Pa dok je pristanak brodovima Islandu bio u cijelosti onemogućen, dotle su se Eskimi, s druge strane, preko arktičke ledene kore, sa svojim kajacima, čak šest puta iskrcali u Škotskoj! Štoviše, 1780. godine zaledila se i čitava njujorška luka tako da su ljudi pješice mogli od Manhattana do Staten Islanda!”
“Da? A što piše za naše krajeve?”
“Pa ne pišu o svakom selu, a i nije poenta u tome, Eva. Želi se reći da kao što poslije kiše dolazi sunce tako nakon ledenog doba možemo očekivati samo dugo toplo ljeto. Točnije, globalno zatopljenje, o kojemu ti govorim, što će zahvatiti čitavu zemaljsku kuglu s najopakijim vrućinama, kako predviđaju, na potezu od Berlina do Brazila i od Pekinga do Bostona, odnosno, s najočitijim smanjenjima ledenjaka od Himalaje do Alpa i na području od Aljaske do Sibira.”
“Pa nas ni tu nema?!”
“Imaj strpljenja, Eva, nisam završio! Ponavljam ti da čitam samo najzanimljivije dijelove, a slijedeći kaže da će topljenje ledenjaka poremetiti riječne tokove te će se podići razina oceana za dodatnih osamnaest do pedeset i devet centimetara, što pak će već do 2100. g. osjetiti stotine milijuna ljudi ili cijelih četrdeset posto zemaljskog stanovništva.” završio je Adam s obrvom u zraku.
“A što je s ostalih šezdeset posto?”
“To su znanstvene hipoteze s kojima se još uvijek ne može u javnost.”
“Zašto? Pa narod mora znati što ga čeka; mora se pripremiti.”
“Slažem se, Eva, no riječ je o 2100-toj godini, kada ćemo nas dvoje već i u vječnim lovištima biti starosjedioci.”
“Pa zašto onda razgovaramo o tome?”
“Zato što su možda i priče o globalnom zatopljenju samo mogući vjetar u leđa bleferima, žmukljarima i ostalim prevarantima spremnima da se pozivom na tu vremensku inačicu već sada, poput lešinara, obruše na lakovjerni svijet.”
“Glupost. Pa kako bi to moglo proći kad već danas svaka kuća ima sve što čovjeku ljeti treba: i hladnjak, i klima uređaj, i sunčane naočale, i šešire sa širokim obodom… U tom se smislu fakat više nema što izmisliti.”
“E, moja Eva, baš si ti naivna. Ma tebi bi prvoj uvalili eskimsku kuću na struju ili sojenicu pod vodom, odnosno, podzemnu kuću, u vidu nekadašnjeg trapa, spremišta za mrkvu i krumpir, samo, dakako, arhitektonski, modernoga dizajna!”
“Oh, pa na toj stvari bi me možda i mogli dobiti, ali, ja, na sreću, nemam lovu za moderni dizajn.” kratko će Eva uguravši tepsiju sa savijačom u pećnicu. “Ja se samo nekako nadam da bismo mi, koji smo već prošli i sito, i rešeto, poput, rata, pretvorbe društvenog vlasništva, gubitka posla, pljački svakojake vrste, morali kod Boga, barem u ovom slučaju, imati nekakav popust.”
“O čemu drobiš, Eva? O kakvom popustu trabunjaš, i to ni manje ni više nego kod Boga? Kao da ti je dotični prvi susjed ili čuči ispod prozora.” gotovo ljutito će Adam, konačno podigavši glavu s novina.
“Nije važno gdje je, važno će biti da nas ubaci u onih šezdeset posto.” objasni Eva ubacivši istom u smeće i dvije najlonske vrećice.
“Kamo si sad bacila te vrećice, Eva?” najednom će, Adam, ljutito.
“Kako, kamo? Tamo kamo ih baca i sav normalan svijet.” uzvratila je Eva, naoko smireno.
“Mi smo normalan svijet, Eva, mi, koji rabimo eko vreće za sve vrste otpada, a ti si upravo ovoga časa one dvije frknula u opće umjesto u PVC.” Adam će, već opasno povišena tona.
