“EKIPA U OPSADI” PRIČA IZ RUKOPISA “PRIČE ZA NAH DJEČJE UHO”

by admin | ožu 17, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized | 0 comments

Zoe, Darko i Fran su ekipa. Stanuju u istoj ulici, idu u isti razred i svakog dana odlaze zajedno u školu. No toga jutra Darko je neuobičajeno kasnio.

„Možda je bolestan.“ Fran će.

„Ne vjerujem, jučer je bio zdrav.“ uzvratila je Zoe.

„A što ako je zaspao?“ opet će Fran.

„Onda je krajnje vrijeme da ga netko probudi.“ odlučno će Zoe.

„Ok. Onda ga idemo probuditi. Zato smo ekipa.“

I tako su Fran  i  Zoe složno došli tik do Darkovih vrata. Nisu bila zaključana, zapravo, bila su odškrinuta taman za onoliko koliko je trebalo da se oboje uvuku u hodnik. A u hodniku pak zastali su s neskrivenim čuđenjem – Darko je čučao sred razbacanih knjiga i bilježnica, uz još uvijek praznu školsku torbu.

„Što radiš, Darko? Zašto si razbacao knjige?“ s čuđenjem će Fran.

„I zašto nisi zaključao vrata?“ upitala je Zoe.

„Knjige su se razbacale same, a vrata sam namjerno ostavio otvorena. Zbog vas. Znao sam da ćete doći pogledati zašto me nema.“ ljutito je uzvratio.

„Dobro, a zašto te nema?“ opet će Zoe.

„Zbog njih!“ još ljuće će Darko pokazavši na razbacane knjige. „Poludjele su! I knjige, i bilježnice. Kako koju uzmem u ruku ona počne rasti. Preraste i mene i nema šanse ugurati je u školsku torbu. Zato se pakiram već pola sata, a torba mi je još uvijek prazna.“

„Ne žele ući u torbu?“ s nevjericom će Fran, a Zoe je samo mahnula rukom. „Nemoguće.“ rekla je.

No kad je Darko uzeo u ruku knjigu koju je prvu dohvatio, a ova počela rasti, i Fran i Zoe zastaše osupnuto.

„E, čovječe, pa ovo nije za vjerovati!“ čudili su se uglas.

„A da pokušam sama?“ zapita Zoe . „Nije isključeno, Darko, da su tvoje knjige i bilježnice ljute na tebe zbog ocjena. Jučer se baš nisi proslavio – tri jedinice zaredom.“

„Oh, pa one su krive i za njih!“ Darko će. „Zar niste čuli učiteljicu? Matematika, hrvatski i priroda, nemaš ni knjigu ni bilježnicu, sjedi – jedan!” ponovio je jučerašnje riječi učiteljice.

„Hoćeš reći da si ti već jučer došao u školu s praznom torbom?“ zapita Fran.

„Nije bila prazna, a da ne bi bila sumnjiva ugurao sam u nju stare patike.“

„Pa mogao si nam već jučer reći što je na stvari. Mogli smo ti pomoći.“ – Zoe će.

„Da? Pa pomozite sada! Ako znate kako.“ Nekako uvrijeđeno će  Darko.

„Oprosti, Darko, ja, priznajem, ne znam.“ rekao je Fran, a priznala je i Zoe. No ona je dodala da bi bilo najbolje otići do učiteljice i ispričati joj što se s Darkovim knjigama i bilježnicama događa. Htjela je reći i da možda učiteljica zna rješenje, međutim, još nije ni završila rečenicu, a njene i Franove knjige i bilježnice, iskočile su iz njihovih torbi i priskočile Darkovima. Prazne školske torbe same su im skliznule s leđa.

Ekipa se zaledila. Razrogačenih očiju nijemo su promatrali kako udružene knjige i bilježnice rastu. A one su rasle i rasle sve dok rastom nisu ispunile čitavu kuću. Progutale su joj čitavu unutrašnjost sabivši Darka, Zoe i Frana u kut odakle su ovi, izvirivali poput ustrašenih mišića.

„Ljudi, ovo je pobuna!“ šapatom će Fran! „Naše su se knjige i bilježnice urotile protiv nas!“

„Još gore, ekipo! Ovo je opsada! Vidite li da nam ne dopuštaju ni mrdnuti?“ šapnula je Zoe.

„Istina je. A i vrata su se za vama zatvorila čim ste ušli.“ jednako šapatom ustvrdi Darko.

„I sada smo zatočeni, kao u krimiću.“ zaključila je Zoe i baš toga časa na tim istim vratima oglasi se zvono.

„Možda je poštar.“ Rekao je Darko i skočio k vratima. Knjige i bilježnice bile su dovoljno mudre da se maknu ustranu i dopuste mu da dođe do vrata i otvori ih.

„Ovo je za tvoju mamu, Darko. Obećala sam joj prve đurđice iz mog vrta, no da ne bi uvenule moraš ih odmah staviti u vodu.“ rekla je susjeda i nestala brzinom da Darko nije stigao ni zahvaliti.

No da je i zahvalio ne bi ga čula. Na riječ “đurđice” njihove knjige i bilježnice poskakale su uvis ludo skandirajući: “Đurđice, đurđice, đurđice!” Skandirajući, nastavile su kolonom kroz kuću.

„Narode, ima li netko ideju što one zapravo rade? Što žele?“ nijemo, samo očima, pitala se ekipa, sablažnjivo zapiljena u divljanje njihovih knjiga i bilježnica, sred Darkove kuće, njima  pred očima .