“Slušaj, Adame!” krenula je i Eva, također za oktavu više. “Tvoje smeće i eko vreće ubit će me i prije i lakše nego globalno zatopljenje. Pa zar ti ne vidiš, čovječe, da ja drugo i ne radim nego samo sortiram i odlažem otpad, zavlačim ruke u to prokletstvo modernoga doba nakon čega ih perem da mi se na dlanovima već i koža ljušti?!
“Ne cendraj, Eva, imaš Niveu, a što se ostalog tiče, ti, i tebi slični, uistinu ćete dokrajčiti majčicu prirodu. Sami smo si skuhali i globalno zatopljenje i ledeno doba, a ako ne vjeruješ, slušaj, nastavi Adam, spuštajući ton uz još jedan novinski citat: “(…) svojom najvećom uspješnicom, civilizacijom, čovjek je onečistio prirodu preko svake mjere te omogućivši pojavu efekta staklenika i ozonskih rupa omogućio i zatopljenje Zemlje preko normale!”
“Uzalud čitaš. Trošiš riječi na 2100. – tu dok mene zanima današnjica i ev. bliskla budućnost, ukoliko je se uz ovakvu sadašnjicu uopće dočekam. Gledano pak iz tog ugla, sve smeće od danas, ide u opće. Razumiješ?” Eva će puno smirenije, ali odlučnije nego ikad.
“Ma što je s tobom ženo, jesi li ti poludjela ili… ”
“Nisam poludjela nego se, zapravo, svake godine iznova sve više veselim vrućini, kakva kod ljeti vlada. Nema grijanja, nema zimske odjeće i obuće, nema masne hrane, nego sve nešto sitno, na lešo pa uz vodu s ledom i računi padnu na nulu. A ako nam Bog da, da nam uz tu, predviđajuću globalnu, s vremenom rodi i egzotično voće i povrće pa i oko nas, kao u rajskom vrtu izrastu i banane, i kivi, i ananasi, i avokada, i papaje, i kokosovi orasi, istom će i naša potrošačka košarica konačno doći na zelenu granu. A što je najvažnije tada će i pitanje smeća postati bespredmetno. Ostat će samo eko što će se u obliku komposta vraćati majčici prirodi i tako, eto, svi zadovoljni.”
“Majmunska posla, Eva”, zajapurio se Adam uzvraćajući joj, “nema šanse da civilizirani čovjek današnjice, posežući za tim tvojim plodovima rajskoga vrta, krene poput majmuna pentrati se po drveću i za doručak, i za ručak i za večeru.”
“A zašto ne? Pa zar ti stvarno misliš da bi netko, dok si ti na drvetu, stao uz njega kako bi odozdo zirkao u tvoju, od vrućine razgolićenu guzicu?!” ljutito će Eva zavirujući u pećnicu.
“Nije riječ o mojoj guzici, Eva, ja od sebe ionako ne bih pravio majmuna. Riječ je o tvojoj!” još ljuće će Adam. “Ne želim da nikoji majmun zaviruje ispod tvoje suknje!”
“A, ljubomora? Znači, u tome je stvar?! No, ne brini, Adame”, nastavi Eva krajnje pomirljivim tonom, “važnija od moje guzice je majčica priroda. Ne treba ju potezati ni za rukav, a kamoli za nos. Mislim da joj je već pun kufer vazda novih civilizacijskih uspješnica u koje zasigurno spada i ova s EKO smećem.“
“Ne lupetaj, Eva, radije pogledaj u pećnicu da ti se savijača ne prepeče.” gotovo uvrijeđeno uzvrati Adam.
“Ne brini ti za savijaču, to je moja briga, ti radije usmjeri pogled prema mogućoj budućnosti u kojoj bi majčica priroda, sita majmunskih poslova postojeće civilizacije, mogla okrenuti kormilo čak i za 360 stupnjeva.”
„I? Što želiš reći?“
„Želim reći da za razliku od postojeće civilizacije, u kojoj je od majmuna postao čovjek, sada bi, u izokrenutoj, mogao od čovjeka postati majmun, spram čega bi, za našu majčicu prirodu, i ovo tvoje, Eko smeće i ev. ledeno doba sa ili bez globalnog zatopljenja bile samo njene, šale male.”