„O, pa baš dobro da ste se sjetili pitati! Već smo mislile da nikada i nećete!“ ustoboči se povikom NAŠ JEZIK, najveća knjiga s čela kolone prekinuvši divljanje ostalih. Ustrašenom trojcu je objasnila. „Vi ste ekipa, no i mi smo ekipa. Nas trideset slova složne braće ABECEDE bez kojih ne može ni jedna riječ, a kamoli rečenica, da ne kažem priča ili roman. Zato redovito zbijemo glave kad se neko slovo nađe u problemu.“

„Slovo u problemu?“ glupo će uglas trojac u opsadi.

„Da. Ovoga puta je u pitanju slovo Đ.“

„Slovo Đ?“ jednako glupo ponovi trojac. „Hm, to je jedno od onih slova kojim počinje jako mali broj riječi, poput đak, jer obično kažemo učenik, odnosno, đurđice, kakve je Darko upravo spremio u vodu za svoju mamu. Znam i za riječ đikati, što zapravo znači naglo izrasti uvis, kao što su izrasle, da ne kažem, izđikale i ove naše knjige i bilježnice.“ pokušala je objasniti Zoe kad se ponovo oglasi  NAŠ JEZIK.

„Bravo, Zoe, jako dobro poznaješ slova Đ. No kako si i primjerom pokazala da se riječi u kojima se nalazi koriste sve rjeđe, a nađe li se zamjena i za par preostalih moglo bi nestati zauvijek.“

„O pa to baš ne bi bilo zgodno.“ Fran će. „ABECEDA tada više ne bi bila lijepa. Sa sadašnjih okruglih trideset spala bi na krnjih dvadeset i devet slova.“

„Tako je.“ – povikom su se složile i knjige, i bilježnice.

„I meni je draža ABECEDA sa trideset slova. Bez slova Đ ili nekog drugog uistinu bi bila krnja.“ rekao je i Darko.

„Dobro, ako svi želimo “okruglu” ABECEDU, a i ja ju želim, onda i mi moramo pomoći.“  oglasila se i poduzetna Zoe. „Imam rješenje.“ rekla je.“ Nas troje, ekipo, odsada imamo i nadimke: Đis, Đas, Đez čime ćemo povećati broj riječi koje počinju sa slovom Đ. Makar samo za tri.

„Đis, Đas, Đez?!“ sa zanimanjem će Fran, no Darko niječno odmahnu glavom. „Ne budali, Zoe, a i ti Fran razmisli. Pa smijat će nam se cijela škola. Što ćemo reći, zašto smo si nadjenuli tako čudne nadimke?“

„Istinu! Zbog okrugle ABECEDE“, bespogovorno će Zoe i nastavi, “a još kad čuju i ovu našu priču, i sami će si, u strahu od opsade, dodijeliti slične.“

„Hm, nisam tako razmišljao, a možda, Zoe, ima pravo.“ pomirljivije će Darko. „I možda čak bude fora kad u školskom dvorištu za vrijeme velikog odmora krenemo loptom ili natjeravajući se pa sa svih strana poput kiše zapljušti: Đan, Đas, Đes, Đav, Đek, Điz, Đuz, Đez, Đik, Đuk, Đak, Đer, Đir, Đur…

„Ne brzaj, Darko.“ Zoe će. „Prvo moramo čuti knjige i bilježnice. Možda one imaju bolju ideju.“

„Ne, ne, ne! To je to! Bravo, Zoe, bravo Fran, bravo Darko! Odličan prijedlog!“ zapljuštalo je najednom i s druge strane – knjige i bilježnice nisu skrivale oduševljenje.

„E pa, dobro, ako se svi slažemo“, zbrza Zoe, „onda ćete se vi, naše knjige i bilježnice, odmah, sada, spustiti na svoju pravu veličinu i bez ikakvog daljnjeg prigovora vratiti se na svoje mjesto, svaka u svoju torbu!“ rekla je gotovo naredbodavno.

„Može, opsada se obustavlja!“ viknu i NAŠ JEZIK pa dok si pljesnuo dlanom o dlan sve knjige i bilježnice uredno su se našle svaka u svojoj torbi. A uredno opremljene školske torbe, đipivši u zrak, u hipu su se našle na leđima svojih vlasnika, nove Đis, Đas, Đez ekipe.

A kad pak se zakratko, za vrijeme školskog odmora  horda đaka razletjela školskim dvorištem zakotrljano slovo Đ zazvonilo je tako snažno da je Zoe skočila iz krevetu kao oparena.

„Zar ti, Zoe, ne misliš danas u školu?“ ozbiljno će joj Darko kad je otvorila vrata na čije se zvono bio zalegao Fran.

„Što? Zar je već toliko sati? I kako je moguće da sam tako čvrsto zapala da ste morali doći i probuditi me?“ pitala se Zoe jureći po kući kako bi se čim prije spremila za školu.

„Ne brini, Zoe, nećeš zakasniti. Ne bismo to dopustili. Ne bismo te ostavili. Pa zato smo ekipa, ne?“ naizmjenično su se uključivali Fran i Darko.

„Đis, Đas, Đez ekipa?!“ sa smijehom je uzvikivala Zoe.

„O čemu to ona?“ zapita Fran Darka, s obrvom u zraku.

„Ma nije važno, radije krenimo, stići će nas.“ odgovori Darko. „A i znaš, ti Zoe. Sigurno je opet sanjala nešto jako, jako, jako važno što će nam morati ispričati putem.“

„Hej, ekipo, čekajte!“ vikala je Zoe za njima, trčeći, kako bi ih dostigla. „Nećete mi vjerovati što sam sanjala! Zato sam i zaspala, a bilo je jako, jako, jako važno zato me sačekajte da vam ispričam!“