Svatko ima neku opsesiju, moja su bili oglasi. Otkako sam zahvaljujući njima pronašao i dugogodišnju družicu ostao sam živjeti u uvjerenju da oni u mom slučaju još nisu rekli posljednju. Osobito kad se pojavio g. Anonimus te mi ničim izazvan bezuvjetno ponudio čisto blaženstvo svijeta.
Ponudio mi je život u začudnom okruženju, u takozvanoj trans-svakodnevici, u režimu penzionerskog tipa: bez odlaženja na posao, bez odijela, kravate, brijanja i dotjerivanja, gableca s nogu, sjedenja za stolom, odnosno kompjutorom. Ponudio mi život u pidžami od jutra do sutra s usputnim prežderavanjem do krajnjih granica izdržljivosti vlastite trbušne stjenke te izležavanjem gotovo do pojave dekubitusa, a sve bez straha od pretilosti, arterioskleroze, povišenog krvnog tlaka, kolesterola, srčanog udara i ostalih ataka na tjelesni i duševni integritet ljudske jedinke. Život u kojem misli lenguzavo lelujaju hodnicima vlastitih moždanih ćelijica prethodno besprijekorno očišćenih od svih ovozemaljskih strahova i daveža, poput šefova, žene, djece, punice i ostale rodbine, brojnih prijatelja i još brojnijih neprijatelja, neplaćenih računa, neostvarenih planova, želja i ambicija. Život u čijoj se realnosti nađoh momentalno – makinalno potvrdno zaklimavši glavom ostah prepušten neizrecivim užicima nihilizma.
I potrajalo je, no taman kad sam se najbolje uljuljkao, taman kad sam gotovo i samu nirvanu dosegnuo, trknu me g. Anonimus po ramenu.
“Oprostite, gospodine, kriva dostava.”
“Molim?” zagrcnuh se od neugode jer dostava nikako nije mogla biti kriva. Adresa je bila točno i čitko ispisana dopunjena čak i nepotrebnim podacima o broju kata i stana.
“Nije stvar u adresi”, čitao mi je misli g. Anonimus, “u pitanju je vaš personality.”
“Moj personality? A u čemu je problem s mojom osobnošću?” zapitah.
“Znatno odstupa od zamišljenog obrasca.”
“Da? Koliko se sjećam obrazac se nije spominjao. Nikakav. Vaša ponuda bila je bezuvjetna.” uzvratih suho, upiljivši se pogledom upravo u tu začudnu papirnatu stvarcu osobno odloženu u vlastiti tajni pretinac, a što se nekim čudom toga časa ipak nalazila u rukama dotičnog gospodina.
“Ovo je original, vi imate kopiju“, reče, opet mi pročitavši misli, “no s uvjetom ili bez u pitanju su bila očekivanja. Naravno, naša, što su u vašem slučaju, nažalost, u potpunosti izostala. Usprkos vašem nezadovoljstvu svakodnevicom“, nastavio je objšnjavajući, „vaš boravak u izvan ili trans-svakodnevici nije unio u nju ni dašak civilizacijske živosti. Štoviše, umjesto da i samu letargiju digne iz letargije, vaše se biće počelo kraviti u njoj, doslovce se ušančilo u zatečenu učmalost, ne oplemenivši izvan-svakodnevicu niti za jotu, čak ni idejno, a kamoli realizacijski, u vidu bilo kakve konkretne akcije ili aktivnosti.”
“O čemu, vi, to, g. Anonimus, trućate?” s razlogom se ustoboči moj personality.
“Očekivati, naime, da ja, a konto osobnog nezadovoljstva dižem revoluciju, glumim Matiju Gupca i ostale revolucionarne gubitnike potpuna je zamjena teza, gospodine! Ja sam po vokaciji filozof i moje je djelovanje usmjereno isključivo na misaone procese: sferu promišljanja i promatranja, sferu simulacije i problematiziranja stanja duha, kako na globalnom tako i na individualnom planu, što znači da ja s bilo kakvom konkretnom aktivnošću ili akcijom nemam apsolutno nikakve veze! Dapače, praktikum bilo koje vrste krajnje je neprimjeren mojoj profesionalnoj etici; prizemljenja u bilo kom obliku nedopustivo joj srozavaju rejting i zato meni, gospodine dragi, kožu ježi čak i mobitel, a nekmoli kompjutor, PIN-ovi i slične gluposti suvremenog čovjeka. Ma, meni je, vjerujte, čak i naš polovni Punto bio čista znanstvena fantastika, noćna mora, reklo bi se, zato sam se u konačnici i od njega oprostio. Prepustio sam ga ženi, a i kome bih drugome budući da ona, fakat ima žicu za životni mozaik. Ona i u toj nepreglednoj lepezi od šrafcigera do kućnog budžeta svakom djeličku uspije pronaći njegovo mjesto, smjestiti ga, dakle, poput najiznijansiranijeg komadićka puzzli, kamo i pripada. Dar od Boga, gospodine moj, čisto Božje proviđenje.”
“Pa, naravno, kad sam se udala za degenerika! Izabrala ništa s ničim, a nudilo mi ih se da ti pamet stane.” nenadano začuh i svoju suprugu. Bila je blizu, tako prokleto blizu da ni svakodnevica, prošlo mi je kroz glavu, više nije mogla biti daleko kao časak prije.
“Ne spočitavajte si, gospođo, i mi smo se nasanjkali.” začuh ponovo i g. Anonimusa. Pokušavao je utješiti moju suprugu.
“Pardoniram, gospođe i gospodo”, morao sam se oglasiti, “vi se niste mogli nasanjkati sve i da ste htjeli, jer ja vama nikada ništa nisam ni nudio. Dapače, nudili ste vi meni, svaki sebe ili nešto svoje, stoga ja za postojeću zamjenu teza ne preuzimam apsolutno nikakvu odgovornost.”
“Budite oprezni, gospodine”, istom će moja supruga g. Anonimusu,” zamjena teza je iznimno sklisko područje, zapravo uža specijalnost mojega muža, a što sam je ja, silom prilika, kako bih mogla preživjeti, morala i sama apsolvirati.”
“Da?” s čuđenjem, čak divljenjem, uzvrati joj g. Anonimus.
“Ništa spektakularno još manje vrijedno divljenja”, i sam se ponovno oglasih, “gospođa samo pokušava preduhitriti tezu – naći zamjenu za muža, a što i nije drugo do li čisto brakolomstvo. Očito je smetnula s uma da bračni zavjeti nisu krumpiri iliti tek mrtvo slovo na papiru i da se ne može tek tako preko onog, sudbinski izgovorenog: …I u dobru i u zlu, odnosno, do kraja života ili dok nas smrt ne rastavi.”
“Riječi u vjetar – za izgovoreno ne postoji dokaz. Ne postoji čak ni pismeni trag.” nonšalantno će moja žena objasnivši g. Anonimusu da je gospodin svećenik koji nas je vjenčao već odavno skinuo mantiju pa je pitanje što je s njegovim knjigama, dok se svjetovne, matične, još uvijek rekonstruiraju. Gđi čistačici u Matičnom nitko nije skrenuo pozornost na njihov značaj pa su onako stare i prašnjave završile u nekoj ili reciklaži starog papira.
“Na vašu žalost, gospođo, postoje još i slike, a i živući svjedoci.” Pokušah je demantirati.
“Naravno da postoje, i slike i svjedoci, no na sreću, gospodine Anonimus, više nema – njega.” opet se obrati g. Anonimusu. “Jednog dana je jednostavno nestao, ispario ili u zemlju propao, što ja znam, tek, otad o njemu ni traga ni glasa.”
“Oh, pa ako njega nema, gospođo, onda vi niste u brakolomstvu! Onda vi imate svu slobodu ponašanja i odabira!” ushićeno će gospodin Anonimus. “Pitanje je samo što želite. Zar, doista, ne biste da se opet vrati?
“Ma ni u ludilu! Sreća da sam se ga riješila. Čak vrlo elegantno, njegovom krivicom. Uz njega rješavam se i njegovih oglasa i sve oglasne korespondencije koju posjeduje. Ispunio mi je kuću tim papirnatim smećem da sam morala kupiti ovu malu kućnu spalionicu – jedini način da kuću opet dovedem u red. A morate reći da lijepo gori.“
“A može li u spalionicu i ova koverta?” zapita g. Anonimus.
„Naravno, pa zar to nije papir ?!“ upitno će moja supruga pa i ne čekajući odgovor krenu prema spalionici.
„Neeee!“, povikao sam, „koverta nije običan papir!, u njoj je moj personality, a to sam ja!, zamjena teza!, shvaćaš?!“ vikao sam ja, no moja supruga me nije mogla čuti, a g. Anonimus nije htio.
„Zamjena teza? Hm, zanimljivo.“ ponovio je sa začudnim osmijehom na licu te nakon što sam ja u onoj koverti završio u spalionici, krajnje naivno zamolio moju suprugu da ga uputi u bliže razumijevanje te neformalne logike neizostavne discipline u svladavanju vještine dobrog argumentiranja.
I povratka više nije bilo. Ja sam ostao sred vatrenih plamičaka što su me veselo gutali i u liku već sprljenih usukanih rubova koverte i mog personalitiya u njoj promatrao kroz stakleni prozorčić na vratima spalionice kako se moja supruga, ruku pod ruku s g. Anonimusom, udaljava, sa žarom objašnjavajući pitanje zamjene teza.
Ovijena prividom nade, ukradene nevjerici u bolje sutra, puštam duši na volju.
Neka se pjeni i neka bjesni, neka se otima nemoći i slabosti, neka neugaslim žarom potpaljuje lomaču vječnoga plama bezdušnom svijetu.
Već je nadohvat obelisku i bojim se da će zasjest i na taj tron, zauzeti sunčevo mjesto, uzeti i ono malo što ostalo, tek sjećanjem, na šûm granja (iskorijenjenih šuma), na plavetnilo neba (zakriljenog smogovitim oblacima), na mir mora u bonaci (ne okaljanog smećem), na sigurnost vala u uvali (ostavljene bez ključa), na raskoš boja morskih kamenčića utonulih u skute morskih trava što možda skrivaju i zakrpu za pokidane niti vremena.
Lefko bi i preklev
da mi navek
da bi štev nekaj veljkoga povedati
sfaliju reči:
obične
svagdanešnje
ke i sodiju k malima
pak zato i prehajaju kak i toti mali
šterih je od navek sigdar sigdi največ
ali su sejeno navek v manjini.
Zato im se furt sam jeno isto spočitavlje
kaj se samo hujstrijo pak nadigavljeju v smislu
ka bi spremenili i ovo i ono
zmenjali i ove i one
a brus
reči so sam za parodu
pak ih ni zahrptni več ne posljušaju
nek f truc
nasprotno
išče i dalje po svojem
kak na pravom svojem
tema malima zahrptno delaju.
Ne velim kaj sleporiju
kaj so na delu lejharije
ciganije i tomu slično
(makar se toga v najvekšem najde)
ali kaj im sema v sakom primeru bolje ide.
Preslepiju i malo bolje školane
tamveč celoga naroda
i to samo z onima
malo bolje zavozlanima reči
sklepanima za svoj
peklensko-prevarantski i penežljivo-fiškalski posel
v šterima ih ne moči potrti
tamveč
ne ih je moči niti zastajti da zemeju reč
da se hapiju nakladati
pak hitati kak z rukava postotek na postotek
bolje fljetno nek cepanice za kozlicu
pak zavuzavati i razvuzavati saku onu
ku im slina na jezik donese
dokač meni moje
obične
male
nezavuzlane prokletnice
nikak z vrha jezika
kaj pak me sigdar tak rasrdi
kaj bi si toga svojega
najrojši na licu mesta odrezav
i hitiv ga pod noge onima
ki z svojima zavuzlanima
tak močno i sugestivno povedaju
največ pak onoga v šetero ni sami ne verjejo.